Kako je moguće da gigant Deloitte nije primijetio ogromnu prijevaru jedne nigerijske kompanije?

Revizori su potvrdili kako tvrtka Tingo Group u banci ima 462 milijuna dolara. Američka Komisija za vrijednosnice i burzu kaže kako je točniji iznos bliži – 50 dolara.

Korporacija Hindenburg Research, poznata po tome što uspješno pronalazi slučajeve korporativne prijevare, u lipnju je počela kopati po opskurnoj tvrtci iz Nigerije imena Tingo Group. Hindenburg je objavio izvješće čiji naziv je bio vrlo jasan: “Lažni farmeri, telefoni i financije – nigerijsko carstvo kojeg nema” (Fake Farmers, Phones and Financials – The Nigerian Empire That Isn’t). No Hindenburg nije samo Tingo proglasio očitom muljažom. Tvrtka se također osvrnula i na revizorsku tvrtku koja je odobravala financijska stanja Tingoa i tako u pitanje dovela njenu kompetentnost – a možda i voljnost – da govori istinu.

“Problemi s financijama tvrtke Tingo toliko su očiti da bi ih mogao primijetiti i poluonesviješten student ekonomije s ozbiljnim problemima s vidom,” stoji u izvješću Hindenburga. “Ipak, izgleda da ti problemi nisu bili dovoljno očiti za revizore tvrtke.”

---

Revizor u pitanju bio je Deloitte, gigantska računovodstvena tvrtka (jedna od takozvanih Big Four) koja ostvaruje godišnje prihode od 65 milijardi dolara kroz globalnu mrežu koja se proteže od Amsterdama do Zhengzhoua.

U studenom, nakon što su dionice Tingoa već pale za nekih 80 posto i izbrisale preko 700 milijuna dolara tržišne vrijednosti tvrtke, priča je dobila novi zaplet. Američka Komisija za vrijednosnice i burzu (SEC) uključila se u kaos i zaustavila trgovanje Tingovim dionicama. U prosincu je SEC protiv izvršnog direktora tvrtke, Dozyja Mmobuosija, podigla tužbu za “masovnu prijevaru”. Situacija se dodatno pogoršala istog mjeseca kada je regulator proširio tužbu, dodavši točku za prijevaru vrijednosnim papirima. U civilnoj tužbi SEC navodi kako Tingo, koji se u izvješćima hvalio s 462 milijuna dolara na računima u nigerijskim bankama, zapravo ima samo 50 dolara.

Problemi s financijama tvrtke Tingo toliko su očiti da bi ih mogao primijetiti i poluonesviješten student ekonomije s ozbiljnim problemima s vidom.

Hindenburg Research

Revizori bi trebali biti najvjerodostojniji izvori informacija u svijetu financija: naoružani kalkulatorima, njihova je misija pronalaziti financijske muljaže. Ipak, samo površan pogled u prošlost priča drugu priču: (pre)često revizori, koje plaćaju klijenti, ne kopaju previše ispod površine i praktički automatski odobravaju financijska izvješća bez obzira na naoko očite nedosljednosti i probleme. Što je još gore, neki će reći da su revizori zapravo dio problema, bilo zato jer nisu dovoljno vješti ili zato jer okreću glavu pred nevjerojatnim tvrdnjama svojih klijenata.

“Kao autsajderi volimo vjerovati da revizori traže prijevaru, no otkrivanje prijevare nije njihov glavni zadatak,” kaže Matthias Breuer, profesor računovodstva u poslovnoj školi sveučilišta Columbia, za Forbes. “Revizori ne kreću na posao s neprijateljskom perspektivom. Njima nije zadatak biti zviždači i zbog toga probleme obično otkrivaju insajderi ili trgovci koji se bave shortanjem.”

Ima još primjera.

Ernst & Young je u početku odobrio financijska izvješća Wirecarda, a kasnije su mogli samo gledati kako ta njemačka tvrtka nestaje u plamenu nakon što je iz nje nestalo 2.08 milijardi dolara. Sjećate se Arthura Andersena? Nekoć gigant u svijetu revizorstva, tvrtka je propala pod teretom vlastite umiješanosti u zloglasnu propast Enrona. Ne smijemo zaboraviti ni poznatu sagu 1MDB u koju su upali Ernst & Young, KPMG i Deloitte, a u kojoj su milijarde rezervirane za razvoj u Maleziji potrošene na raskošne zabave, luksuzne nekretnine i solidnu kolekciju umjetnina Moneta i Van Gogha. Ta priča Deloitte je koštala 80 milijuna dolara koje je tvrtka isplatila u nagodbi s tom zemljom, što je popriličan iznos, ali čista sitnica u usporedbi sa 150 milijuna dolara koje su platili američkoj vladi 2018. zbog svoje uloge u reviziji propalog hipotekarnog zajmodavca Taylor, Bean & Whitaker.

Rutinske greške

Greške u financijskim revizijama, bez obzira na financijsku i reputacijsku štetu za revizore, praktički su rutinska stvar. Studija iz 2020. godine otkrila je kako revizori otkrivaju manje od 4 posto slučajeva prijevare. To su katastrofalno loši rezultati, ali postoje razlozi koji objašnjavaju da oni zapravo i imaju smisla.

Prvo, revizije su rutinski posao koji se obavlja po dobro ustaljenim pravilima, kaže Breuer, a cilj im je dati mišljenje jesu li financijska izvješća tvrtki pripremljena u skladu s računovodstvenim standardima i održavaju li tvrtke stabilne financijske kontrole. To je vrlo izravna, suhoparna procedura, a svijetu revizora upravo to se i sviđa.

“U industriji revizija dogodilo se to da su se oni izborili za takve prakse kako bi ograničili svoju pravnu odgovornost,” kaže Breuer. “Samo pokušavaju zadovoljiti revizorske standarde, ne pokušavaju nužno provjeriti stvarno ekonomsko stanje neke kompanije.”

Drugo, usprkos svojoj stručnosti, auditore često znaju prevariti tvrtke koje su im spremne lagati. One mogu izmisliti čitavu mrežu izmišljenih dokumenata, prikriti ključne informacije ili osmisliti sheme toliko kompleksne da ih je gotovo nemoguće razmrsiti bez pomoći zviždača.

Studija iz 2020. otkrila je kako revizori otkriju manje od 4 posto slučajeva prijevare

Ipak, Deloitteov slučaj s tvrtkom Tingo ne može se objasniti uobičajenim izlikama. Ovaj slučaj se ističe jer je Hindenburg, zajedno s timom nezavisnih internetskih detektiva, uspio probiti zid laži bez pomoći insajdera.

Hindenburgovo razotkrivanje Tingoa, koje su potvrdile i optužbe SEC-ja, sugerira da postoji i još jedan uznemirujući problem. Revizore plaćaju upravo one kompanije koje bi trebali nadzirati. Tingo je 2022. godine revizorima isplatio naknade od 1.6 milijuna dolara. Takva organizacija može rezultirati time da revizori igraju na sigurno, odnosno izbjegavaju ona teška pitanja koja bi mogla naživcirati klijente koji ih plaćaju.

Kako je moguće da je Deloitte, teškaš u svijetu revizorstva koji je navodno “češljao” financijska izvješća Tingoa, uspio previdjeti prijevaru koju je autsajder Hindenburg nazvao “bolno očitom”?

Možda odgovor leži u tome tko je u Deloitteu držao češalj. Tingo, koji posluje između Nigerije i Nasdaqa u New Yorku, nije provjeravao Deloitteov tim u Nigeriji, već je to radio ogranak tvrtke iz Izraela, Brightman Almagor Zohar & Co. To je poprilično neobično, pogotovo jer, kako naglašava Hindenburg, Tingo ne posluje previše u Izraelu. Zašto nisu koristili revizore koji rade na mjestu gdje se nalazi i tvrtka? To pomalo djeluje kao potez čiji je cilj bio revizore držati dovoljno daleko kako ne bi nabasali na nešto na što ne bi smjeli.

U odgovoru na Forbesov upit, glasnogovornik Deloittea Izrael odbio je komentirati, rekavši kako im “profesionalni standardi brane komentiranje pitanja klijenata.”

Nevjerojatan jaz

Nesrazmjer između onog što je Deloitte potvrdio – 461.7 milijuna dolara – i stvarnog novca na računu Tingoa – 50 dolara – potpuno je nevjerojatan, rekao je Ed Ketz, profesor računovodstva poslovnog koledža Smeal na sveučilištu Penn State, za Forbes. “Gotovinski račun je najvažnija bilanca i nju je najlakše provjeriti,” kaže on. “Čudi da je Deloitte Izrael to propustio.”

Potvrđivanje iznosa gotovine koju ima neka tvrtka temeljni je dio procesa revizije i jedna od točaka koju bi revizori morali provjeriti, kaže Stephani Mason, profesorica računovodstva na sveučilištu DePaul.

“U procesu revizije postoji nekoliko zbilja osnovnih stvari koje se moraju obaviti,” kaže Mason za Forbes. “Jedna od njih je potvrđivanje gotovinskih računa slanjem formulara koji ide direktno u banku klijenta. Standard nalaže da revizor mora neovisno potvrditi stanje na računu.”

Čini se očitim da bi trebalo ojačati standarde provjere stanja na računu tvrtki, no samo to nije dovoljno kako bi se zaustavila prijevara. Štoviše, akademici tvrde kako pritisak neće ispuhati balon prijevare, nego ju samo premjestiti na neko drugo mjesto.

Rad koji su 2021. godine objavili akademici sveučilišta u Minnesoti i Indiani, imena “Beskonačna prijevara” (Everlasting Fraud), sve objašnjava. Prijevara, kažu oni, mijenja svoj oblik, konstantno se preobražavajući dok lukave tvrtke pokušavaju ostati jedan korak ispred regulatora u vječnoj igri mačke i miša. Dok regulatori još uvijek izvlače lekcije iz starih slučajeva poput onog Enronovog, tvrtke kao što je Wirecard – i navodno Tingo – odvažno izmišljaju lažna izvješća. To je hrabar potez, toliko očit da je moguće kako revizori ne vjeruju da bi to itko uopće i pokušao učiniti i zbog toga takve stvari uopće ne provjeravaju.

Nije njihov posao

“Da revizori zaista traže prijevaru, mislim da bi ju mogli naći,” kaže Breuer za Forbes. “No to nije u prirodi njihovog posla. Za karijeru revizora nije dobro da počne tvrditi kako mu se klijent bavi prijevarom. Vrlo su oprezni jer ne žele prečesto paliti alarme. Zato je moguće da guraju glavu u pijesak i ne bave se tim stvarima.”

Dodatna prepreka odgovornosti je način na koji su revizorske firme postavljene – uredi u različitim zemljama posluju više kao nezavisne franšize nego kao grane centralnog tijela. To znači da glavni ured u Deloitteu možda nikada neće snositi odgovornost za ovaj nadrealni propust. Svaki ured je otok za sebe i posljedice su također lokalne.

Ipak, neke posljedice revizore mogu dočekati na tržištu dionica. Moguće je da će, barem kratkoročno, drugi klijenti Deloittea primijetiti određeno zahlađenje. Za ovo postoji i presedan: sjetimo se što se dogodilo s klijentima PwC-a nakon fijaska na dodjeli Oscara.

Vratimo se u 2017. godinu. PwC je imao naoko jednostavan zadatak: zbrajati glasove za dodjelu nagrada Oscar. U svijetu revizorstva, ovo je toliko jednostavno da je pomalo i dosadnjikavo, ali dolazi uz popriličnu količinu besplatnog publiciteta. Ipak, PwC je zaribao stvar. Tvrtkini računovođe organizatorima su dali krivu kuvertu s imenom pobjednika za najbolji film i ono što je trebala biti glamurozna večer pretvorilo se u farsu, a umjesto PR trijumfa revizori su dobili javno sramoćenje.

Istraživači Lawrence Abbott i William Buslepp odlučili su istražiti kako bi se greška PwC-ja, koja se odigrala naočigled milijuna ljudi diljem svijeta, mogla preliti na njihove klijente. Analizirali su klijente tvrtke i ispostavilo se kako su upravo oni bili ti koji su osjetili posljedice.

“Otkrili smo da su povrati investicija u danima nakon greške bili značajno niži za klijente PwC-a,” napisali su istraživači, “što je znak nagrižene reputacije kvalitete revizora.”

Jednostavno rečeno, u kratkom periodu – studija kaže na mjesec dana – tržište je sve klijente PwC-a gledalo malo poprijeko. Investitori nisu uzimali u obzir njihova financijska izvješća jer su se počeli pitati mogu li vjerovati onome što tamo vide.

“Očekujem da ovo neće negativno utjecati na Deloitte u Americi,” kaže Mason. “SEC može kazniti izraelsku granu, oduzeti im profit, možda im čak i zadati smrtnu kaznu zabranom revizija kompanija u ovoj jurisdikciji. No ono što mene zanima je sljedeće: za koje su još kompanije oni radili? Da sam ja investitor koji je dugoročno uložio u tvrtku čiji je revizor Deloitte Izrael, bio bih vrlo zabrinut.”

Autor originalnog članka: Brandon Kochkodin, Forbes
Link: How Auditor Deloitte Missed A Nigerian Company’s Massive Fraud
(Prevela: Nataša Belančić)