Komentar Ariane Vele: Ima li smisla opravdanje Hrvatske da ne raspisuje natječaje jer ima previše EU novca?
Nedavno je zazvonila informacija o tome da je, gotovo tri godine od početka financijske perspektive i dobivanja nove omotnice, Hrvatska jedina država članica Europske unije koja nije otvorila niti jedan poziv za infrastrukturne projekte. Država se pravda prevelikom količinom EU novca koju koristi istovremeno, no je li to dovoljno dobro opravdanje? Za FORBES Hrvatska piše gošća komentatorica Ariana Vela, stručnjakinja za EU fondove
Europska komisija izdala je upozorenje Hrvatskoj, objavivši da se radi o jedinoj članici Europske unije koja još uvijek nije raspisala niti jedan natječaj iz najvećeg programa financiranja u novom Višegodišnjem okviru. Radi se, između ostaloga, o Programu Konkurentnost i kohezija 2021. – 2027. koji financira infrastrukturne projekte te projekte korisnika iz javnog i privatnog sektora.
Radi se o mahom infrastrukturnim ulaganjima koja su zahtjevna zbog činjenice da je u većini slučajeva potrebno pripremiti cjelovitu projektno-tehničku dokumentaciju, vrlo često do razine pravomoćnosti građevinske dozvole, ali i, kada je javni sektor u pitanju, pripremiti i provesti postupke javne nabave koje su dosad predstavljale veliki problem i zbog čijeg se neadekvatnog planiranja najveće, strateške projekte, često prenosilo (faziralo) u nadolazeća programska razdoblja.
Država je inicijalno za ovu godinu planirala 21 poziv, no njihova se objava uglavnom nije dogodila. Posebna zanimljivost je da se unutar objavljenog plana nalazi više od 50 posto izravnih dodjela, to jest natječaja u kojima su, sukladno regulativi, korisnici unaprijed određeni. I to mahom korisnici iz javnog sektora. Pravih CAPEX-a za poduzetnike u ovom programu ove godine ne možemo očekivati, ali valjda bi se trebali zadovoljiti činjenicom da će Ministarstvo gospodarstva ponoviti stari natječaj iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti jer je, zbog nedovoljno kvalitetnog planiranja, krug prijavitelja bio toliko uzak da alokacija nije u potpunosti potrošena, što, naravno, ne odgovara stvarnom broju ozbiljnih projekata koje su poduzetnici već pripremili.
Pet velikih izvora financiranja
No, vratimo se na dinamiku objave poziva.
Činjenično je stanje da je Hrvatska u protekle dvije godine koristila pet velikih izvora financiranja: stari Višegodišnji financijski okvir, sredstva iz Fonda solidarnosti EU-a, zatim iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, pa sada novog Višegodišnjeg financijskog okvira. Usto, Hrvatska sudjeluje i u programima Europske unije koji su centralizirani u Bruxellesu i, srećom, odvojeni od naše birokracije koja očigledno nije mnogo naučila u proteklih nekoliko godina.
Povijesno velika alokacija, kako je to premijer više puta naglasio, Hrvatskoj očigledno stvara velik problem jer, da parafraziram nedavnu izjavu ministra Šime Erlića, imamo previše novaca i nismo stigli sve napraviti da bismo otvorili nove natječaje.
Činjenica je isto tako da novi Višegodišnji okvir niti jednoj državi članici EU-a ne bi trebao predstavljati iznenađenje, pa tako niti nama. Koristimo europska sredstva već drugu perspektivu za redom (čak i treću, pridodamo li šest mjeseci perspektive 2007. – 2013. kada smo koristili ovaj novac po pristupanju Europskoj uniji), što znači da nismo više početnici i da je država trebala znati da će se dogoditi preklapanja izvora financiranja. Na ovo smo kolege konzultanti i ja osobno više puta javno upozorili u proteklih nekoliko godina, stoga zaista žalosti ovakva nespremnost, ali ne čudi jer smo scenariju kašnjenja svjedočili mnogo puta.
Pitanje koje se nameće jest hoće li ova usporena dinamika imati utjecaj na iskorištenost sredstava iz Višegodišnjeg financijskog okvira?
S obzirom da ovoga puta perspektiva traje godinu kraće u odnosu na prošlu, a da ćemo uskoro zagaziti u četvrtu godinu perspektive, bojazan je i više nego opravdana, posebice u slučaju velikih infrastrukturnih projekata koji još nisu započeli s provedbom postupaka javne nabave jer, zapamtite, nakon nabave potrebno je izvesti radove, a to se mnogo puta pokazalo kao problem.
Nekoliko dobrih vijesti…
No, u cijeloj ovoj plejadi negativnih vijesti, postoje i neke dobre.
Prvo, potražnja za bespovratnim sredstvima od strane poduzetnika je velika. Koliko god nije nužno dobro da se jako oslanjaju na EU fondove, toliko je dobro to što su njihovi projekti uglavnom spremni ili u visokoj fazi pripremljenosti, oni su prilično agilni u provedbi i na svaki europski euro u pravilu stave svoja dva i više. Dakle, o makroekonomskim efektima ne moramo previše diskutirati. Ujedno, i u drugim sektorima vlada izuzetno velika zainteresiranost, stoga potražnja ne bi trebala predstavljati problem.
Ono što bi država sada svakako trebala – kad već kasni i ne odrađuje posao u planiranim rokovima – jest podići svoju razinu transparentnosti i ojačati komunikaciju i suradnju sa svim dionicima.
Od posebne je važnosti nekoliko radnji koje može poduzeti, ako želi. Prva, objavljivati redovito godišnje planove objave natječaja. Drugo, držati se rokova koji su u natječajima objavljeni. Treće, pravilno procijeniti interes prijavitelja za pojedine natječaje, na vrijeme i u rokovima provesti postupke dodjele bespovratnih sredstava, odnosno dodjele ugovora. I, četvrto, sudjelovati u provedbi kao partner korisnicima, a ne kao policajac koji samo čeka grešku da korisnika opali po džepu, iako taj isti policajac redovito griješi, a ponekad i daje pogrešne upute.
Kad bi država napravila te četiri stvari, percepcija zainteresirane javnosti bi se u određenoj mjeri promijenila, a to bi sigurno imalo pozitivan utjecaj na iskorištenost ove financijske omotnice. Dotad ćemo gledati u izvještaje, brojati svaki ugovoreni i potrošeni euro, što smo radili u svim razdobljima dosad, a razgovor o stvarnim efektima koje smo tim novcem proizveli, što je suština EU novca, ostavit ćemo za neka bolja vremena.
Ariana Vela jedna je od najpriznatijih stručnjakinja za fondove EU-a i javnu nabavu u Republici Hrvatskoj i regiji, s više od 20 godina iskustva. Sudjelovala je u pripremi i provedbi više od 500 projekata financiranih bespovratnim sredstvima EU-A (portfelj 6+ milijardi eura), od kojih je najveći projekt tzv. „Pelješki most“, odnosno „Cestovna povezanost s južnom Dalmacijom“. Vanjska je stručnjakinja konzultantske tvrtke McKinsey & Company, kao i predavačica na brojnim visokim učilištima i fakultetima. Posjeduje MBA iz područja menadžmenta te certifikat iz područja projektnog menadžmenta – IPMA Level A. Certificirana je trenerica javne nabave, a trenutačno pohađa doktorski studij iz poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Rijeci. Na Učilištu EU Projekti obnaša funkciju ravnateljice te funkciju predavačice. U poduzeću AVELANT d.o.o. kao CEO zadužena je za cjelokupno upravljanje društvom i portfeljem, jačanje kapaciteta cijelog konzultantskog tima, uvođenja inovacija u rad i poslovanje te vođenje velikih projekata.