Svjedočimo valu rušenja povijesno važnih zgrada u centru Zagreba. Gubi li grad identitet?
Nakon što su zaredala rušenja povijesno i arhitektonski vrijednih zdanja u centru Zagreba, pitali smo gradsku vlast može li nešto više učiniti za zaštitu vrijednih objekata i hoće li se nastaviti rušilački pohodi, a za komentar smo zamolili i arhitekta Ardijana Karla Gashija koji se svojim javnim djelovanjem zalaže za očuvanje arhitektonske baštine
U centru Zagreba, u Vončininoj ulici, ulici koja se iz Vlaške penje prema Šalati i u kojoj se redaju kuće i zgrade iznimne arhitektonske vrijednosti, na broju 10 je iznenada tijekom kolovoza srušena kuća koja je plijenila svojim izgledom i izvana se nije doimala ruševnom. Radilo se o kući s potpisom poznatog arhitekte, Ignjata Fischera, izgrađenoj 1922. godine, s trijemom na ulazu i valjakastom „izbočinom“ s lijeve strane. Zvali su je „vila Markus“.
Nakon nekoliko dana rušenja, uz mnogo prašine i manevriranja bagerima i teškim kamionima – ostala je zemljana čistina koja je zaštićena metalnom ogradom, ali ni u vrijeme rušenja, niti kasnije, nije bilo nikakvih oznaka iz kojih bi se moglo zaključiti što se to radi, na temelju kakvih rješenja, te što će se tu eventuralno graditi. Do zaključenja teksta nije bilo moguće utvrditi koliko će još dugo ulica, potez povijesnih kuća, ostati krezub, sa zemljanom prazninom. Parcela i bivša kuća u privatnom su vlasništvu, ali je li Grad mogao učiniti nešto za spas povijesnog blaga?
Kada je Jutarnji list pitao nadležne službe zašto je vrijedna građevina Ignjata Fischera dobila zeleno svjetlo za rušenje, odgovoreno im je da je zgrada s vremenom izgubila „izvornost i spomeničku cjelovitost“ zbog preinaka u unutrašnjosti kuće.
Krajem kolovoza dogodilo se još jedno rušenje u tom starijem dijelu grada. U Novoj vesi, staroj ulici koja spaja Kaptol sa Zvijezdom, na uglu s Malom ulicom, koja se spušta s Nove vesi prema Medvedgradskoj – nestala je stara tradicionalna zagrebačka kuća, koja je, doduše, bila već na prvi pogled mnogo više ruševna od vile Markus u Vončininoj. I nije arhitektonski značajna, ali prezentirala je ono što je Nova ves nekoć bila.
To mjesto nije ni mjesec dana nakon rušenja zaštićeno ogradom, ali i kao u slučaju u Vončininoj, nema nikakvih oznaka tko je rušio i hoće li se tu nešto graditi.
Činjenica je da je u Zagrebu učestalo rušenje starih građevina nakon potresa, uz opravdanje da su oštećene i da nije moguća njihova obnova, ili da bi obnova bila preskupa. Srušena je tako vila Peroš na Ribnjaku prije godinu dana, a mjesto gdje je srušena još zjapi prazno, srušena je povijesna vila na Medveščaku, kuća na uglu Heinzelove i Zvonimirove… A sada se niz rušenja nastavlja.
Zanimalo nas je je li gradska uprava na bilo koji način zainteresirana za prevenciju ovakvih zahvata, razmatra li neke posebne smjernice, nastoji li se možda uključiti u otkup na nekim lokacijama – da bi sačuvala „lice“ grada? Ima li informacija o tome da se spremaju rušenja nekih drugih starih zgrada u centru Zagreba u kojem i domaći i strani turisti još uvijek vole osjetiti trag povijesti?
To su bila neka od pitanja koja smo uputili na adresu zamjenika gradonačelnika, Luke Korlaeta – jer je on arhitekt po struci, ali dobili smo „suhi“ odgovor, tumačenje zakonskog okvira, bez iskazivanja stava ili najave da se problem misli ozbiljnije razmotriti.
Sva rušenja su odobrena
„Uklanjanju građevina i zamjenskoj gradnji može se pristupiti samo na temelju odobrenja Gradskog zavoda za zaštitu spomenika, kulture i prirode, u skladu s utvrđenim mjerama zaštite i po prethodno provedenoj proceduri koja je utvrđena člankom 64. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.“, odgovoreno nam je pismeno, iz čega se može zaključiti da je sve što se ruši po gradu – odobreno. (Nastavak tumačenja zakonskih odredbi na temelju kojih se ruši u Zagrebu objavljen je u okviru ispod teksta.)
Činjenicu da gradilišta, odnosno rušilišta u ovom trenutku, nisu ni na koji način obilježena, odnosno, nema „ploče“ s podacima tko što radi, nisu komentirali.
Može i Inspektorat sam…
“Sukladno Zakonu o državnom inspektoratu, kada se radi o uništenoj zgradi, građevinski inspektor po službenoj dužnosti odmah donosi rješenje o uklanjanju zgrade oštećene potresom ili drugim izvanrednim događajem čiji ostaci neposredno prijete sigurnosti, zdravlju ljudi i drugim zgradama, ili stabilnosti tla na okolnom zemljištu, bez suglasnosti vlasnika/suvlasnika i bez suglasnosti nadležnog tijela u skladu s propisima kojima se uređuje zaštita i očuvanje kulturnih dobara.“, navedena je u pisanom odgovoru i mogućnost da Inspektorat djeluje samostalno.
S obzirom da smo pitali ima li Gradska uprava pregled na svim planiranim/odobrenim rušenjima u centru Zagreba, odnosno, koliko će ukupno toga biti – a nismo dobili odgovor, možemo zaključiti da Grad ne zna što će se još eventualno rušiti. Ili, drugim riječima, da nema „širu sliku“.
Zanimalo nas je također je li Grad mogao pokušati komunicirati s Inspektoratom, odnosno, dobiti uvid u dokumentaciju što se sve i zašto smjera rušiti, a na to nam je odgovoreno da „Gradski zavod u postupcima uklanjanja građevina temeljem rješenja Državnog inspektorata nije sudjelovao niti su postojale zakonske mogućnosti za isto.“
No, naglašeno je da „zamjenska izgradnja mora biti u skladu s uvjetima koji su određeni za zamjensku gradnju Generalnim urbanističkim planom grada Zagreba te posebnim uvjetima zaštite kulturnog dobra koje utvrđuje Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode“.
Pitali smo gradsku vlast i oko mogućeg malo strastvenijeg angažmana na očuvanju identiteta grada – jer što ako ovo užurbano rušenje „starog“ još uzme maha – no, to je naše pitanje posve ignorirano.
Jesu li razmotreni modeli zaštite povijesno značajnih građevina u Zagrebu kakvi bi se mogli ugraditi u postojeća zakonska rješenja (ili buduća) po uzoru na druge europske gradove? Možete li nam otkriti u kom smjeru se razmišlja, kakve bi se još moglo modele ugraditi – da se ne dogode novogradnje koje bitno mijenjaju vizualni i arhitektonski temelj grada?, pitali smo.
I to ne bez osnove. U povijesno značajnoj ulici, Ribnjaku, već imamo crnu zgradu sa žutim balkonima koja značajno strši u povijesnom nizu, oko novogradnje na Langovom trgu još se vodi rasprava, a i oko novog boutique hotela u Praškoj podijeljena su mišljenja pripomaže li ili odmaže očuvanju identiteta zagrebačke jezgre. I tako dalje.
Nehotice srušeno, pušteno da propada…
Ardijan Karlo Gashi, arhitekt i urbanist, u kratkom razgovoru za Forbes Hrvatska smatra da u Zagrebu, ali i šire – u Hrvatskoj, postoji problem nedovoljne zaštite vrijedne povijesne arhitekture.
„U Hrvatskoj je praksa da se zaštićenom kulturnom dobru ukida zaštita onog trena kad ono izgubi svojstva zbog kojih je zaštićeno. Dakle, dovoljno je zaštićenu kuću “nehotice” srušiti ili je promijeniti u dovoljnoj mjeri i potom ste slobodni na njenom mjestu izgraditi što želite, sve dok je u skladu s prostornim planom. Zdravija bi bila praksa kojom bi kulturno dobro, uz obavezu prethodne izrade detaljnog arhitektonskog snimka, ostalo jedina dozvoljena građevina na svojoj lokaciji. Dakle, bilo bi nužno ukoliko dođe do rušenja nekog kulturnog dobra, da je dozvoljeno isključivo faksimilno obnoviti kuću prema izvornim nacrtima, uz, naravno, uporabu suvremenih materijala tamo gdje oni nisu vidljivi, a značajno poboljšavaju svojstva građevine“, smatra Gashi.
I on smatra da se u Zagrebu ne radi dovoljno na zaštiti identiteta grada, onog po čemu se grad izdvaja među svim ostalim gradovima ovog dijela Europe. „Na lokalnoj je upravi da uloži više truda i novaca u zaštitu zgrada koje predstavljaju trajnu vrijednost u prostori i čine njegov identitet“, naglašava.
Identitet se u globalnom svijetu plaća suhim zlatom jer upravo identitet, odnosno branding, otvara mogućnost pozicioniranja i napretka neke tvrtke, grada, društva, kaže Gashi.
Gashi: Zamjenska gradnja u vidu faksimilne rekonstrukcije
„Brojni su gradovi uložili ogromna sredstva kako bi izgradili ime i identitet te time privukli posjetitelje, investitore i nove stanovnike. Hrvatska je veliki dio identiteta svojih gradova, stvaranog tijekom 2500 godina urbane kulture na ovom tlu, nepovratno izgubila u ratovima, nedaćama i nesrećama. Drugi svjetski rat porušio Zadar, Senj i Slavonski Brod kao i brojne ljetnikovce i dvorce. U Domovinskom ratu razorena je gradska jezgra Vukovara. Višestoljetni ratovi s Turcima uništili su Nin i brojne ličke i slavonske srednjevjekovne gradove. Zagreb je, od tatarskih pohoda, ozbiljnija razaranja trpio tek prilikom prirodnih nedaća poput požara, potresa i ljudske nebrige. I upravo je posljednji potres, uz desetljeća neodržavanja, možda i nepovratno oštetio neke građevine čije bi zadržavanje u prostoru, zbog njihovog nepopravljivog stanja, možda bilo teško izvedivo. Međutim, kod zidanih je kuća zamjenska gradnja u vidu faksimilne rekonstrukcije lako izvediva“, kaže Gashi.
Tko će se usuditi na mjesto Fischera?
Po njegovom sudu nipošto se ne može smatrati opravdanom da kuću Markus autora Ignjata Fischera, jednog od najboljih hrvatskih arhitekata prve polovice 20 stoljeća, zamijeni suvremena građevina koja svojim karakteristikama ne nadilazi Fischera u svakom smislu. „Osobno se pitam tko bi od suvremenih hrvatskih arhitekata bio dovoljno samodopadan da svoju kreaciju smatra većim doprinosom prostoru od Fischerove Vile Markus u Vončininoj 10. Takav bi pojedinac trebao biti odabran javno, pred stručno oformljenim žirijem, na javnom arhitektonskom natječaju pokazati svoj projekt i uvjeriti da je njegovo djelo veći doprinos od ikonične kuće iz 1922. U suprotnom, jedino je ispravno rješenje faksimilna gradnja po Fischerovim nacrtima.“, kaže Gashi.
„Teško mi se oteti dojmu da, dok su primjerice britanske kuće iz Viktorijanskog doba obiteljsko blago i baština koja se prenosi s koljena na koljeno, zagrebačke vile, baš kao i naši dvorci i kurije, nastavljaju proživljavati svoju tužnu sudbinu. Naime, te su vrijedne građevine često nijemi svjedoci tragedije svojih izvornih vlasnika, bilo da se radilo o ljudima pogrešnog porijekla ili pogrešnih svjetonazora. Te su kuće, u svome trošnome stanju, posljednji spomenici jednom modernom Zagrebu prve polovice 20. stoljeća, Zagrebu koji je mogao postati što god je htio. Grad je živi organizam koji raste, razvija se, živi ili umire. Ponekad je neku zgradu, dakako, potrebno srušiti da bi se oslobodilo mjesto za nešto bolje. No, bitno je, prije nego što rušimo, sistematizirati i valorizirati. U protivnom se rušenje ne razlikuje od, primjerice, mletačkog pustošenja pulske arene. Ako su Alsace ili Toskana uspjeli očuvati baštinu, ne vidim zašto mi to ne bismo mogli.“, zaključuje komentator Forbesa, Ardijan Karlo Gashi.
| Odgovor Grada Zagreba Uklanjanje nepokretnog kulturnog dobra zaštićenog posebnim rješenjem odnosno građevina unutar zaštićene kulturno-povijesne cjeline ili njihovog dijela moguće je samo iznimno kada se temeljem članka 64. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, utvrdi da se radi o dotrajalosti ili većim oštećenjima kojima je izravno ugrožena stabilnost građevine ili njezina dijela, te one neposredno prijete sigurnosti, zdravlju ljudi i drugim zgradama ili stabilnosti tla na okolnom području, a ta se prijetnja ne može na drugi način otkloniti. U predmetnim slučajevima, suglasnost za uklanjanje nepokretnog kulturnog dobra zaštićenog posebnim rješenjem i građevine unutar zaštićene kulturno-povijesne građevine ili njezina dijela kada se radi o visoko valoriziranim građevinama izdaje nadležno tijelo uz prethodno pribavljeno mišljenje Hrvatskog vijeća za kulturna dobra. Sukladno istom članku 64., bez suglasnosti nadležnog tijela obavlja se uklanjanje nepokretnog kulturnog dobra, građevine unutar zaštićene kulturno-povijesne cjeline ili njezina dijela prema propisima kojima je ovlast za uklanjanje dana tijelu državne uprave nadležnom za građevinsku inspekciju. Također, uklanjanje povijesnih zgrada oštećenih potresom, moguće je i u skladu sa Zakonom o obnovi zgrada oštećenih potresom na području Grada Zagreba, Krapinsko-zagorske županije, Zagrebačke županije, Sisačko-moslavačke županije i Karlovačke županije, uz suglasnost gradskog Zavoda. |
