Je li ministar Bačić ipak mogao poništiti građevinsku dozvolu za projekt na Uni?

Hidroelektrana u zaštićenoj prirodi rijeke Une zaprepastila je mnoge, a stranka Javno dobro napravila je dubinsku forenziku dokumentacije. Predsjednica stranke Vladimira Mascarell upozorava na činjenicu da je parcela na kojoj je prvi investitor kupovao nekretninu, a potom i krenuo u lov na sve moguće dozvole – javno vodno dobro u općoj upotrebi – te da se tu ništa nije moglo ni graditi niti planirati. A sve što se tu radilo po toj liniji ministar Bačić može i poništiti.

Vladimira Mascarell, predsjednica stranke Javno dobro koja je izrasla iz nekoliko aktivističkih udruga, inžinjerka građevine po struci, pomno prati slučaj izgradnje hidroelektrane na Uni i unatoč tome što je Državni inspektorat donio Rješenje kojim zaustavlja gradnju, ustrajno upozorava i obrazlaže zašto smatra da je – odavno – trebalo zabraniti ikakav pokušaj gradnje na tom području, te smatra da je ministar graditeljstva i prostornog uređenja Branko Bačić nakon uvida u dokumentaciju, imao osnove proglasiti građevinsku dozvolu ništetnom.

Po sudu Vladimire Mascarell sve je, naime, pogrešno „nasađeno“ još 2009. godine kada se krenulo prodavati i kupovati na području koje je nedvosmisleno „javno vodno dobro u općoj upotrebi“, a potom su se na tom istom terenu krenula planirati hidroelektrana i – tko zna što još – da sve nije eksplodiralo serijom prosvjeda i iznenadnom akcijom Državnog inspektorata, čije Rješenje još uvijek nitko nije vidio jer traje procjena je li objava u javnom interesu. 

Ona je, zajedno s timom iz stranke, obišla gradilište nakon što je Inspektorat objavio da je zatvoreno, te je objavila upozorenje o improviziranom nasipu koji propušta na društvenim mrežama, ali i istaknula niz nelogičnosti oko „gradilišta“ koje je navodno zatvoreno.

Investitoru je omogućeno da vrlo jednostavno nastavi radove

Gradilište i Spomen park ”Vrelo Une” obišli su u nedelju 25. kolovoza jer, kaže Mascarell, „izjave ministra Bačića od samog početka nisu bile uvjerljive – od toga da područje gradnje nije u Naturi 2000, do izjava o zatvaranju gradilišta od strane inspekcije prirode e-mailom, a posebno ona od 20. kolovoza o ‘usklađenosti s prostornim planom”.

„Ono prvo nije bilo teško odmah demantirati jer se na službenim internetskim stranicama nalaze GIS sustavi na kojima je sve vidljivo, od zaštićenih područja do vrsta zaštite. Prostorni planovi su također dostupni, kao i informacije o stanju u prostoru i ishođenim dokumentima za gradnju.”, kaže Mascarell, koja kao inžinjerka građevine i dubinski poznaje materiju o kojoj govori.

“Te nedjelje na Uni potvrdila se naša pretpostavka da je sve tek politička predstava te da gradilište nije zatvoreno. Zna se tko i kako zatvara gradilište: samo građevinska inspekcija, i to trakama, tablama i pečatima, kojih tamo nije bilo, kao i uz zapisnik na licu mjesta, a ne e-mailom. Tako zatvoreno gradilište mnogo je teže ponovno pokrenuti, za razliku od ovoga što je učinila inspekcija prirode – privremenu obustavu dok se ne promijene okolnosti. Ne zaboravimo, ”žalbom” se svaki inspekcijski postupak stavlja u mirovanje, što omogućuje investitoru nastavak nezakonitih radnji. Upravni sudovi nisu skloni odobravati privremene mjere do okončanja postupka.”, objašnjava Mascarell.

Krenimo od korijena, ne od 2015., nego od 2009. godine

Ona smatra da je pogrešno slučaj svesti na „nepravilnosti u postupku ishođenja građevinske dozvole”, misleći pritom na 2015./2016. godinu. A takav je smjer interpretacije nametnulo, smatra Mascarell – upravo Ministarstvo graditeljstva koje predvodi Branko Bačić, jer je u svom priopćenju krenulo obrazlagati zašto tu građevinsku dozvolu ne može proglasiti nevažećom.

Slučaj mini hidroelektrane Una prema mišljenju Vladimire Mascarell seže još u 2009. godinu, kada je 31.ožujka Petar Župarić kupio kuću od Dragana Medića, pri čemu kuća nije imala zemljišno knjižni izvadak ni česticu zgrade, nego je bila na velikoj katastarskoj čestici rijeke 1287 k.o. Neteka, upisanoj kao vlasništvo RH, javno vodno dobro u općoj upotrebi. Kupoprodaja je obavljena uz potvrdu Općinskog suda u Gračacu, Zemljoknjižnog odjela, kojim je potvrđeno da zemljišne knjige ne postoje za taj kraj.

Dakle, kuća u vlasništvu Petra Župarića, na ogromnoj parceli rijeke Une, iako neupisana i nevidljiva u knjigama – postala je osnova na kojoj su se bazirali svi daljnji manevri i malverzacije zemljištem u vlasništvu RH, pod upravom Hrvatskih voda, posve jasno definiranim kao ”javno vodno dobro u općoj upotrebi”.

Posjed na javnom dobru u općoj upotrebi ne može biti osnov za upis vlasništva

”Javno vodno dobro u općoj upotrebi” u smislu čl. 35. st. 4. Zakona o vlasništvu je dobro koje je namijenjeno za uporabu svih i svatko ima pravo služiti se tim dobrima na način određen upravo s obzirom na takvu njihovu namjenu, a sve to uz odgovarajuću primjenu pravila koja vrijede za opća dobra. To pak znači da se, iako u vlasničkopravnom smislu imaju vlasnika, Republiku Hrvatsku, ni na njima od strane drugih ne mogu stjecati stvarna prava kao vlasništvo, služnost ili pravo građenja, niti se mogu prodati ili kupiti, ali mogu biti predane na upravljanje, na brigu, za što je zakonom zaduženo državno poduzeće ”Hrvatske vode”.  Čitava katastarska čestica rijeke Une pod brojem 1287 k.o. Neteka prije Župarićeve ”kupnje” obnovljene kuće bila je po prirodi stvari ”javno vodno dobro u općoj upotrebi”, a kao što je već navedeno, Općinski sud u Gračacu potvrdio je da zemljišne knjige za taj dio ne postoje. U sklopu poslijeratne obnove kuće Dragana Medića nije se vodilo računa o vlasništvu, premda je ona očito predana čovjeku na korištenje.

Već kod ”prodaje kuće” otvara se problem s neuknjiženom kućom koja nije smjela biti prodana Petru Župariću.  Jer posjed na općem dobru ili javnom dobru u općoj upotrebi nije i ne može biti osnov za upis vlasništva. Naime, dokle god je određena čestica označena kao javno dobro u općoj uporabi, ta čestica je u vlasništvu RH, a na uporabi svih ljudi. Iz toga proizlazi da se ne može parcelirati na zahtjev treće, pravne ili fizičke osobe, te da se na dijelu te čestice, ni po kojoj osnovi, ne može upisati pravo vlasništva treće pravne ili fizičke osobe. Stoga Dragan Medić nije ni bio upisan kao vlasnik kuće.

Kamuflaža uz pomoć tvrtke Croatan

Javno dobro se detaljno pozabavilo prvim koracima Petra Župarića, slijedom geodetskih elaborata kojima je izvršeno nekoliko parcelacija čestice 1287 k.o. Neteka u vlasništvu RH, na zahtjev njegove tvrtke Croatan d.o.o. – Tvornice kuverti, privatne tvrtke kojom je upravljao zajedno s bratom Tvrtkom.

Nakon niza nezakonitih postupaka Upravnih odjela za provedbu dokumenata prostornog uređenja i Državnog geodetskog ureda u Ispostavi Gračac te još nekoliko institucija, na zahtjev Petra i Tvrtka Župarića, kamufliranih pod tvrtkom Croatan, dogodilo se veliko čerečenje javnog vodnog dobra u općoj upotrebi već do početka 2014. godine, što bi po svim zakonima (ZoV i ZV), ali i po Ustavu trebalo biti nemoguće.

Petar i Tvrtko tako su u vlasnički list upisali obnovljenu kuću 1215, ali i dodali svom vlasničkom portfelju još jednu parcelu zgrade (k.č.1216), bez zgrade u stvarnosti.

Formiranjem parcela 1287/1, 1287/2, 1287/3 u vlasništvu RH, upisanih kao javno vodno dobro u općoj namjeni, u potpunosti je izvršena priprema za nastavak otimanja.

8.4.2013. tvrtka Croatan predaje prvi zahtjev za lokacijsku dozvolu za izgradnju mini hidroelektrane i to samo na k.č. 1287/3  od 15m2 koja je i nakon parcelacije ostala u vlasništvu Republike Hrvatske. Iako je jasno da se na 15m2 ne može napraviti ni maketa hidroelektrane, Upravni odjel za provedbu dokumenta prostornog uređenja Zadarske županije u Ispostavi Gračac izdaje Lokacijsku dozvolu 9. 3. 2015.. To je isti onaj Upravni odjel iz Gračaca koji je prethodno nezakonito omogućio proglašenje četiri ”otrgnute” parcele građevinskim, time i uknjižbu na dvije Petru Župariću, kao i parcelaciju preostale čestice rijeke na 1287. po zahtjevu Croatana, kojeg se tada nije moglo staviti baš ni u kakav kontekst.

Ta prva Lokacijska dozvola, osim što je predvidjela hidroelektranu na samo 15m2, sadrži još dva-tri zanimljiva dokumenta za kasnije postupke, što cijeli proces izdavanja dozvola za gradnju čini nezakonitim.

Ignoriranje činjenice da se radi o javnom dobru u općoj upotrebi

Najzanimljivi prilog Lokacijskoj dozvoli iz ožujka 2015., a koji je direktno povezan s prethodnim odgovorima u vezi statusa ”javnog vodnog dobra u općoj upotrebi” svakako su vodopravni uvjeti Hrvatskih voda iz Rijeke, izdani 26.4.2013. u kojima stoji pod točkom 9.:

”Na temelju izdane lokacijske dozvole investitor je dužan ishoditi koncesiju za korištenje vodne snage za proizvodnju električne energije.”                                                                      

Kako su vode opće dobro i ne mogu biti objektom prava vlasništva, tako je i njihovo korištenje vezano za pojam općeg dobra. Opća dobra mogu se isključivo koristiti na temelju koncesija. Stoga građevinskoj dozvoli za izgradnju hidroelektrane mora prethoditi koncesija za korištenje vodne snage, ali jednako tako i koncesija za gradnju na javnom vodnom dobru u općoj upotrebi jer se ni na tim česticama zbog ”opće upotrebe” ne mogu ostvarivati stvarna prava, kao vlasništvo ili pravo građenja.  „Institucije i službenici koji su sudjelovali u prethodnom procesu parcelacije, ali i u ovom koji počinje izdavanjem Lokacijske dozvole zametnuli su ili namjerno ignorirali da se u ovom slučaju ne radi o ”javnom dobru u javnoj upotrebi”, već o ”javnom dobru u općoj upotrebi”. Na upis naznake i vrste vodnog dobra u zemljišnoj knjizi i katastru ne mogu se primjenjivati propisi o katastru koji su u suprotnosti s odredbama Zakona o vodama. A oni su upravo to učinili.“, naglašava Mascarell i zaključuje da su „svi postupci parcelacije stoga nezakoniti, odnosno treba ih proglasiti ništetnima.“

Trebalo je poništiti sve dokumente

„Nije bilo moguće upisivati vlasništvo Petra Župarića jer se ono ne može steći dosjelošću ni njegovom, ni prethodnog vlasnika, niti se mogu parcelirati takve čestice na privatni zahtjev neke firme koja se sjeti da bi joj to bilo zgodno, kao što se u ovom slučaju uključio Croatan, a da Republika Hrvatska prethodno nije skinula status ”opće upotrebe”. Status ”opće upotrebe” su mogli promijeniti samo Sabor ili Vlada RH, ili DORH provedbom njihove odluke, a po prijedlogu Hrvatskih voda.“, rezolutna je Mascarell.

Upravitelji ”po službenoj dužnosti” kao što su Hrvatske vode ili Agencija za upravljanje državnim nekretnima nisu nikada bili ovlašteni za ukidanje statusa ”opće upotrebe”, tako da su se njihovi službenici i dužnosnici grubo ogriješili o mnogo zakona i o Ustav RH. Pod „upravljanjem” se smatra održavanje, korištenje i čuvanje javnoga vodnog dobra za namjene kojima javno vodno dobro služi. ”Upravljanje” ne daje vlasnička prava na  javnom dobru u općoj upotrebi, pa da bi oni mogli mijenjati sam status.

„Mi iz Javnog dobra smatramo kako bi se već od parcelacije k.č. 1287. koja je bila u statusu ”javnog vodnog dobra u općoj uporabi” mnogo prije nego što se Župarić na njoj pokušao uknjižiti, a koja je osim toga na zahtjev neovlaštene osobe parcelirana da bi se dobile još neke građevinske čestice, mogli i trebali ukinuti svi izdani dokumenti tj. proglasiti ništetnima. To znači da bi i svi akti izdani temeljem tih dokumenta prestali važiti, od lokacijskih do građevinskih, kao i svih onih poslije 2016. godine.“, kaže Mascarell.

Ona naglašava da u cijelom slučaju postoje još cijele kolekcije nezakonitih akata, suglasnosti i potvrda. Od fingiranja usklađenosti s prostornim planom, do izbjegavanja traženja mišljenja od Ministarstva zaštite okoliša i energetike u vezi okoliša ili Glavne ocjene za zaštićena područja prirode. Može se govoriti i o prethodno iskazanom pravnom interesu koji je u Građevinskoj dozvoli prikazan kao ”Ugovor o pravu građenja”, a ne kao koncesija, kao što zakon propisuje, što je uostalom i u prvoj i u drugoj lokacijskoj navedeno kao obaveza prije ishođenja građevinske dozvole. No to je ionako svima poznato, Ministarstvo graditeljstva i inače voli zanemarivati važnost prethodno iskazanog pravnog interesa, kaže Mascarell.

Zašto nitko ne štiti javno dobro?

„Međutim, kad bih ja uspjela ishoditi građevinsku dozvolu na čestici u vlasništvu ministra Bačića, on bi vjerojatno začas proglasio ”ništetnost” te dozvole, zar ne? Ili bih dobila ”pravo građenja” na njegovom, a bez njegove suglasnosti?”, pita se Mascarell.

“Zašto se konstantno ponavljaju takvi i slični postupci izdavanja građevinskih dozvola bez zakonito iskazanog pravnog interesa na javnom dobru u općoj upotrebi i na općem dobru, a Ministarstvo ih ne poništava promptno? To je pitanje koje mora doći u fokus javnosti i praksa kojoj se mora stati na kraj.“, dovodi svoju tezu do kraja Vladimira Mascarell.

A tko bi trebao reagirati, pitamo? DORH?

„Republika Hrvatska je dužna reagirati i konačno zaštiti sve ono što piše u Ustavu da je od izuzetne važnosti za nju. Očekujemo da se fingiranje ”pravnog interesa” bilo da se radi o katastru ili nekim dozvolama za gradnju konačno počne kazneno sankcionirati jer to je u stvari krađa onoga što bi po logici stvari trebalo biti nemoguće ukrasti – jer je izvan pravnog prometa.“, kaže naša sugovornica.

Njezina stranka ustraje u svom zahtjevu, u tome da ministar Branko Bačić proglasi „ništetnosti svih tih papira, od prvoga 2009. do posljednjega 2022. godine, jer i nepostupanjem se može činiti kazneno djelo.“

Također smatraju da je upravo to Ministarstvo adresa gdje se treba pokrenuti hitna sanacija područja, povrat u prvobitno stanje, gdje je najvažnija brana s propustom na početku desnog rukavca Une, na ”vrhu” gradilišta.

„Ne zaboravimo da je Una jedan metar viša u kišnom razdoblju koje uskoro dolazi.“, zaključuje Mascarell.