Mladi arhitekt kreira ikonične objekte i poručuje: Stop copy-paste kućama po Jadranu
Arhitektura ulazi sve dublje u epohu 3D printa i umjetne inteligencije. To je budućnost kojoj se uzaludno opirati, ali stihijskoj izgradnji i copy-paste kućama po Jadranu koje brišu identitet mjesta trebalo bi stati na kraj, smatra Alen Žunić, jedan od najuspješnijih hrvatskih arhitekata mlađe generacije. Za Forbes Hrvatska predstavio je nekoliko projekata na kojima radi te se osvrnuo na najveće probleme hrvatske arhitekture
Arhitektonski ured Albatross Alena Žunića ove je godine predstavio dva projekta koja su izazvali pažnju javnosti. Za grad Cres osmislili su koncept sretnoga grada pod nazivom La Citta Felice 2.0. Za Pazin su projektirali nesvakidašnji spoj gradske knjižnice i autobusnog terminala, a trenutno rade na još nekoliko projekata. Svima njima je zajedničko da unose dašak svježine i zaigranosti u prostor te da se mogu okarakterizirati kao “arhitektura s potpisom”.
Žunić, koji je znanja stjecao na najprestižnijim međunarodnim sveučilištima kao što su Harvard, MIT, ETH Zürich i Columbia, stručnjak je za urbane preobrazbe i planiranje gradova, a svoja znanja dijeli i s novim generacijama kao docent na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu.
“Mislim da je naš potpis upravo to da ga nema, odnosno teško je pogledom na vizualizacije odmah zaključiti da se radi o našim projektima, što nije čest slučaj s današnjim arhitektima. Investitori nas uglavnom pozivaju zbog zadnjih projekata koje smo radili, jer su im se svidjeli, i onda žele da upravo tako nešto napravimo i za njih pa su velika očekivanja da se radi ‘arhitektura s potpisom'”, kaže tridesetpetogodišnji arhitekt u čijem je opusu i 15-ak autorskih i uredničkih knjiga.
Priznaje kako nikada unaprijed ne zna kako će projekt na kojem radi izgledati. Pokušava se, kaže, suzdržati od razmišljanja o formi ili konceptu, tako da ostane otvorenog uma za sve mogućnosti.
| Kako nastaje projekt u arhitektonskom studiju “Prvo detaljno analiziram zadatak i lokaciju sa svojim timom i izrađujemo puno varijanti, a u nekoliko faza selekcije reduciramo opcije na onu koja najbolje odgovara na pitanja koja smo si postavili na početku projektiranja. Onda tek kreće promišljanje o konkretnom rješenju. Posljedica toga je da se ne ponavljamo i nemamo likovni ‘potpis’, nema ni unaprijed propisane grafike i boja, rješenja, vizualne prepoznatljivosti, vrste ili materijala. Kako 50 posto vremena ulažemo u inicijalno istraživanje, znatno više nego je to u praksi uobičajeno, a tek onda projektiramo, onda su i naši finalni elaborati zapravo opsežne knjige od 300 ili više stranica i sadrže sve kreativne istraživačko-projektantske faze – od prvih koraka analiza, referentnih primjera i inspiracija, preko koncepta, skica i varijantnih ideja, do finalnog projekta, a svi ilustracijski materijali popraćeni su teorijskim tekstovima i opisima,” ispričao je osnivač arhitektonskog studija Albatross. |
“Upravo smo završili dva opsežna projekta različitih mjerila. Za grad Cres osmislili smo koncept sretnoga grada pod nazivom La Citta Felice 2.0 u kojemu smo projektirali nekoliko ključnih gradskih objekata -stambeni kompleks, sportsku dvoranu i atraktivni priobalni paviljon uz marinu, odnosno buduće suvremene arhitektonske ikone toga maloga otočkog mjesta. Uz to, od Pazina smo dobili kompleksan zadatak, ali kreativno izazovan – projektirati hibridni sklop s nesvakidašnjim spojem gradske knjižnice i autobusnog terminala, na samome ulazu u grad, a prema našem prijedlogu zgrada bi u gradu trebala postati prvi jasni simbol arhitekture 21. stoljeća”, ističe Žunić.
Preobrazba napuštenih zona
Uz te projekte, u početnoj fazi su i s nekoliko novih. Među njima je vjerojatno najsveobuhvatniji izrada vizije za transformaciju velike vojne zone Vallelunga u Puli.
“Želja grada je da se nekadašnji vojni teritorij uz središnji zaljev – veličine 25 ha, sa čak 35 napuštenih građevina – pretvori u veliku inovacijsku zonu. Mi smo ponudili prijedlog cijelog područja koje bi imalo identitetsku urbanističku prepoznatljivost, s ortogonalnim rasterom i prostranim zelenim javnim površinama namijenjenima građanima, ali smo detaljno osmislili i svaku pojedinačnu građevinu tražeći balans između postojećeg i naših dodanih struktura”, objašnjava Žunić kako su to zamislili u njegovu studiju.
Usput komentira i kako je Pula odabrala sjajan smjer koji može poslužiti kao model za revitalizaciju drugih brownfield investicija u Hrvatskoj. Radi se, dodaje, o spoju novih tehnologija, istraživanja i inovacija u kombinaciji s javnim površinama trgova, parkova i pješačko-biciklističkih poteza.
Pomirenje starog i novog u prostoru, osobito kroz prenamjenu napuštenih zgrada i zona, najzahtjevniji je zadatak suvremenih arhitekata. Napominje kako takvi procesi donedavno u Hrvatskoj nisu uzeli maha, no čini mu se kako je sve više takvih projekata u pripremi.
“Kontekst Europe je nešto konzervativniji i rjeđe dopušta smjele i ekstravagantne suvremene intervencije dok s druge strane, u Americi postoje i dodatni hrabri, kreativni pomaci u kojima se vrijednost prenamjene postiže parkovima i javnim prostorom, a ne nužno izgradnjom dodatnih stambenih i poslovnih kvadrata. Sjajan dokaz potencijala takvog pristupa je High Line NY oko kojega su tek kasnije, zbog uspješnosti projekta, nastale zgrade starhitekata Renza Piana, Bjarke Ingelsa i Zahe Hadid“, navodi Žunić.
Gradnja prirodom u Cresu
Malo drugačiju prenamjenu dočarao je projekt na Cresu gdje su se arhitekti iz njegova studija poigrali idejom kako se može “graditi prirodom”. Sve tri lokacije koje su projektirali, kompleks stambenih zgrada, sportska dvorana i priobalni paviljon uz marinu, u dodiru su s prirodom, a grad obiluje zelenilom koje je imalo važnu ulogu u uređenju prostora.
“Bilo nam je važno i oblikovno se uklopiti u jednostavnost malenoga mjesta pa smo umjesto lomljenih parametričkih formi, unikatnih oblika ili skupih materijala, koncept ikoničnosti novih objekata temeljili na osnovnim geometrijskim oblicima – krugu, trokutu i pravokutniku, koji zbog svoje jednostavnosti postaju gotovo neuobičajeni u današnjem kontekstu lažnih mediteranskih kuća na našoj obali, i upravo time postaju atrakcija”, pojasnio je.
Njegov je arhitektonski studio samoinicijativno osmislio još jedan dio projekta Cres Line koji sa svoja tri kilometra integrira grad u urbanu cjelinu. Sada se on sastoji od ‘odrezanih’ monofunkcionalnih zona, tumači Žunić.
“Ako je Cres do sada bio svojevrsna nakupina ‘urbanih otoka’ složena od jezgre (povijesnog središta) i dominantno turističkog stanovanja različitih vrsta (‘otok’ kampova, ‘otok’ apartmanske izgradnje, ‘otok’ hotela), u 21. stoljeću ima priliku riješiti najveću boljku svih hrvatskih gradova – fragmentiranost”, konstatirao je.
Urbani dnevni boravak u Pazinu
Prije nekoliko dana Grad Pazin je službeno predstavio idejno urbanističko-arhitektonsko rješenje za novi autobusni terminal i Gradsku knjižnicu. Projekt je vrijedan 5,4 milijuna eura, a uglavnom će se financirati iz ITU mehanizma. Albatross je izradio rješenje tog hibridnog objekta koje je zapaženo u javnosti zbog vrlo futurističkog izgleda. Projekt odlikuje lepršavost materijala na pročelju, a paralelno odražava jaku, karakternu i prepoznatljivu formu koja neke podsjeća na kristal, druge na svemirsku letjelicu, ističe Žunić.
“Zgrada zaista i ima ambiciju biti ikoničan i suvremeno oblikovan akcent smješten odmah na sjeveroistočnom ulasku u grad, kao simbol njegova arhitektonskog dosega 21. stoljeća, ali bi trebala i svojim programom (knjige / knjižnica) emitirati svakom posjetitelju identitetsku prepoznatljivost Pazina kao mjesta u Hrvatskoj koje trenutno najviše ulaže u obrazovanje i čitanje. U konačnici sklop je toliko jednostavan da je svediv na logo, na piktogram u obliku brušenog kristala”, interpretira nam viziju građevine mladi arhitekt.
Pojašnjava kako su u tom projektu krenuli od pitanja kako knjižnica može preživjeti u sve razvijenijem svijetu novih tehnologija u kojemu jedan mobitel ili tablet mogu zamijeniti cijelu arhivu podataka. “Smatramo da je to moguće samo ako postane zanimljivi dnevni boravak grada. Cilj je bio stvoriti društveni centar, dakle, ne samo izvor informacija, već i alat transformacije odnosa, generator socijalnih relacija, osjećaja zajednice, kvalitete života i redovitih interakcija. Na taj način smo i osmislili dijelove zgrade koji pozivaju građane na korištenje objekta i izvan radnog vremena”, opisuje Žunić kakav im je bio naum za pazinsku atrakciju.
“Projektirani terminal bi u Pazinu trebao realizirati napokon dosanjani završetak centralne gradske osi, zelenog srca grada dugog oko 1,5 kilometara koje na suprotnom kraju ima najstariju značajnu građevinu u Pazinu – kaštel iz 10. stoljeća pa bi tako središnja os postala ‘lenta vremena’ arhitektonskog razvoja grada”, tumači Žunić.
Brisanje identiteta i ostali izazovi hrvatske arhitekture
Zagrebački arhitekt izdvojio je i tri problema koja možda i najviše pogađaju hrvatsku arhitekturu današnjice. Prvi je to što postoji snažna podjela arhitekture malog mjerila pojedinačne parcele i planerskog urbanizma koji se bavi cijelim regijama, naseljima i gradovima. “Sinteza tih dvaju polova mi se čini krucijalnom za unapređenje naših urbanih sredina koje se razvijaju stihijski, prema trenutnim potrebama i brzim, kratkoročnim ciljevima, bez holističke komponente i sustavnog promišljanja”, ističe.
U takvom “urbanizmu parcele” posebno se na Jadranu raširio se drugi problem. Na taj problem upozoravaju mnogi arhitekti, a riječ je o svojevrsnom neo-mediteranskom stilu, odnosno uvijek istim kućama po našoj obali koje su prepoznatljive po dvostrešnom krovu s kupom-kanalicom, sa šarenim fasadama ispunjenima lukovima, balustradama i lažnim griljama. “Bez jasne vizije budućnosti grada arhitektura se vraća kvazipovijesnom stilu koji paradoksalno želi zadržati identitet mjesta, ali u konačnici samo stvara copy-paste kuće po Jadranu, identične vile od Dubrovnika do Umaga, bez obzira na grad u kojem se nalazite i posljedično – taj identitet se briše”, konstatira Žunić navodeći sporost realizacije kvalitetne arhitekture i prvih nagrada na natječajima kao treći problem. Nasuprot tome, stihijska izgradnja nastaje preko noći, komentira.
Da ne uspoređujemo neke daleke zemlje s nama, Slovenija je već dobar pokazatelj kako se zbog ulaganja napora u izvedbu visokovrijedne suvremene arhitekture može zaista razviti ono što danas sve EU povelje, deklaracije i ‘Davosi’ zagovaraju – vrsnoća građenja.
Alen Žunić, Albatross
Svijet bez podjela
Žunićevi radovi objedinjuju urbanizam i arhitekturu, njegovim integralnim projektiranjem obuhvaćeni su detalji kuće, ali i urbanistička cjelina u koju će ona biti smještena. Suživot urbanizma i arhitekture u njegovim radovima rezultat je školovanja na Harvardu koji je, kako objašnjava, prvi u svijetu osmislio kako to dvoje objediniti smjerom urbanističko projektiranje (eng. urban design). Danas tome podučava studente na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu nadajući se kako će u budućnosti biti sve više mladih koji su spremni gledati na svijet bez podjela unutar struke.
Možda je i najbolji primjer takvog pogleda holistički projekt koji su u Albatrossu nedavno završili. Radi se o projektu za Grad Rijeku koji je podrazumijevao projektiranje naselja za 1.500 ljudi na 50 hektara.
“Imali smo veliku odgovornost budući da se ovaj megaobuhvat nalazi duž zadnjega neizgrađenog teritorija grada uz morsku obalu. Radi se o prostoru koji je još uvijek dominanto ispunjen zelenilom, ali ga iz godine u godinu sve brže nagriza neplanska izgradnja. Kako bi to spriječili, na poziv Grada smo predložili jasan sustav na razini cijeloga naselja koji nudi rješenja za limitiranje postojećeg, ali i istovremeno uvođenje novog stanovanja i prometne infrastrukture, a sve buduće intervencije temelje se na principu ‘urbane šume’ što znači da afirmiramo zatečeno zelenilo i tek minimalno gradimo. Iako smo krenuli od cjeline, na kraju smo ponudili rješenja sve do razine pojedinačnih kuća, čak i interijera, kako bi pokazali mogućnosti arhitekture stanovanja u 21. stoljeću po suvremenim principima koji kontekst i datosti lokacije interpretiraju, a ne oponašaju”, elaborirao je Žunić.
Budućnost faha
Uz izazove da ublaži dugogodišnje podjele, struka pred sobom ima i cijeli niz tehnoloških izazova. Usvajanje novih tehnologija je podjednako i sadašnjost i budućnost struke, od toga nema uzmicanja. Arhitektura se “kreativno standardizira” tehnologijom 3D printa. Stvaraju se katalozi različitih oblika kuća i zgrada koje se printanjem mogu izvoditi po narudžbi, a pravi test takve tehnologije tek nas čeka, smatra Žunić.
“Pitanje je hoće li u idućih pet do deset godina ta tehnologija prerasti sfere ekskluzivne i elitne izgradnje i postati toliko dostupna da u kratkom vremenu pomogne brojnim dijelovima svijeta koji još nemaju adekvatne domove, recimo kod slumova ili favela, ili gdje su prirodne katastrofe i rat uništili cijela naselja i gradove”, kaže navodeći kao primjer obnovu nakon oluje Katrina u New Orleansu ili nakon završetka rata u Ukrajini i Gazi.
U razvoju takvih 3D kataloga pomaže i umjetna inteligencija (AI). Ta se tehnologija u arhitektonskoj sferi razvija ubrzano i donijet će promjene struci, ali ne bi trebala predstavljati prijetnju.
“Vjerujem da će generalno AI u struci ‘uvećati’ našu inteligenciju i talente stvaranja, ne ih zamijeniti. Uloga arhitekata ne bi trebala biti ugrožena, već će samo promijeniti težište – od konkretnog iscrtavanja i smišljanja brojnih ideja prema kuriranju i usmjeravanju AI-jem generiranih ideja. To i bez umjetne inteligencije danas rade brojni kreativni direktori u dizajnerskim i arhitektonskim uredima u svijetu, samo u suradnji sa stotinama zaposlenih”, ističe naš sugovornik.
Pojašnjava to metaforički kako će arhitekti biti vozači u autonomnom vozilu. Iako će takva vozila raditi sve za nas, neće imati jasnu ideju o smjeru, a bez toga putnici nikada neće stići na svoj cilj. Drugim riječima, projekti će biti toliko uspješni, koliko su kvalitetne i inovativne upute arhitekta.
“Bez talenta i osjećaja za dobru arhitekturu u tom kreativnom ping-pongu ni s umjetnom inteligencijom neće biti lako stvarati kvalitetne zgrade i urbanizam. Možda edukacija arhitekata više neće biti ‘kako crtati’ nego ‘kako razviti ukus za dobru arhitekturu'”, promišlja o budućnosti mladi arhitekt.
