Energetski ekspert: Postoji plan kako se riješiti plina u 10 godina, ali ga blokira snažan plinski lobi
S energetskim stručnjakom Nevenom Duićem razgovarali smo o tome kako bi se Hrvatska u samo 10 godina mogla u potpunosti prebaciti na obnovljive izvore energije, o čemu postoji detaljna studija s izračunom potrebnih investicija, ali umjesto toga služi plinskom lobiju. Tumači i zašto na plin više ne treba gledati kao na prihvatljivo tranzicijsko gorivo
- Investicija u deplinofikaciju, odnosno gradnju obnovljivih izvora, financijski je samoodrživa te bi se 2035. godine pokrio ukupni trošak manjim troškom goriva
- U zadnje vrijeme se pokrenula gradnja sunčanih elektrana, a zanimljivo je da je najveći investitor postao Pavao Vujnovac, vlasnik Prvog plinarskog društva i Enne
- Duić navodi da Hrvatska treba graditi i pučinske vjetroelektrane na sjevernom Jadranu, što je veliki energetski potencijal i mogla bi tako postati ‘Saudijska Arabija Europe’
Neven Duić, profesor na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje te dopredsjednik Akademije tehničkih znanosti, veliki je zagovornik obnovljivih izvora energije i što brže deplinofikacije Hrvatske. S timom stručnjaka je radio i na studiji za Zelenu akciju o tome, u kojoj su izračunali da bi se izbacivanje fosilnog plina (ne voli ga nazivati prirodni plin) moglo izvesti u samo 10-ak godina i uz investicije od 39 milijardi eura.
Pokazuje grafikon o zamišljenom padu potrošnje plina: treba nam 2 milijarde kubnih metara godišnje do 2026.- 2027. godine, komentira, a onda bi ta potrošnja postepeno padala uz primjenu plana razvoja obnovljivih izvora. Domaća proizvodnja plina u tom grafikonu traje do kraja 2025. godine jer smo, kaže, plin iscrpili, a u nova polja Ina sustavno nije ulagala. Na ovih dana objavljenu vijest da kanadski Vermilion Energy ima dozvole za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika i upravo kreće u uspostavljanje istražnih bušotina kod Kutine, pa bi domaćeg plina moglo biti još, odgovara: „Premalo i prekasno.“ Ukratko, ostat ćemo ovisni o uvozu.
Za FORBES Hrvatska govori o idealističkom planu deplinifikacije, LNG-u i ruskom plinu, utjecajnom plinskom lobiju, ali i napretku te rizicima za razvoj OIE.
Ne čini se da za brzu deplinofikacije Hrvatske koju ste razradili ima političke volje. Svakako, u pitanju su i velike investicije.
Zbog klimatskih promjena moramo ići u te investicije na ovaj ili onaj način, a trebaju nam djelomice i za održavanje sadašnjeg sustava. Cijela investicija je financijski samoodrživa te bi se 2035. godine pokrio ukupni investicijski trošak manjim troškom goriva. Naime, sve te investicije (vjetar, solar, dizalice topline) su isplative, cijela tranzicija je ekonomski isplativa, a tehnički je izvediva. Naravno, da bi to bilo moguće, ključno je da postoji politička volja. No, ona ne postoji jer je Hrvatska, kao što je i Gong pokazao u svojoj analizi, uhvaćena u mrežu plina. Mi smo država koja služi plinskom lobiju umjesto da služi nacionalnim interesima. Tako da se ta tranzicija do 2035. godine vjerojatno neće dogoditi, ali sada o njoj postoji dokument koji nitko nije probao demantirati jer je stručno napravljen. Drugim riječima, postoji izvještaj koji ukazuje da je izbacivanje plina moguće i da je isplativo.
EU ima cilj karbonske neutralnosti do 2050. godine, a vi ste postavili kao cilj izbacivanje plina do 2035. godine. Zašto?
-Mi ćemo u svakom slučaju sve to morati napraviti, no europski cilj dekarbonizacije do 2050. godine nije konzistentan s ciljem ograničavanja globalnog zatopljavanja za 1,5 stupanj Celzijusa. Ova studija je rađena tako da bude konzistentna s 1,5 stupnjem. Za to bi trebalo u Hrvatskoj graditi godišnje 400 megavata vjetrolektrana i 400 megavata solarnih elektrana.
Zar nije plin prihvatljivo tranzicijsko gorivo?
-Prirodni plin je tradicionalno bio gledan kao tranzicijsko gorivo koje će zamijeniti ugljen i naftu dok ne stasaju obnovljivi izvori energije. U međuvremenu su se dogodile dvije stvari: OIE su stasali (postali su najjeftiniji izvor primarne energije) i Rusija je napala Ukrajinu, a time i europsku energetsku politiku, a Europa se našla pred prijetnjom smrzavanja. To je bio razlog zašto su svi u Europi počeli razmišljati o napuštanju plina kao tranzicijskog goriva. Vidi se to u europskoj taksonomiji – Europska komisija je bila predložila da plina uopće više nema među održivim energentima, a onda ga je plinski lobi preko nacionalnih vlada ipak uspio uvrstiti, ali samo ako se koristi kao zamjena za elektrane na ugljen. Kako se ugljen u Europi ne koristi za grijanje (osim u Poljskoj), onda u grijanju plin više nije tranzicijsko gorivo niti prema europskim dokumentima. Ugljen će pak u proizvodnji struje u EU uglavnom biti isključen do 2030. godine.
Hrvatska je kraj TE Plomin najavila za 2032. godinu.
-Da, a već i sada dosta često ne radi jer se ne isplati ta struja zbog cijene ugljena i troška CO2, pa računam da smo s TE Plomin zapravo gotovi za par godina, 2026.-2027. godine. Takve elektrane, ugljenare, uglavnom u Europi danas služe za balansiranje obnovljivih izvora energije, a vrlo malo ih radi u baseloadu, dakle 8000 sati godišnje, nego se one gase-pale po potrebi, ovisno o dostupnosti električne energije iz obnovljivih izvora.
Što rade druge zemlje u EU, kako provode deplinofikaicju?
-Osam zemalja je već zabranilo instaliranje plinskih bojlera u novim ili energetski obnovljenim zgradama. Najzanimljivija je Nizozemska gdje su krenuli u rapidnu deplinofikaciju, a prvo su zabranili plinske bojlere u novim i obnovljenim zgradama i krenuli kvart po kvart micati plinsku mrežu i zamjenjuju je ili centraliziranim toplinskim sustavima (kad je gušća stambena zona u pitanju) ili dizalicama topline kad su individualne kuće.
Ali ovako radikalno kao što računa ova vaša studija, to ne postoji?
-Ne postoji, ali Danci već 20 gopdina rade na deplinofikaciji i već su daleko odmakli. Kad u grijanju zamjenjujete plin s centraliziranim sustavom ili dizalicama topline, onda to morate raditi sistemski, kvart po kvart. Prvo morate osigurati da kvart ima potrebnu infrastrukturu i onda napraviti biznis model da ljudi ne budu oštećeni. Naime, ako čekate da sami prijeđu s plina, tek kad im se pokvari plinski bojler, ta tranzicija traje 20-30 godina. S druge strane, ljudi neće ići u investiciju ako im bojler radi. Stoga će proces tranzicije trajati dugo, ali je bitno da se u njega krene. Ovom smo studijom htjeli reći da je to moguće izvesti, ali ne nužno da je to politički optimalnabrzina.
Kažete da Hrvatska treba zabraniti plinske bojlere.
-Da, trebala bi to zabraniti u novim zgradama i onima energetski obnovljenima. Naime, EU brani da se plin koristi kao glavni sustav grijanja u novim i obnovljenim zgradama, nego se trebaju koristiti ili obnovljivi ili centrazilirani toplinski sustavi. Međutim, Hrvatska je našla načina kako da prevarom ipak nastavlja dalje instalirati plinske bojlere, jer se kao glavni sustav grijanja projektiraju klima uređaji, a plinsko etažno kao pomoćni sustav za niske temperature, i onda se koristi plinsko etažno jer je, naravno, ugodnije grijati se na radijatore nego na klime. To je tako izlobirano u našim propisima. Plinski lobi je kod nas jak, a plin je jako subvencioniran. Trebao bi biti tri puta skuplji. Osim toga, Europa od 2027. godine uvodi plaćanje CO2 za plinsko grijanje, te će se na računima za plin morati također plaćati. To se, međutim, narodu ne govori. Kad bi plin bio skuplji, kad ne bi bio snažno subvencioniran, nikome ne bi palo na pamet da sada stavlja plinski bojler. Međutim, država uzima novac od HEP-a i onda ga daje za plin, da bi tako zapravo subvencionirala uvoz plina iz Rusije.
Na krčkom LNG terminalu kažu da nije bilo brodova s ukapljenim plinom iz Rusije, a PPD je objavio da je ujesen 2022. godine prestao s konzumacijom svog desetogodišnjeg ugovora s Gazpromom potpisanog 2017. godine. To bi značilo da ne uvozimo plin iz Rusije.
-Nisam siguran. Pitanje je s kime trgovac plinom, odnosno PPD, ima ugovor o uvozu plina, od koga ga kupuje? Oko toga nema transparentnosti, pa to nisam uspio doznati. LNG koji dolazi na Krk nije iz Rusije, ali on je uglavnom, 75 posto, u mađarskom vlasništvu. On ostaje za potrošnju u Hrvatskoj, ali za njega se nešto mora dati Mađarima. Dakle, Hrvatska ‘swapa’ taj plin s Mađarima (zamjenjuje, op. ur.) za onaj koji se uvozi preko Turskog toka, a preko Bugarske i Srbije ide u Mađarsku. Ruski plin preko Turskog toka, naime, i dalje normalno dolazi u Europu, a zaustavljen je samo kroz Poljsku i Sjeverno more, dok kroz Ukrajinu još idu neke količine. Da li stoga PPD sada ima ugovor za ruski plin s podružnicom Gazproma u Turskoj, ili Austriji ili negdje drugdje? Naravno, plin se može kupiti i na ‘hubu’, na satnoj bazi, ali to se ne radi za velike količine.
Kako god bilo, u Europi se nakon izbijanja rata u Ukrajini počelo graditi terminale za LNG, a Hrvatska udvostručuje kapacitet onoga na Krku. Ne čini se da se odmičemo od plina.
-Mi smo 2021. godine imali situaciju da je 40 posto prirodnog plina u EU dolazilo iz Rusije, danas je to oko 10 posto. Smanjili smo ukupnu potrošnju plina za 20 posto. Dio smo mogli smanjiti zahvaljujući obnovljivim izvorima, ali ne sve jer se oni grade, to traje. Morali smo ljudima koji se griju na plin omogućiti da se griju, a tu je i industrija te proizvodnja električne energije na plin. Jedini način za to je bio da postoji zamjenska dobava plina, interventno su se gradili LNG terminali. Što se tiče istočne Europe, još prije 15 godina sam čitao studiju o tome što će se dogoditi kad Rusija zatvori ventile i kako riješiti problem dobave plina. Dva su projekta pronađena kao rješenje – LNG terminal na Krku te bugarsko-grčki interkonektor. Zato je bio pritisak Zapada da se napravi taj LNG terminal, a Rusije da se ne napravi. Nakon svega, Rusi su zato uništili Agrokor. Sberbank je dao zajam da Hrvatsku mogu ucijeniti, srušiti cijelu hrvatsku ekonomiju. Taj smo terminal jako masno platili.
No u Europu veliki dio LNG-a sada dolazi iz SAD-a, to je veliko tržište. Njima je u interesu da se izvoz plina nastavi.
-U Americi postoje različiti lobiji. Plinski lobi je jak, ali postoji i lobi obnovljivih izvora. SAD je smanjio emisije CO2 kao i Europa, a nemaju oko toga nikakvu politiku, čisto po tržišnom principu. Obnovljivi izvori energije su jeftiniji od fosilnih i oni masovno grade projekte za iskorištavanje vjetra i sunca. Nije Europa napravila Teslu nego SAD; europska automobilska industrija je odbijala ići u tranziciju. Nije Europa najnaprednija, a čini se kao da je. Puno pričamo, a malo radimo. Amerika sada vidi da Europa ide u deplinofikaciju i da više ne treba graditi nove kapacitete.
Što će se u međuvremenu dogoditi u Europi? Do 2030. godine će OIE više-manje preuzeti struju; promet ide svojim tokom, pokrenuto je, ali će ići relativnio sporo jer treba sve automobile zamijeniti, a grijanje će ići jako sporo, ali ide i to. Industrija također ide u pravcu deplinofikacije i plin vjerojatno nikad više u Euuropi neće biti jeftin i neće imati poziciju kao prije ukrajinskog rata. On je, kao i nafta i ugljen, energent prošlosti, a proces deplinofikacije će, realno, ići do 2050. godine. Cijene će biti povezane s azijskim tržištem, što znači da će biti dvostruko veće od onih prije rata. Moguće je da će se, dođe li do mira, vratiti i određene količine ruskog plina u EU, ali to više neće biti značajne količine jer nitko više neće htjeti biti tako ovisan.
Kako Hrvatska stoji s OIE sada i kako ih razvija?
-Projekti razvoja vjetrolektrana su blokirani u Ministarstvu gospodarstva, ne daju im dozvole, ali u električnoj energiji iz vjetra mi nismo loši – u energetskom miksu ona čini 13 posto. To je relativno nisko za prosjek EU-a, ali za istočnu Europu je dosta dobro. Što se tiče solarnih elektrana, tu smo do prije tri godine bili katastrofalni, ali je taj sektor pokrenut i lani je napravljeno više solara nego u 20 godina prije toga. Ako ne dođe do političke promjene, očekivao bih veliki rast tog sektora, a i Pavao Vujnovac se okrenuo solarima, postao je vjerojatno najveći investitor u solar, i jako ih gura. Nastavimo li ovim tempom, do 2030. godine ćemo imati 10 posto solarne energije u miksu, što je dobro. No, dođe li do promjene vlasti, nova može zaključiti da sadašnji ‘igrači’ nisu njeni i da krene miješati karte ispočetka. To se već dogodilo kada su SDP i HNS preuzeli vlast 2011. godine, sve su zaustavili, pa je trebao niz godina da se stvari ponovno pokrenu.
Što je problem, zašto se koče vjetroelektrane?
-Nemam uvid u to. No, dio odgovora je u tome da Hrvatska treba izgraditi otprilike iste kapacitete solara kao i vjetra, optimum je 1:1, a kako postoji zagušenje na mreži između Dalmacije i kontinenta, onda bi gradnja vjetrelektrana značila da se solarne elektrane ne mogu priključiti na mrežu. Naravno, treba pojačavati dalekovode.
A što očekujete oko primjene vodika? Nedavno je Plinacro krenuo u gradnju plinovoda čije će cijevi biti spremne i za transport vodika.
-Vodik definitivno dolazi, ali pitanje je gdje. Tu postoje različiti scenariji. Mi ga ne vidimo u grijanju niti u prometu, za to je preskup, tu je pobijedila struja, nego isključivo u proizvodnji goriva za teže oblike transporta te u industriji. Vodik će nam, dakle, trebati, ali pitanje je gdje ćemo ga proizvoditi i kako transportirati. Recimo, sjeverni Jadran ima kapacitete za gradnju 40 gigavata u pučinskim vjetroelektranama. Znači, Hrvatska može u tome postati ‘Saudijska Arabija Europe’. Nije to sve isplativo, ali 5-10 gigavata možda je. Od toga Hrvatska može integrirati 500 megavata u svoj elektroenergetski sustav, a od ostatka bi se mogao raditi vodik. Možemo ga transportirati od Jadrana do, recimo, Petrokemije, koja je najveći hrvatski potrošač vodika. Ili možemo do Kutine trasportirati električnu energiju i tamo proizvoditi vodik.
Ono protiv čega smo jako je miješanje vodika i prirodnog plina, da bi se smanjio CO2, što gura plinski lobi. To je čisti ‘greenwashing’.
| Kako vidite proces izbacivanja fosilnih goriva u prometu? -To je dugačak proces, a najprije treba izgraditi kapacitete za proizvodnju električnih automobila, nakon čega slijedi 2035. godine zabrana prodaje automobila na fosilna goriva. Zbog lobiranja njemačke automoilske industrije će se u automobilima moći zadržati tehnologija motora s unutrašnjim izgaranjem, ali će ona morati ići na sintetska obnovljiva goriva, koja su sada pet puta skuplja od benzina, a dobivaju se od zelenog vodika i otpadne biomase. Očekuje se da će to biti vrlo malo tržište, specifičnih ljudi koji baš žele voziti takve motore. Ljudi će masovno prelaziti na električna vozila jer se očekuje da će već iduće godine postati cjenovno kompetitivni konvencionalnima. Uostalom, svake godine cijena e-automobila pada 20-30 posto, a u Kini su na barem pola cijene nego što je to u Europi. Kinezi dolaze na europsko tržište, a planiraju i gradnju tvornica.- |
