Forbes donosi reportažu iz Harkiva, grada koji je postao utvrda samoće

Smješten na granici s Rusijom, Harkiv – drugi najveći grad u Ukrajini – trpi svakodnevno rusko bombardiranje od veljače 2022. godine. Ratu se ne nazire kraj, a grad nema efikasnu protuzračnu obranu. Od utvrde otpora, Harkiv se s vremenom pretvorio u utvrdu samoće.

Grad je postao nešto poput otoka: stanovnici su mu potpuno odani, no postalo je toliko opasno živjeti pod konstantnim granatiranjem da Harkiv djeluje zarobljeno u nekom svom svijetu.

Približava se kraj treće godine otvorenog rata, a građanima Ukrajine prijeti teška zima bez grijanja i struje. Zemlji očajnički trebaju borbeni avioni F-16 i protuzračni projektili kako bi mogla zaštititi svoje gradove i civile, piše Katya Soldak, direktorica uredništva međunarodnih izdanja Forbesa.

Harkiv sam posjetila krajem rujna. Grad je topao, čist i pokazuje prve znakove jeseni. Sve je mirno, barem dok se ne oglase zračne sirene koje upozoravaju na ruske projektile. Nakon sirena obično slijedi tutnjava granata, ponekad u daljini, ponekad blizu. “Ovo je jednostavno teror. Rusija pokušava izbrisati grad,” kaže Natalia Beliaeva, stanovnica Harkiva koja je odlučila ostati u gradu sa svojom obitelji. “To je ono što pokušavamo objasniti svijetu. Nije važno na koji dio grada padaju bombe. To se ne bi uopće trebalo događati. Kako netko može slati projektile na grad, na civile? Što je to?”

Dojam normalnog života

Jednog sunčanog jutra, Beliaeva vozi svojeg 6-godišnjeg sina Leva u školu. Pored širokih, uglavnom praznih ulica obrubljenih uredno podrezanim drvećem u šarenim bojama jeseni izviruju stambeni neboderi. Mnogi prozori razbijeni su u granatiranju i sada su prekriveni šperpločama. Neke zgrade više nemaju zidove, krovove i balkone. Istovremeno, dućani i kafići su otvoreni; fontane rade; čistači ulica metu pločnike i zalijevaju biljke. Neki vježbaju u teretanama, drugi šeću pse ili se odmaraju na klupama. Stanovnici Harkiva sa svojom situacijom života u gradu na fronti nose se tako što pokušavaju život učiniti normalnim, koliko god to mogu, i nastavljaju sa svojim svakodnevnim rutinama.

“Škola ima podrum,” kaže 47-godišnja Beliaeva. U njenoj obitelji troje je djece: najstarija kći studira u Njemačkoj, a u Harkiv se redovito vraća za praznike; dvojica mlađih sinova, Mark i Lev, su u Harkivu. Ona objašnjava njihove rutine: “Kada se čuje sirena, djeca u Levovoj školi krenu niz stepenice. Podrum je dobro opremljen, tamo nastavljaju učiti.” Lev ide u malenu privatnu školu u rezidencijalnoj zgradi u središtu Harkiva. Sve javne škole u Harkivu nastavu održavaju ili online ili na postajama podzemne željeznice. U jednu novootvorenu podzemnu školu ide 1000 djece, a gradi se još šest sličnih škola. Beliaevin stariji sin, 15-godišnji Mark, ide u privatnu školu s hibridnim modelom: dva dana kod kuće, tri dana u školi. Raspored podsjeća na vrijeme pandemije, ali u ovom slučaju za ovakav način održavanja nastave nije odgovoran virus, već smrtonosni projektili i klizne bombe koje Rusi bacaju na grad. Markova škola ima sklonište, ali u njega stane samo određeni broj djece. Upravo zato se škola prebacila na hibridni model.

Nitko ne zna gdje će pasti sljedeća bomba

Harkiv se nalazi samo 30 kilometara od Rusije (Kijev je, za usporedbu, 326 kilometara udaljen od najbliže granice). U rujnu je Rusija na Ukrajinu lansirala 1339 dronova. Ukrajinska protuzračna brana srušila ih je 1107, pokazuju podaci portala UnitedMedia24. Ruskoj vojsci mete su bolnice, kulturne institucije, knjižnice, sveučilišta, škole, shopping centri i stambeni prostori, kako u centru grada, tako i u predgrađima. Nitko ne može znati gdje će pasti sljedeća bomba. Zaštititi Harkiv od ruskih granata iznimno je teško.

U rujnu su snage Moskve napale Harkiv zračnim bombama s navođenjem čak 53 puta. Takve bombe mogu pogoditi metu s udaljenosti od 80 kilometara i velikom brzinom doletjeti do gradova poput Harkiva, Zaporižja i bilo kojeg drugog grada u istočnim regijama Ukrajine. Bombe je teško – i skupo – presresti, a Ukrajina nema načina da zaštiti Harkiv od ruskih napada. Projektili S-300, koje Rusija često ispaljuje iz pograničnog grada Belogoroda, do Harkiva stižu za manje od minute. Samo u rujnu Rusi su uništili ili oštetili 339 zgrada u Harkivu. U kolovozu ove godine, Rusija je bila odgovorna za smrt najmanje 184, a za ranjavanje 856 civila. Ratu se ne nazire kraj, a Ukrajini su prijeko potrebni borbeni avioni F-16 i protuzračne rakete koje mogu pružiti bolju zaštitu gradu i civilima koji tamo žive.

Povratak stanovnika

Usprkos konstantnom bombardiranju, u Harkivu danas živi oko 1,3 milijuna ljudi, pokazuju posljednje procjene gradskih vlasti. Broj stanovnika pao je od 2 milijuna prije početka invazije na 200.000 tijekom prve polovice 2022. godine. Početkom rata, ruske snage žestoko su napale Harkiv i okupirale predgrađe. Ruski tenkovi ušli su u grad, a avioni su iz zraka bacali bombe. Sjever grada potpuno je uništen u snažnim borbama. U jesen 2022., ukrajinske snage izbacile su ruske trupe iz regije. Otkrili su nekoliko masovnih grobnica civila i dokaze o zastrašujućem broju ratnih zločina počinjenih u donedavno okupiranim teritorijima.

Nakon oslobođenja, civili su se počeli polako vraćati u grad. Gradonačelnik Ihor Terehov procijenio je u siječnju 2023. da se populacija grada oporavila na oko 1,3 milijuna stanovnika. Oko 200.000 njih bili su migranti iz ukrajinskih teritorija pod ruskom okupacijom. Zbog nestašice vode i struje izazvane uništenom infrastrukturom, ali i nemilosrdnih ruskih raketnih napada, mnogi stanovnici preselili su se u Kijev, na zapad Ukrajine ili u inozemstvo.

Stalni oprez

Obično na jesen tisuće studenata dolazi u Harkiv, gdje se nalazi više od dvadeset koledža i sveučilišta. Budući da se predavanja danas održavaju online, ulice su neobično prazne. Centar grada izgleda ranjeno. Uništeni stupovi i krovovi, dijelovi povijesnih zgrada koji nedostaju ili su privremeno pokrpani. Ipak, arhitektura grada još uvijek pokazuje svoju ljepotu. Glavne znamenitosti, mnoge oštećene, još uvijek su tu. “Još uvijek” je ključna fraza. Ako Rusija odluči gađati povijesne znamenitosti grada, što itekako može, nema obrane koja može zaštititi grad.

Ruske rakete mogu pogoditi – i gađaju – sve, od sveučilišta Karazin i pedagoškog sveučilišta Skorovoda do palače sporta, odašiljača, shopping centra punog ljudi. U noći 28. listopada, ruska klizna bomba pogodila je glavnu znamenitost Trga slobode u Harkivu – prvi modernistički neboder u Europi, koji je na popisu da postane dio svjetske baštine UNESCO-a.

Rat je u Harkivu posvuda. Svi su na oprezu. Na svakoga tko na ulicama slika ili snima stanovnici gledaju s dosad neviđenom sumnjom. Ovim gradom na fronti kreću se špijuni i kolaboracionisti, i građani budno motre. Vojska i veterani su posvuda. Na snazi je policijski sat. Sirene se čuju gotovo stalno, isprekidane udarima i eksplozijama.

Trauma za najmlađe

Beliaeva radi kao psihologinja u dječjem traumatološkom centru Kinder Velt, koji nudi besplatnu terapiju. Centar je osnovao David Roytman, a ima ogranke u Harkivu, Odesi, Kijevu i Kropoivnitski. Studija zaklade Olena Zelenska pokazuje kako oko 44 posto ukrajinske djece pokazuje znakove posttraumatskog poremećaja (PTSP). Stvarne brojke vrlo vjerojatno su mnogo više.

Čim je stigla u svoj ured, na drugom kraju grada od škole u koju idu njena djeca, sirene počinju odjekivati gradom. “Upozorenje. Upozorenje. Ovo je sirena. Idite u sklonište,” ponavlja glas kroz zvučnik, odjekujući kvartom. Ne čini se da itko na njega obraća previše pozornosti. Ljudi nastavljaju obavljati posao kao i obično. Beliaeva gleda u mobitel i kaže: “Leov razred otišao je u sklonište, sve je u redu.” Upitana brine li se za njega i zbog toga što je daleko od djece u slučaju da se dogodi nešto loše, odgovara: “Vjerojatno će zvučati glupo ako kažem da se ne bojim. Ali ne bojim se, i ne brinem se. Vjerujem ljudima koji se brinu za Leva i nadam se najboljemu. Što drugo mogu reći?”

Važnost Telegrama

Uskoro se čuje udaljena tutnjava. Beliaeva provjerava lokalne kanale na Telegramu i kaže mi da su bombe pogodile park u predgrađu. Srećom, nitko nije ozbiljno ozlijeđen. Iako je Telegram Messenger postao iznimno važan za Ukrajince, radi se o izumu ruskog osnivača. Časnik ukrajinske vojske, pukovnik Pavlo Kazan, kaže kako nije nikakva tajna da bi Kremlj bez problema mogao upotrijebiti ovu platformu za prikupljanje informacija u vojne svrhe. Usprkos tome, Telegram kanali – iako zabranjeni na državnim uređajima u Ukrajini – nisu blokirani u zemlji. Oni su najkorisniji alat za civile koji pokušavaju odlučiti što im je činiti da ostanu sigurni.

Beliaeva se sprema u posjet svojoj pacijentici, osmogodišnjoj Mariiki koja pati od traume izazvane ratom. Njena majka, 44-godišnja Olena Kramska, kaže kako je obitelj potražila pomoć jer Mariika nije mogla spavati, tresla se i plakala bez prestanka. Njena obitelj u Harkivu je od početka rata. Mnoge noći proveli su u kupaonici ili u hodniku, slušajući eksplozije i buku dronova. Nikada nisu napustili Harkiv, čak i tijekom najopasnijih mjeseci, jer su Olenini roditelji trebali liječničku skrb. Oni se ne mogu kretati, a obitelj ih nije mogla ostaviti. Uz to, Olenin suprug ne smije napustiti državu budući da je u godinama kada ga se može zvati u vojsku.

“Baš kao ni mi odrasli, Mariika ne shvaća zašto nas Rusi napadaju. Što smo im napravili? Pogledajte kartu; ta zemlja ima sve, uključujući teritorij. Zašto?” Pita Olena.

Stvaranje usred uništenja

Usprkos nesigurnostima, neki roditelji svojoj djeci uspijevaju pružiti osjećaj normalnosti i stabilnosti. Jedan način za to odvija se u kreativnom studiju Aza Nizi Maza, kojeg su 2012. godine osnovali Mikola i Maria Kolomjets. Studio se nalazi u podrumu u središtu Harkiva, a od početka rata funkcionira kao sklonište za prijatelje i obitelj.

Mikoli nikada nije palo na pamet da napusti Harkiv iako, kao oženjeni muškarac s troje male djece, na to ima pravo. “Ostao sam jer nisam ni razmišljao o tome da ne ostanem,” kaže on. “To nije ni pitanje morala. To je stvar profesije – ono najbolje stvara se ovdje i sada. Nadam se da ćemo svi biti dobro.”

Mjesec dana od početka rata osnivači su odlučili prebaciti umjetničke tečajeve u postaju podzemne željeznice, gdje su se mnogi stanovnici sklonili od ruskih granata. Djeca su izrađivala postere inspirirane ratom; neka od njihovih umjetničkih djela dospjela su i na međunarodne izložbe u New York Cityju.

‘Harkiv je naš dom’

Katerina Kononova svojeg sedmogodišnjeg sina Vanju vodi u studio na umjetničke tečajeve. 47-godišnja Katerina kaže kako je njen suprug u vojsci, a obitelj je u Harkivu odlučila ostati usprkos ratu. I studio je igrao ulogu u njihovoj odluci. “Ostali smo u Harkivu zbog Mikole i njegovog studija. Tražili smo mjesto gdje naše dijete može biti u okružju koje inspirira i podučava.” Njen sin je svjestan da je Rusija napala Ukrajinu, čuje eksplozije i vidi ratne avione. “Harkiv je naš dom,” kaže ona. “Želim da moje dijete živi u svojoj kući, sa svojom obitelji, zajednici, prijateljima, sa svojim jezikom. Jedino što mogu je za njega stvoriti mirnu okolinu, odgajati ga i pokušati i sama ostati mirna.”

Kononova kaže kako mladi umjetnici, među kojima je i njezin sin, sudjelovanjem u izložbama i slikanjem mogu kreirati vlastitu budućnost.”To je trenutno veliki problem za djecu, ne vide vlastitu budućnost,” dodaje.

Podrška iz svijeta – i Hrvatske

Harkiv nije u potpunosti ostao bez prijatelja i podrške. Pojedinci i organizacije vide tragičan položaj drugog najvećeg grada Ukrajine koji je toliko blizu fronte, a istovremeno nevjerojatno važan za gospodarstvo, kulturu i obranu Ukrajine. U listopadu je Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD) najavila kako će gradu posuditi 27 milijuna dolara za pružanje ključnih komunalnih usluga i ublažavanje posljedica rata. Ovog proljeća je zaklada Howard G. Buffett namijenila sredstva za financiranje restauracije tiskare Faktor Druk, koja je uništena u jednom ruskom napadu. Uz to i sam Howard Buffett od početka rata gradu šalje medicinsku opremu i značajnu pomoć za policiju i djecu u gradu. Kako bi pomogli pri vraćanju stabilne opskrbe grijanjem u gradu uoči zime, UNICEF je uz pomoć hrvatske Vlade Harkivu poslao 47 konvertera frekvencija. Ipak, bez prave vojne obrane, grad i njegovi stanovnici još uvijek su u opasnosti od ruskog bombardiranja.

Život ide dalje

“Jasno mi je; njihov cilj je bio… da nas istjeraju iz grada,” kaže Mikhail Kranin, glazbenik koji je na gradskoj sceni prisutan još od 80-ih. Prošlog prosinca su on i njegov partner u gradu otvorili klub imena Music People Club. Klub se nalazi ispod zemlje, a održava koncerte za alternativne i rock bendove u gradu. Ljudi se ne boje. “Upravo suprotno,” kaže Kranin. “Klubovi, brijačnice, kafići – sve je otvoreno i radi. Sve je u redu, osim rata. Upravo tako i treba biti.”

Nakon godinu dana i osam mjeseci rata, građani Harkiva naučili su živjeti s ruskim bombama. Ipak, njihova sposobnost da se nose sa situacijom ne čini ju išta normalnijom ili manje opasnom. Majka 8-godišnje Mariike kaže kako nikada ne mogu znati gdje će ruske bombe pasti. “Mogla bi to biti kuća ili dječje igralište. Ne znamo što će biti sljedeće. Ne znamo kakvo će biti jutro,” kaže ona. “Ne znamo ni hoće li biti jutra.”

Autor originalnog članka: Katya Soldak, Forbes
Link: Ukraine’s Kharkiv: Fortress Of Solitude
(Prevela: Nataša Belančić)