Komentar Ariane Vele: Ostaje li Hrvatska bez EU fondova? I što bi nam trebali odgovoriti svi kandidati
Posljednjih desetak turbulentnih dana na hrvatskoj političkoj sceni iznjedrila su, između ostaloga, i pitanje koliko ćemo još dugo koristiti EU fondove i trebaju i nam oni uopće.
S jedne se strane pozicionirao premijer Plenković koji se pohvalio izraženim rastom razvijenosti Lijepe naše, dok se s druge strane našao predsjednik Milanović, rekavši da, parafrazirat ću, kad završe EU fondovi ne smijemo ostati na 70 posto razvijenosti i doživjeti portugalski ili grčki scenarij te pozvao da, do tog (ne)sretnog trenutka, uzmemo svaki euro koji nam je iz EU fondova dostupan. Iako ova EU fondovsko razvojna debata više služi političkom prepucavanju koje je posljednjih dana doseglo nezamislive visine, zaista je važno postaviti nekoliko pitanja, kao što su: Hoće li Hrvatska izgubiti EU fondove? Kada bi se to moglo dogoditi? I što onda?
Malo o povijesti EU fondova u Hrvatskoj
Ne znam jesam li zbog toga blagoslovljena ili prokleta, ali imala sam čast biti među prvima koji su u Hrvatskoj počeli koristiti projektna sredstva pa tako i EU fondove. Podsjetit ću vas, Hrvatska koristi različite izvore projektnog financiranja još od 90-ih, dok je prve malo ozbiljnije EU novce omirisala 2000-itih. No zaboravimo načas CARDS, PHARE i slične, ne toliko izdašne izvore financiranja, prava je žetva krenula pristupanjem Europskoj uniji kada se otvorila blagajna Europskih strukturnih i investicijskih fondova, prvo za drugu polovicu 2013. godine, zatim u financijskoj perspektivi 2014. – 2020., a potom i u novoj financijskoj perspektivi 2021. – 2027. začinjeno dodatnim izvorom iz Instrumenta oporavka i otpornosti te Fondom solidarnosti EU zbog potresa.
Važno je ovdje napomenuti da su upravo krajem financijske perspektive 2014. – 2020. vijesti iz EU-a bile prilično sive; najavljen je značajan zaokret prema financijskim instrumentima (čitajte: bespovratna sredstava zamjenjuju povoljniji krediti), skraćuje se razdoblje korištenja sredstava, a Hrvatska bi mogla dobiti manje od onoga što je imala u perspektivi koja se primicala kraju.
I onda se dogodio Covid-19, potres i Ukrajina, a Hrvatska se našla u poziciji da ima, kako je to premijer rekao, „povijesno veliku alokaciju“, a ja ću reći više od duplo više u odnosu na 2014. – 2020.
Ne treba smetnuti s uma da nam je svo ovo vrijeme, čak i prije pristupanja, na raspolaganju i sijaset bespovratnih sredstava iz programa Europske unije (Horizon, LiFE itd.), onih centraliziranih u Briselu, koje koristimo, ali ne baš onako uspješno, kao ove „domaće“.
Tradicionalne hrvatske boljke
Kao što sam više puta naglasila, Hrvatskoj su sve financijske alokacije predstavljale problem u nekom segmentu korištenja EU fondova. U počecima je to bilo programiranje, odnosno određivanje onoga što želimo financirati jer se nismo znali/mogli izboriti za neke bitne prioritete. Zatim je nastala muka po otvaranju poziva (natječaja) koja traje i danas. Naime, objaviti poziv na vrijeme spada u sferu znanstvene fantastike i planovi se redovito probijaju. Visoko administrativno opterećenje koje se veže uz EU fondove, a koje je prisutno od samih početaka pa sve do danas, opterećuje korisnike, ali vraća se kao bumerang u sustav koji teško apsorbira kompleksne prijave, sporo dodjeljuje ugovore i sporo obrađuje izvještaje, a posljednjih je godina cijela priča opterećena financijskim korekcijama i, nažalost, ipak određenim brojem prevara u korištenju EU fondova.
Iako sve to daje dosta lošu sliku o tome kako koristimo EU fondove, postoji i vedrija strana. Prije svega, Hrvatska je naučila matematiku i shvatila da novce treba potrošiti pa sada dobro ugovara (treća je u EU) i dobro isplaćuje. Završen je velik broj investicija koje su, u ipak nejasno izmjerenoj mjeri, doprinijele jačanju pojedinih lokalnih zajednica i države u cjelini. EU fondovi dali su zamašnjak gospodarskom rastu, posebice su dobra podrška poslovnom sektoru koji se brže odlučuje za investicije koje su podržane EU sredstvima i, što je još važnije, na svaki uloženi europski euro, ulaže svoja najmanje dva i više, što dodatno podržava gospodarski rast.
Neke lokalne zajednice nikada ne bi dobile vrtić, kanalizaciju ili nogostup da nije EU fondova…
Što nas čeka?
Zbog svega navedenog, iako je opisano u zaista kratkim crtama, možemo zaključiti da naš suživot s EU fondovima ima znatno više pozitivnih strana u odnosu na negativne, no postoji i niz neodgovorenih pitanja.
Prije svega, koliko su naši prioriteti ulaganja pogođeni i ulažemo li mi EU fondove na način da s njima postižemo najbolje moguće efekte? Ovo je pitanje izuzetno važno u kontekstu svega što sam prije navela, ali i svega što su komentirali kolege makroekonomisti koji su izrazili opravdanu bojazan da bi nam mogao uslijediti portugalski scenarij. Ako već idemo prema visokim stopama razvijenosti (BDP per capita) i približavamo se stopi od 90 posto, šanse da će nam se značajno smanjiti domaća financijska alokacija su zaista velike. Upravo zato je potrebno ulagati tako da gospodarstvo dođe na razinu koja je do te mjere održiva da može osigurati rast i razvoj bez EU novca. Radimo li mi to danas ili je velik broj naših projekata puka kozmetika, kako je naglasio predsjednik, još će neko vrijeme ostat pitanje bez odgovora jer se, kao država, ne bavimo kvalitetnom procjenom i predviđanjem učinaka.
Strah da bi nam se mogao dogoditi portugalski scenarij podupire i činjenica da je broj stanovnika u Hrvatskoj prema posljednjem Popisu stanovništva u padu, trendovi kažu da se taj pad nastavlja, a to dovodi do toga da, ako BDP ostaje isti ili u određenoj mjeri raste, a faktor per capita je niži, stopa bude automatski viša. Radi se o vrlo jednostavnoj, ali ne i bezazlenoj matematici koju svaka sljedeća Vlada treba jako detaljno pratiti, kao i raditi prognoze i analizirati moguće scenarije kako bi se scenarij ulaska među najrazvijenije po matematici, ali ne i u stvarnom životu, ipak odvijao u kontroliranim i planiranim uvjetima.
Ako uđemo u krug najrazvijenijih, izgubit ćemo velik dio alokacije koju danas imamo na raspolaganju. To je loša vijest. Dobra vijest je da, ako to napravimo tako da osiguramo stvarni i zdravi rast, straha biti neće, iako će gospodarstvo koje se dosad hranilo injekcijama EU fondova, u jednom trenutku ipak malo usporiti, posebice ukoliko ne dođe do povezanih strukturnih promjena u povećanju efikasnosti države i smanjenju barijera za poslovanje.
A gdje želimo biti 2030.?
Na raspolaganju će ostati i sredstva iz Programa Europske unije koja su pretežito namijenjena istraživanju, razvoju i inovacijama, a to je ono što društvima koja žele naprijed zaista i treba (iako se i tu dosta novca baca u vjetar). Za one koji se broje elementarnih nepogoda, važna je informacija i da će sredstva poput Fonda solidarnosti EU-a i slični mehanizmi i dalje biti tu.
Nemojmo zaboraviti i to da svaka buduća disrupcija, poput Covida-19, ratova i drugih tektonskih poremećaja, mogu dovesti do toga da Unija donese strateške političke odluke koje će u zadnji čas promijeniti strukturu financiranja u korist država članica pa i naše, međutim, bilo bi neozbiljno u ovom trenutku razmatrati tako nešto.
Recept za uspjeh je odraditi strukturne reforme za koje svi godinama znamo da su potrebne, usmjeriti sadašnje financiranje u sektoru koji će osigurati stabilnost i kada EU sredstva budu manje izdašna, pokušati zaustaviti pad broja stanovnika i, što je najvažnije, imati jasnu sliku gdje želimo biti 2030. godine i kako to postići.
To su pitanja na koja sadašnji premijerski kandidati trebaju dati odgovor.
Ariana Vela jedna je od najpriznatijih stručnjakinja za fondove EU-a i javnu nabavu u Republici Hrvatskoj i regiji, s više od 20 godina iskustva. Sudjelovala je u pripremi i provedbi više od 500 projekata financiranih bespovratnim sredstvima EU-A (portfelj 6+ milijardi eura), od kojih je najveći projekt tzv. „Pelješki most“, odnosno „Cestovna povezanost s južnom Dalmacijom“. Vanjska je stručnjakinja konzultantske tvrtke McKinsey & Company, kao i predavačica na brojnim visokim učilištima i fakultetima. Posjeduje MBA iz područja menadžmenta te certifikat iz područja projektnog menadžmenta – IPMA Level A. Certificirana je trenerica javne nabave, a trenutačno pohađa doktorski studij iz poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Rijeci. Na Učilištu EU Projekti obnaša funkciju ravnateljice te funkciju predavačice. U poduzeću AVELANT d.o.o. kao CEO zadužena je za cjelokupno upravljanje društvom i portfeljem, jačanje kapaciteta cijelog konzultantskog tima, uvođenja inovacija u rad i poslovanje te vođenje velikih projekata.
