Građevinar u borbi protiv plaća na crno: Rješenje je i u tome da sindikat nadzire isplate
Mirko Habijanec, suvlasnik i predsjednik Uprave građevinske kompanije Radnik, za FORBES Hrvatska govori o tome zašto je u ime HUP-a potpisao izmjene Kolektivnog ugovora kojima će, kad ih ministar proširi na cijeli sektor, sindikati dobiti javnu ovlast da kontroliraju isplatu plaća te kako su to zamislili
Od 1. travnja osnovne plaće građevinskih radnika u Hrvatskoj rastu oko 10 posto, prema najnovijim, sedmim izmjenama Kolektivnog ugovora za graditeljstvo. Očekuje se pak da će nadležni ministar uskoro proširiti primjenu tog ugovora na sve poslodavce u sektoru – pa i na najmanje među njima – a posebna novost je da će sindikat dobiti ovlast nadzora isplate plaća u skladu s tim kolektivnim ugovorom. Bit će, da tako kažemo, pomoćnici inspektora rada.
Kako su to točno zamislili i zašto, pitamo našeg sugovornika, suvlasnika i predsjednika Uprave križevačkog Radnika, Mirka Habijaneca, koji je u ime HUP-Udruge poslodavaca graditeljstva potpisao izmjene kolektivnog ugovora i aktivno ga promovira, što je za domaće biznismene prilično neuobičajena praksa.
Kako nam objašnjava, jedan od razloga zašto je potreban snažniji nadzor je što se u tom sektoru dio plaće i dalje isplaćuje u gotovini, odnosno na crno.
Isplata plaće na crno kao krivično djelo
„U nekim državama je to krivično djelo, a mislim da bi tako trebalo biti i kod nas“, kaže nam. „Onaj tko isplaćuje plaću na ruke, ili je ne isplaćuje u skladu s kolektivnim ugovorima i adekvatno kvalifikaciji, radi nelojalnu konkurenciju“, dodaje. Pritom misli i na velike strane tvrtke iz zemalja izvan EU-a koje u Hrvatskoj rade na velikim infrastrukturnim projektima. Njih bi također trebalo, smatra, obuhvatiti nadzorom plaća.
Iako inspektori rada u Hrvatskoj mogu prema zakonu kontrolirati isplate plaća u sektorima gdje postoje prošireni kolektivni ugovori, u graditeljstvu to očito nije donijelo nekog rezultata, pa će sada priskočiti sindikat. Habijanec to tumači na način da „državi treba pružiti pomoć“.
„Vidimo da inspekcija ne funkcionira. Inspektori rada često i ne poznaju naše kolektivne ugovore i graditeljstvo“, kaže nam i dodaje da „gotovo ni u jednoj europskoj državi inspekcija rada ne kontrolira isplate plaća sama“. Smatra i da je općenito glupost da postoji Državni inspektorat kao posebno tijelo, umjesto da, primjerice, inspekcija rada bude u nadležnosti Ministarstva rada, a građevinska inspekcija u nadležnosti Ministarstva graditeljstva. „Oni koji pišu propise, mogu ih i kontrolirati“, iznosi. Smatra također da bi i Porezna uprava mogla bolje obavljati posao u području plaća jer se, kroz isplate na ruke, umanjuje porezne prihode, konkretno to je utaja poreza na dohodak te doprinosa za zdravstveno i mirovinsko.
Svako malo razgovor s tim prekaljenim građevinarom iz poslovnog preskače u opaske o raznim greškama u upravljanju državom, brbljavim i nesposobnim zastupnicima ili političarima. Poznato je pak da spada među veće donatore vladajućeg HDZ-a (za sebe kaže da je „pozitivno kritičan prema sustavu“, a mi bismo dodali i da je izrazito negativno kritičan prema oporbi), dok na pitanje zašto donira stranku potresanu nizom korupcijskih skandala, odgovara: „Zato što je HDZ, što god tko govorio, daleko najsposobnija i najkvalitetnija stranka koja može voditi državu.“ Rasprava o toj tezi vodila bi u posve drugi intervju, pa smo fokus vratili na graditeljstvo gdje, tvrdi Habijanec, „nijedan posao nismo (Radnik, op.ur.) dobili vezano na politiku. Postoji javna nabava i morate biti najsposobniji i najkvalitetniji.“
Sindikat u inspektorskim cipelama
Hoće li uskakanje sindikata u „inspektorske cipele“ izazvati bunu među poslodavcima, pitamo, pogotovo što dobar dio njih i ne zna da bi morali isplaćivati plaće prema Kolektivnom ugovoru za graditeljstvo. „Neka imamo“, odgovara odrješito. Po njegovoj procjeni, taj nelegalni iznos plaće iznosi 20-30 posto iznad onog prijavljenog, a možda i više, pogotovo kod 10-ak tisuća malih poduzeća s jednim vlasnikom.
Inače, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječna mjesečna bruto plaća u graditeljstvu u prosincu 2023. godine bila je 1278 eura, a neto 960 eura. Istodobno, prosječna mjesečna isplaćena neto plaća po zaposlenome u Hrvatskoj u pravnim osobama je bila 1191 euro, a prosječna bruto plaća 1620 eura.
Iako su, dakle, prema DZS-u, plaće u graditeljstvu ispod državnog prosjeka, Habijanec kaže da je taj sektor po neto primanjima „sigurno iznad prosjeka“. Dio tog što je „iznad“ je savršeno legalan jer postoje brojni neoporezivi dodaci na plaću koji na godišnjoj razini iznose i po nekoliko tisuća eura (za rezultate rada, terenski dodatak i drugo). „U građevinarstvu su ta legalna neto primanja još 30 do 50 posto u odnosu na plaću, a ne vide se u bilancama kompanija jer se knjiže kao ‘ostali troškovi’. Svi mi puno radimo na terenu, to je takav posao“, kaže Habijanec.
Što pak na području isplate plaća doista može učiniti sindikat u funkciji inspekcije, pri čemu je jasno da ne može nadzirati isplate na crno? „Ima pravo tražiti od poslodavaca liste za isplatu plaća iz knjigovodstva, a ako to ne dobije, prijaviti slučaj inspekciji. Onda mogu zajedno u nadzor“, odgovara.
Iz tih se listi vidi i struktura zaposlenih, a dio problema s isplatama na crno leži upravo u tome da dio tvrtki prijavljuje svoje radnike na niže kvalifikacije od onih koje realno imaju i koje su potrebne za obavljanje građevinskih poslova (što onda povlači i isplatu nižih plaća te manjih poreznih davanja, dok se razlika isplaćuje na ruke).
“Ne trebamo nekvalificirane radnike”
U tarifnom dijelu Kolektivnog ugovora za graditeljstvo postoji čak 11 grupa složenosti poslova – idu od čistača i domara preko polukvalificiranih radnika (to su prve dvije grupe poslova) do one zadnje, 11. grupe, koju čine član uprave i direktor, što je pomalo neobično rješenje budući da je u pitanju menadžment.
Tumačeći te grupe poslova, Habijanec pokazuje po prostoriji u kojoj razgovaramo, na zidove, stupove, ugrađene prozore i kaže: „To ne mogu raditi nekvalificirani radnici. Mi u sektoru ne trebamo nekvalificirane radnike, 1. i 2. grupu. Ovisno pak o vrsti kvalifikacije, treba biti određena i radnikova osnovna plaća“, naglašava. Uostalom, dodaje, u njegovoj kompaniji svaki radnik dnevno upravlja s imovinom vrijednom nekoliko desetaka tisuća eura i mora „nešto znati“. Potom dodaje kakao je namjera iza svega i ta da se izbjegne da postoje dvije Hrvatske – ona koja uredno isplaćuje plaće po kolektivnom ugovoru i druga koja to ne radi. „Imamo oko 20.500 registriranih građevinskih tvrtki, a od toga ih je skoro 18 tisuća malih. Ne kažem da sve te male rade na takav način (plaćaju dio plaće na ruke, op.ur.), ali među njima toga ima najviše i to treba korak po korak dovesti u red“. Smatra da Hrvatska treba težiti da ima poduzeća koja se razvijaju i zapošljavaju u skladu s kolektivnim ugovorima, razvijaju tehnologiju, školuju ljude, stipendiraju i ulažu, a ne onima koji „uzimaju novac iz firme, hodaju okolo, grade apartmane i bave se s ‘zimmer frei’“.
Ukazuje na još jednu mogućnost nadzora koja se u Hrvatskoj ne primjenjuje, a u ingerenciji je lokalne uprave, gradova i općina. „Njima je najveći izvorni prihod u porezu na dohodak. Svi oni vide od kojih tvrtki i koliko mjesečno dobiju poreza, te koliko one imaju zaposlenih. Prvi bi trebali reagirati, ali šute i samo kukaju na državu“, poručuje, „a mnogi od njih su zaposleni u općinama, pa i u Saboru, i tako rade“.
Pitamo ga ima li podršku unutar HUP-a za sve to što je potpisao u Kolektivnom ugovoru za graditeljstvo. Odgovara: „Dobrim dijelom da. Ima ljudi koji gledaju samo sebe, ali ja im odgovaram da moraju gledati i global, budućnost. Radio sam dugo u Njemačkoj i tamo sam to vidio. Njemačka to ima odavno tako uređeno i zato je najveća radnička sila u Europi“.
Apsurdi iz javne nabave
Naglašava inače da su (legalne) plaće zaposlenih u graditeljstvu u Hrvatskoj sada otprilike na polovici prosječne građevinske plaće u Njemačkoj, a treba ih dizati i dalje. Zaposlenici su, kaže, najveća vrijednost svake kompanije, a on u Radniku to pokazuje i time što im isplaćuju godišnje premije. „Poslujemo pozitivno, ali ne isplaćujemo dividendu“, dodaje. Prema podacima s Finina servisa InfoBiz, dobit Radnika u 2022. godini bila je 5,6 milijuna eura, uz pihod od 124 milijuna eura.
Još ga nešto žulja u odnosu države prema graditeljstvu, a tiče se javne nabave. Naime, zakon kaže da jedan od uvjeta sposobnosti ponuditelja može biti i dokaz o isplati plaće po kolektivnom ugovoru, ali to skoro nitko ne primjenjuje. „To je fakultativni uvjet, a trebao bi biti obvezatan. Nijedan javni naručitelj to ne traži, što je apsurd“, poručuje nezadovoljno.
Hoće li uspjeti to promijeniti, za što lobira kroz HUP, ne znamo, ali možda pomogne to što i Europska komisija smatra da bi se takav uvjet trebalo uzimati u obzir.
| Habijanec: “Sad je u građevinarstvu špica” Mirko Habijanec je diplomirani inženjer građevinarstva koji je u Radniku zaposlen od 1976. godine, a 20-ak godina je bio na gradilištima i u predstavništvu kompanije u Njemačkoj gdje su mu, očito, vrlo uspješno ucijepili vrijednosti kolektivnog pregovaranja. Od 1997. godine je predsjednik Uprave Radnika, a ujedno je i najveći pojedinačni dioničar (drži 47,69 posto udjela). Toj je građevinskoj kompaniji u prošloj godini prihod snažno narastao, na 160 milijuna eura, a s povezanim poduzećima grupa dolazi do 200 milijuna eura, kaže Habijanec. Zahvaljujući investicijama iz EU fondova, posla ima puno, „sad je špica koja će trajati još godinu dvije“, a nakon toga će slijediti stabilizacija tržišta. Jedan od viđenijih projekata Radnika koji još traje je obnova zgrade HDZ-a na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma, a među njihovim novijim referencama je i logističko-distributivni centar Podravke. Na dugom popisu prošlih poslova su im i oba kampusa Infobipa, u Zagrebu i Vodnjanu. |
