Krenuo je iz Podgore da bi bio konobar u snježnom hotelu u Norveškoj, a danas je dio menadžerskog tima

Turistički komunikolog iz Podgore Milivoj Kržanić tijekom ljeta bio je šef recepcije i direktor u hotelu na makarskoj rivijeri, a tijekom zime pristao raditi kao konobar i vodič u norveškom Snowhotelu. U proteklih nekoliko godina posve se predao poslu u Norveškoj gdje je sada direktor međunarodne prodaje, ali nije se odrekao ni ljepota života na Jadranu. Hrvati bi mogli štošta naučiti od Norvežana, a i obratno

Prije više od deset godina mladi je Dalmatinac Milivoj Kržanić prihvatio sezonski posao na sjeveru Europe koji mu je u potpunosti promijenio životopis. Danas je uvaženi dio upravljačkog tima u norveškom Snowhotelu, ali i dalje većinu godine provodi u Podgori gdje živi s obitelji. No, postoje oni mjeseci u godini kada je njegova prisutnost na radnom mjestu neophodna. Tada na posao putuje i po trideset sati.

Putovanja mu često, kao direktoru međunarodne prodaje, i jesu posao, osobito ona prema europskim i azijskim destinacijama. To su, kaže nam, glavna emitivna tržišta Snowhotela, uz Australiju i Južnu Ameriku, za čije, pak, turističke agente najčešće organiziraju FAM putovanja (eng. familiarization trip) gdje ih na licu mjesta upoznaju s ponudom.

„Norveška ne naplaćuje boravišnu pristojbu i nema turističkih zajednica poput naših koje bi preuzele posao promocije. Stoga to čine pojedine destinacije i tvrtke samostalno. Tijekom ožujka me posjetilo stotinjak agenata i različitih partnera kako bi bolje upoznali naše nišne proizvode. Oni su dosta specifični i treba ih osjetiti“, rekao je u razgovoru za FORBES Hrvatska Kržanić kojeg smo zatekli u zračnoj luci grada Tromsøa.

Razgovarajući s nama pozdravljao je agenta iz Italije koji se također uputio do Kirkenesa na svom FAM putovanju gdje će iskusiti čari Snowhotela.

Prvi je to hotel koji tijekom cijele godine nudi noćenje u sobama napravljenima od snijega i leda. Doživljaj upotpunjuje ledeni bar s ledenim šankom i stolovima. Međutim, Snowhotel na samom sjeveru Norveške ne nudi samo noćenje i razgledavanje ledenih skulptura.

„Imamo 160 aljaških haskija koji zimi goste na istraživačke ture vuku saonicama, ljeti na kolima. Gosti se mogu provozati na naših 20 motornih sanjki. Vodimo ih i u lov na polarnu svjetlost, ali i na kraljevske rakove. Zimi goste u lov na rakove vodimo sanjkama, ljeti brodicama. Bude ih i do 400 dnevno. Nakon lova u hotelu pripremimo ogromne porcije svježih rakova. Ljudi ciljano dolaze na turu jer samo tu mogu kušati tu deliciju u sigurnom okruženju, na Aljasci je previše hladno i divlje za takva putovanja. Popularni su i jednodnevni izleti iz Finske samo da se to iskusi“, entuzijastično objašnjava direktor prodaje.

Iz života na jugu u život na sjeveru

Prije no što je prvi put otišao kao sezonac u Norvešku gotovo da i nije imao doticaja sa snijegom, izuzev kratkih epizoda s Biokova, a sada mu je sasvim normalno voziti automobil koji na gumama ima male čavliće i čiji motor ima grijanje ulja u karteru kako se ne bi zaledilo na minus 20 ili 40. Kada je nakon srednje turističke škole u Makarskoj završio Fakultet za kulturu i turizam u Zadru, na umu nije baš imao život na sjeveru. Volio je ronjenje (free diving i SCUBA diving), vodio je ronilačke turističke ture, radio na parasailingu i iznajmljivaju vodenih skutera gdje je imao prilike naučiti mnogo toga. Tipične aktivnosti za mladića s juga Hrvatske. No, osim poslovne prilike u život mu se upleo i dijabetes koji je utjecao na to da se igla na kompasu zavrti u smjeru N.

„Posao je zanimljiv, dinamičan, ne postoji isti dan. Jako puno radimo vani, na terenu, što meni jako odgovara jer ne volim sjediti osam sati. Nisam klasičan direktor prodaje. Imam osjećaj da ljudi često to zaboravljaju, da prodaju stvari koji nisu doživjeli ili isprobali. Smatram da bi baš svi prodavači trebali upoznati uslugu koju nude iz prve ruke“, priča nam Kržanić.

Dodaje kako najbolje upoznaje goste kad ih prevozi od aerodroma do hotela. Pretvarajući se da je vozač vrlo rado saznaje što ih je motiviralo da dođu iz Amerike, Singapura, Australije. Među tim gostima bude i naših ljudi, obično druga ili treća generacija iseljenika. Njima bude zanimljivo vidjeti da nas tu ima nekoliko iz Hrvatske, govori nam. Ljeti je u Snowhotelu 35 zaposlenih, a u sezoni i preko stotinu.

Dok razgovaramo preko videopoziva, kroz staklene stijenke zračne luke bliješti snježna bjelina. U jednom trenutku Kržanić progovara na tečnom norveškom, provjerava s osobljem jesu li promijenili terminal za njegov let za Kirkenes. „Norveški je jako jednostavan, trebao bi biti novi esperanto“, smije se naš sugovornik kad ga pitamo je li mu trebalo puno da svlada taj jezik. Govori i engleski, njemački i talijanski, odaje nam.

Usput doznajemo kako je Kirkenes, gradić na obalama Arktičkog Oceana, na rubu civilizacije, bolje prometno povezan nego Split i Dubrovnik zimi. Čak triput dnevno iz Osla idu izravni letovi do Kirkenesa, isto tako nekoliko letova ide i iz Tromsøa, najveće atrakcije među gradovima u arktičkom krugu.

„U Hrvatskoj su letovi zimi poprilično ograničeni. Od Splita i Dubrovnika nemoguće je letjeti do nekih europskih i svjetskih destinacija. Mi samo deklarativno radimo na proširenju turističke sezone, a u biti ne želimo goste izvan nje, što se i vidi po avionskim linijama“, komentira naš sugovornik, prekaljeni putnik koji najviše leti upravo zimi. Do Osla ide preko Züricha, Münchena ili Frankfurta pa onda do Kirkenesa. Za taj mu pothvat zimi treba ponekad i preko 30 sati. Ljeti ipak uspijeva malo brže prevladati tih više od 4.000 kilometara udaljenosti do ureda.

Norveški turistički poučak

Malo oklijeva kad ga pitamo kakve bi pouke njegov rodni kraj mogao izvući iz norveškog primjera. Ne bi želio biti onaj koji je otišao izvan granica pa sad su uzima za pravo da previše popuje, objašnjava nam. Ipak, tema mu je bliska, to mu je struka, a “žulja” ga što ne iskoristimo bolje potencijale koji nam se nude pa ipak progovara o toj temi.

„Makarsku rivijeru zadesilo je tipično prokletstvo, razlijenili su nas uvjeti koje imamo, lipo more i plaža. Nismo se mijenjali, udžbenici o turizmu iz osamdesetih mogu se primijeniti i danas“, govori, malo se zaustavlja, a onda dolazi plima riječi iz koje se vidi koliko mu je stalo.

„Gostima bi trebali ponuditi neke proizvode koji nisu toliko bazirani na volumen koliko na sadržaj. Nije to održivo, ostat ćemo bez vode, zemlje, bez resursa, uništit će se atraktivnost prostora koja je primarni razlog zašto ljudi dolaze. O tome treba razmišljati i zakonodavstvo bi to trebalo bolje pratiti. Da sam došao s idejom da ću napraviti hotel od snijega na Biokovu, mogao bih dočekati 110. rođendan s istim papirima i obilaziti iste urede. Posebni oblici turizma su nam, nažalost, ograničeni. Pokušavamo sve formalizirati i još smo se kroz Europsku uniju samo dodatno birokratizirali. Stidimo se samih sebe“, iznosi Kržanić.

Navodi primjer Podgore koja ima vrhunsku flotu kočarskih brodova. Njima sezona počinje tek zimi i cijelo ljeto, ustvrdio je, samo stoje ili voze klasične izlete. Ti bi brodovi mogli primiti par ljudi dnevno izvan glavne sezone i odvesti ih na kočarski izlet, na pučini im „pofrigati“ tri tave triljica i lignjica.

„Gosti bi za to platili koliko god triba, a mi za to ni želje, ni znanja, ni mogućnosti. Ni država ni mi kao pojedinci ne radimo na tome, ne vidimo posebnosti u sebi samima koje drugi ljudi itekako vide“, konstatira ono što su i mnogi prije njega zaključili, a vjerojatno će i mnogi nakon njega.

Frustirajuće je gledati mogućnost koje na njegovom poslu jako dobro iskorištavaju i to u puno neugodnijim uvjetima. Prije pet godina Snowhotel je počeo provoditi strategiju Snowhotel 365 kojom sezonu proširuju na cijelu godinu jer ljeti ne žele biti „grad duhova“.

„Prvi smo ledeni hotel koji je otvoren cijele godine. Ljeti nudimo drugačije zanimljivosti, od 21. svibnja do 29. srpnja sunce imamo 24 sata dnevno. Pokušavamo razviti pakete s ponoćnim turama, razgledavanje muzeja i slično kako bismo privukli goste i u tom periodu. Za predsezonu smo već napravili umjetan snijeg za tri kilometara dugačku stazu po kojoj će naši haskiji voziti goste od 20. listopada. Oni prvi od svih u Norveškoj počinju raditi“, vraća mu se osmijeh na lice.

No, ponovno se mršti, prisjetio se kako se hoteli u Dalmaciji ne trude raditi izvan sezone. „U hotelima znaju da će biti rasprodani u sezoni kada će sobe moći naplaćivati 500 eura i ne trude se dovoljno napraviti nešto više u post ili predsezoni kada znaju da iste sobe tada mogu ponuditi za samo 100 eura.“

Kirkenes je uz La Valettu na Malti drugi najbombardiraniji grad Drugog svjetskog rata. Bio je važna nacistička vojna i pomorska baza s gotovo sto tisuća vojnika te je po neuspjehu nacističke ofenzive postao najvažnija točka zračnih napada Crvene armije. Bombardiran je 320 puta, a uzbune za zračne napade oglasile su se više od tisuću puta.

Vrijedni dalmatinski sezonci senzacija u Norveškoj

Kržanić je i sam radio u jednom dalmatinskom hotelu. Bio je voditelj recepcije i direktor u hotelu Orvas grupe Branka Roglića u Baškoj Vodi kad mu je sletjela prilika da nakon ljeta odleti raditi i zimsku sezonu u Snowhotel. Za sve je zaslužan njegov kum, ozareno nam prepričava. Kum Velimir Nola, koji je inače radio na Norveškom nacionalnom institutu za istraživanje mora, tom je prilikom radio kao sezonac u očevu restoranu, gdje je upoznao tadašnjeg vlasnika Snowhotela Ronnyja Østrema koji je bio na godišnjem odmoru. On je bio oduševljen hrvatskom radnom snagom.

„Bio je fasciniran koliko poslova radimo i koliko smo pritom vješti i dobro raspoloženi. Na primjer, istu bi djevojku vidio ujutro kako poslužuje goste na fish pikniku, a navečer je najveselija konobarica u restoranu. U Norveškoj se djelatnici često žale na sat prekovremenog, ne žele raditi vikendom i slično. Dalmatinski ritam rada na sjeveru se viđa samo na kruzerima“, komentira Kržanić te dodaje kako je vlasnik Snowhotela tražio radnike, a kum je preporučio njega.

Kao što znamo, taj je izazov prihvatio. Prve je godine radio kao konobar i vodič, a sve što se tiče snijega, bilo mu je prvi put. No, lokacija mu se toliko svidjela da nije ni pomišljao odustati. Čak iako je tog, 13. prosinca 2013., sletio u mrak i sunce nije vidio do 18. siječnja. Bilo je i ljudi, kako nam opisuje, koji su došli i prvim letom išli “ća”. Drugu godinu radio je na recepciji, treću su ga već imenovali voditeljem recepcije, a četvrtu godinu postao je voditelj operative, što je bila pozicija vlasnika koji ga je i doveo. Prije tri godine preuzeo je dužnost direktora prodaje.

„Bio sam prvi radnik i jedini dosad koji ima mogućnost raditi online. Ne iskorištavam to. Radim iz Norveške koliko smatram da moram, zna se kada je veliki obujam posla. Ne mogu reći za Božić, idem ja kući. Iako to znači odvojenost od sina koji ima četiri godine. Neke stvari su teške, ali takav je i život ponekad. Imam sreće što me supruga i cijela obitelj podupiru, a sin iznenađujuće dobro podnosi privremenu i povremenu razdvojenost“, kaže tridesetdevetogodišnji Kržanić.

U Kirkenesu ljeti sunce više od dva mjeseca ne zalazi. Beskonačan dan ima i svoje naličje, zimi je više od dva mjeseca sunce ispod horizonta. Drugim riječima, dnevnog svjetla ima samo nekoliko sati ujutro. Tih par sati izgleda kao pola sata ili sat poslije zalaska sunca u Hrvatskoj, tumači Milivoj Kržanić. Predsezona je u Kirkenesu u listopadu i studenom, sezona kreće u prosincu, a postsezona počinje krajem travnja.

Politička karijera

Uz poslovnu karijeru, Podgoranin vodi i onu političku. Nezavisni je predstavnik u Nezavisnoj Listi Mladih Općine Podgora, a dvije i pol godine volonterski je obavljao funkciju predsjednika Općinskog Vijeća Općine Podgora. Do ljeta je zbog osobnih obaveza tu funkciju stavio u mirovanje. Iako ne voli politiku, uništavanje pomorskog dobra neplanskim i nelegalnim “nadohranjivanjem plaža” u općini nagnalo ga je da se aktivira. No, kaže kako je u lokalnoj politici dosta teško djelovati.

Prema njegovu iskustvu, u našoj političkoj areni prečesto se sve svodi na ego pojedinaca, osobne razmirice, svjetonazorska pitanja, limitirajuće zakonske okvire i ostale stvari koje previše lako odvlače pozornost s aktualnih tema i stvarnih problema. Političku kultura dionika i građana na niskim je razinama, što dovodi do nepotrebnih stresova, ocjenjuje. A dodaje kako bi nam svima dobro došlo i političko opismenjivanje. Ipak, ne napušta ga optimizam.

„Iskrena politička empatija i skidanje dugogodišnje stigme moguće je jedino kontinuiranim poštenim radom političkog vodstva na svim razinama. To su osnove na kojima bi se trebalo temeljiti postepeno vraćanje povjerenja u to polje djelovanja koje će dugo biti kontaminirano primjerima korupcije kojih smo svi svjesni“, napominje.

Njegova je općina puno postigla u kratkom razdoblju, a može i mora još i više jer se, nered u malim sredinama lakše rješava od onoga na višim razinama, tumači. „Smatram da već i dobro lokalno vođenje može dovesti do većih političkih promjena na bolje jer ima efekt kao bacanje kamena u mirno jezero, što znači da učinak toga može biti bitno značajniji i širi.“

Kulturološki šokovi

Perspektive napretka koje se otvaraju za njegovu lokalnu zajednicu i Hrvatsku otvaraju mu se i norveškim primjerom. Iako kaže da mu prilagodba nije bila nimalo teška, priznaje kako je nekoliko puta doživio kulturološki šok.

Prvi je bio kada mu je gospođa na šalteru u banci preporučila da radije otvori račun u drugoj komercijalnoj banci jer je znala kako je njegova tvrtka tamo prebacila račun pa će mu sve biti jednostavnije.

Drugom prilikom, liječnica ga je pitala ima li nalaz koji nije stariji od šest mjeseci da ne mora i kod nje platiti pregled vida. Iako nije imao prevedeni dokument, ona ga je prihvatila i samo ga zamolila da joj pročita nalaz. To ga je povjerenje osobito iznenadilo jer mu je taj pregled trebao za dobivanje dozvole za prijevoz gostiju službenim vozilom.

Takvo je povjerenje prisutno i u drugim sferama, primjerice dosta se toga bazira na povjerenju i na poslu. Odnosi između šefova i radnika su potpuno drugačiji, sve je manje formalno, a hijerarhijske razlike puno su manje izražene nego u ostalim dijelovima Europe, nabraja Kržanić.

Puno ga kolega pita zašto se toliko osobno žrtvuje kada se i u Hrvatskoj može dobro raditi i živjeti, osobito u priobalju. Ne shvaćaju da njemu taj posao predstavlja užitak. Napredak tvrtke je vidljiv, čak i unatoč objektivnim poteškoćama posluju izvrsno, tvrdi.

Nakon pandemije suočili su se i s nepovjerenjem gostiju uplašenih zbog sigurnosti. Od granice s Rusijom Kirkenes dijeli tek 20-ak minuta vožnje. Svemu tome usprkos, firma ogromnim koracima grabi naprijed prema cilju glavnog investitora, a to je postati najvećim pružatelj turističkih usluga na Sjeveru.

Snowhotelom, od prije nekoliko godina upravlja fond, ali, kaže Kržanić, i dalje se puno ulaže u kvalitetu, osoblje, odnosi su na relativno visokoj razini. Ove godine uložili su 30 milijuna kruna (oko 2,5 milijuna eura), a ništa od toga nije bilo usmjereno na podizanje kapaciteta, već sve ide u podizanje kvalitete kako bi zadovoljstvo osoblja i gostiju bilo što veće. Lijepo je biti dijelom takvog projekta, zaključuje naš snježno-morski čovjek koji uspijeva uživati u blagodatima iz oba, međusobno vrlo drugačija, svijeta.