Upoznajte slovensku industrijsku dizajnericu koja kreira za Dior, Natuzzi, Alessi

Nika Zupanc, koja surađuje s najprestižnijim svjetskim brendovima, bit će jedna od govornica na događaju Forbes Adria Power Women’s Summit, koji će se održati 4. rujna u Beogradu.

Nika Zupanc je jedno od najpoznatijih imena u svijetu industrijskog dizajna. Ljubljančanka, koja je diplomirala na Akademiji za likovnu umjetnost i dizajn, kreira za velike korporacije poput Natuzzija, Alessija, Diora i drugih. Njezini proizvodi su ikonični, a ističe se lampa u obliku trešnje koju je dizajnirala za svoju osobnu marku Nika Zupanc, čime je postala međunarodno prepoznatljiva. Cijene ograničenih izdanja dosežu desetke tisuća eura. Za svoj rad dobila je brojne nagrade.

Međutim, put do konačnog proizvoda traje oko godinu dana, koje dizajner i tvrtka moraju proći zajedno. Zupanc govori o tome što je sve potrebno da nastane lampa, stol, ogledalo, sofa ili neki drugi proizvod, prije nego što je spreman za prodaju, kako razmišlja i što je inspirira.

Što trenutno dizajnirate?

Trenutno pripremamo nove projekte koji će biti predstavljeni idućeg travnja na sajmu u Milanu. Naš vremenski interval uvijek je od travnja do travnja, jer se većina noviteta predstavlja u travnju u Milanu. Potrebno je otprilike godinu dana da se proizvod razvije od početka do kraja. Na tim sajmovima sve rjeđe pokazujemo samo prototipe, jer agenti već tada počinju naručivati, a tvrtke žele imati konačan proizvod koji se može odmah početi prodavati.

Dizajniram različite stvari, ali o proizvodima koji još nisu izašli ne mogu govoriti jer su poslovna tajna. Ove godine premijerno ću predstaviti novu kolekciju tijekom Tjedna dizajna u studenom u Dubaiju, koji postaje važna prezentacijska platforma za mnoge europske tvrtke.

Kako pristupate dizajniranju novog proizvoda? Kako se odlučujete za materijal, tehnike, boje?

Najvažniji je moj odnos s tvrtkom za koju radim. Tvrtke imaju vrlo različitu povijest, tehnologiju i ideje o tome što im je potrebno. Kada počneš surađivati s tvrtkom, najvažnije je njihovo polazište – zašto su te pozvali, što očekuju od tebe, za koju tvrtku se radi.

Neke tvrtke imaju vlastitu tehnologiju, poput Alessija, i jasno je da polaziš od tih tehnologija. Druge tvrtke, poput Moooi, nemaju vlastitu proizvodnju, pa su otvorene za različite tehnologije i traže odgovarajuće podizvođače. Važan je i financijski aspekt – koliko tvrtka namjerava uložiti u proizvod. Ako radiš, na primjer, stolicu od drva, to je potpuno drugačiji ulog nego ako radiš stolicu od plastike. U biti, svaka priča je nova i zaista ovisi o tvrtki s kojom radiš. Sve su to stvari koje moraš znati od početka projekta.

Odakle crpite inspiraciju za svoje kreacije?

Od svuda. Radiš 24 sata dnevno kao sakupljač dojmova. Vrlo sam znatiželjna osoba i stalno promatram okolinu, čak i najbanalnije stvari koje drugi možda uopće ne bi primijetili. Nije nužno da te inspiriraju velika umjetnička djela. Meni, na primjer, inspiraciju često pružaju zaboravljeni dijelovi grada, stare stvari koje su ljudi odbacili, svakodnevna iskustva. To je proces koji se uopće ne zaustavlja, stalno si u kreativnom razmišljanju.

Vrlo inspirativni su i razgovori s tvrtkama. Čim kažu što žele, na nesvjesnoj razini pokreće se misaoni proces. U tome je važna i intuicija koju kao industrijski dizajner moraš imati. Moraš biti sposoban prepoznati što ljudi žele, čak i prije nego što sami to shvate. Moraš biti korak ispred tvrtki i javnosti.

Surađujete s različitim tvrtkama i ljudima. Koliko su zahtjevni ti odnosi, kako rješavate situacije kada imate različita stručna mišljenja, koliko vam ostavljaju slobodu u stvaranju?

Tvrtke s kojima surađujem vrlo su samouvjerene i dobro poznaju svoj put, svoju povijest i kamo žele ići. Kada takva tvrtka pozove dizajnera ili dizajnericu, bilo mene ili nekoga drugog, vrlo jasno znaju zašto zovu baš njega ili nju. Nema sumnje zašto žele surađivati s određenim dizajnerom ili dizajnericom – žele njegov ili njezin autorski pečat u novoj kolekciji. Žele njegovu ili njezinu kreativnost, zato su ga uopće pozvali. Pritom također pretpostavljaju da dizajner ili dizajnerica tog kalibra vrlo dobro razumije tehnologiju, financije… taj dio projekta.

Kada se dogovaramo, nije riječ o sklapanju kompromisa, već o kreativnom traženju najboljeg rješenja. Oni od tebe očekuju veliku kreativnost, nešto što će ih iznenaditi. Naravno, može doći do tehnoloških ili drugih problema, ali ih rješavamo zajedno jer imamo istu viziju. Cijeli sustav usmjeren je na ideju da se postigne ono što smo od početka svi željeli.

Sve te priče za mene su izvrsne i poučne. S dizajniranjem se s svakim projektom ponovno učim. I to mi pričinjava veliko zadovoljstvo. Kompromise ne doživljavam kao nešto loše, već kao velike izazove. Tek kada smo sposobni biti zaista kreativni unatoč mnogim ograničenjima, možemo biti zaista dobri u industrijskom dizajnu. Industrijski dizajn nije kreiranje bez granica, već zahtijeva inovativnost unutar uvjeta koje postavlja i zahtijeva određena industrija.

Koliko kao dizajnerica surađujete s timovima unutar tvrtke, poput razvojnih, tehnoloških i drugih, koliko ste tijekom dizajniranja u samoj tvrtki?

U većini tvrtki s kojima surađujem, posebno onima u obiteljskom vlasništvu poput Natuzzija ili Alessija, prvo se razgovara s glavnim direktorom ili vlasnikom. Vlasnik je taj koji bira dizajnericu ili dizajnera, najbolje poznaje svoju tvrtku i ima viziju. Komunicirate jedan na jedan, bez međusobnih razina gdje bi se ta komunikacija mogla izgubiti.

Kada je projekt odobren na najvišoj razini, on ide kroz sve odjele gdje smo dizajneri uvijek uključeni u svakoj točki razvoja, prototipa, odlučivanja o bojama, čak i kasnije kod fotografiranja, marketinga. Dizajneri smo također uvijek pozvani da osmislimo ime za proizvod i osnovni tekst o samoj ideji, priču, koju oni dalje razvijaju.

Surađujete li dugoročno s mnogim tvrtkama?

Da, mnoge tvrtke vole graditi dugoročne odnose. Super je raditi s ljudima koje poznaješ, stvari idu puno brže. U biti postaješ dio obitelji. Posebno u talijanskim obiteljskim tvrtkama to je ugrađeno u njihov način rada, a također je prisutna gostoljubivost koja se osjeća u svakom poslovnom odnosu.

Neke tvrtke žele graditi na cijeloj kolekciji. Primjer je tvrtka Qeeboo, za koju sam prvo dizajnirala stolicu Ribbon chair, zatim dječju verziju, potom ogledalo, pa fotelju. Dizajniranjem proizvoda i kolekcija tako istovremeno stvaraš i identitet tvrtke s kojom surađuješ.

Je li se ikada dogodilo da ste dizajnirali proizvod koji tvrtka nije plasirala u proizvodnju?

Naravno. Takvih priča nema mnogo, ali ih ima i sve su vrlo poučne i dragocjene. Jedna od njih je s talijanskom tvrtkom koju izuzetno cijenim, gdje se nekoliko ideja priznatih dizajnera nikada nije realiziralo u konačni proizvod. Ipak, čak i takav projekt ili suradnja predstavlja izuzetno iskustvo, puno se naučiš, stvaraju se posebne veze.

Kako dolazi do suradnje, većinom oni vas kontaktiraju ili vi njih?

Tvrtke kontaktiraju mene, što je također najbolje polazište za dobru suradnju. To je prvi korak u kojem pokazuju da žele raditi s vama, i jasno je da se to ne može dogoditi na početku karijere. Put da vas tvrtke kontaktiraju prilično je dug. Mislim da je iznimno važno na početku kao autor otvarati nova pitanja unutar struke, da svojim radovima kažete nešto što dosad nije bilo rečeno. U meni je ta želja da ispričam svoju priču bila vrlo jaka od samog početka. Počela sam s izložbama na platformama namijenjenim mladim dizajnerima, poput SaloneSatellite, koji je dio sajma u Milanu, gdje se mladi dizajneri predstavljaju svjetskoj javnosti. Tijekom tjedna dizajna tamo je prisutna cijela svjetska stručna javnost, kao i proizvođači koji dolaze pogledati novitete. Za mene je sve počelo s tim izložbama. Prvo su me tamo primijetili Marcel Wanders iz Moooi i Patrizia Moroso. Svake godine sam bila u Milanu sa svojim izložbama i radovima kojima sam govorila ono što sam željela. Budući da su moji radovi zaista bili nešto novo, odnosno jer sam pokušala zauzeti prostor u struci koji je bio prazan, tvrtke su se adekvatno odazvale. Treba biti stalno prisutan. Ako mislite da je dovoljno pojaviti se u Milanu jednom ili dvaput, mogu reći da to tako ne ide.

Koliko surađujete s domaćim tvrtkama?

Zapravo ne surađujem puno s domaćim tvrtkama u smislu industrijskog dizajna. Ima nekoliko iznimaka, poput tvrtke Morela za koju sam dizajnirala niz interijera njihovih optika i seriju naočala. Ili Porsche Center Ljubljana, s kojima također imam izvanrednu suradnju: podržali su moju knjigu “Breaking the Rules,” koja je izašla kod Rizzolija i bit će predstavljena u Beogradu, a ja sam za njih dizajnirala cvjetni oslik vanjskog dijela modela 911. Tu knjigu podržala je i tvrtka Octaspring, koja je u prošlosti sudjelovala u projektu “Love me more” za galeriju Rossane Orlandi.

Ne pitaju vas čak ni za suradnju?

Rijetko. Mislim da tvrtkama možda nedostaje preciznija strategija, kamo žele ići u svijetu namještaja i dizajna.

S jedne strane radite za tvrtke, a stvarate i pod vlastitim brendom. Tko su vaši kupci? Među njima je i slavni dizajner Philippe Strack.

Teško je to reći. Kupci su različiti, dolaze iz cijelog svijeta, svatko se može prepoznati u određenom proizvodu. Mogla bih reći da je lampa trešnja jedan od najuspješnijih proizvoda vlastitog brenda, ali je istina da se prodaje gotovo sama i da se razvila gotovo slučajno, kao rezultat vrlo uspješne izložbe u Milanu. Nikada se nisam stvarno odlučila za razvoj vlastitog brenda. Da sam to htjela ozbiljno raditi, pristupila bih tome drugačije. Osobno mi više znači suradnja s drugim tvrtkama.

Koji je vaš najprodavaniji komad? Dobivate li te informacije?

Naravno, dizajneri od tvrtki dobivaju izvješća o broju prodanih komada. Ponekad nešto i iznenadi. Zanimljivo je da se vrlo dobro prodaje lampa za tvrtku Lodes, koja je rijetko prikazana u medijima. Radi se o vrlo pametno dizajniranoj lampi, vrlo pogodnoj za hotele ili druge javne prostore. Dobro se prodaje i Ribbon chair, koja je vrlo ikonična. Naravno, sve također ovisi o veličini tvrtke. Ako se radi o proizvodu manje tvrtke s malom prodajnom mrežom, proizvod se naravno ne prodaje u tolikim količinama kao proizvodi tvrtke s velikom prodajnom mrežom.

Kako se nosite s krivotvorinama?

Prije nekoliko godina, na primjer, na više od 80 različitih web stranica mogli su se pronaći lažni proizvodi lampe Lolita. Tu ne mogu učiniti mnogo, to je u nadležnosti tvrtki koje se bore protiv krivotvorina. Ti su postupci za tvrtke vrlo komplicirani i skupi, pa se u stvarnosti ni ne bore. I u slovenskom interijeru već sam primijetila krivotvorinu svog rada. Općenito mislim da takva gesta puno govori o kupcu ili arhitektu koji se odluči zamijeniti original s krivotvorinom.

Rekli ste da ste mogli ispričati priču koja još nije bila ispričana. Kakva je bila ta priča?

Posebno na početku su me zanimale teme za koje sam smatrala da nisu dovoljno jasno komunicirane. Te se teme nisu odnosile samo na dizajn, već su imale širi društveni kontekst. Tada nisam željela govoriti ja, već sam dopuštala da to čine moji proizvodi. Dizajn ima jasan i glasan glas. Uvijek su me zanimale teme koje su bile gurnute na marginu dizajna, koje nisu bile shvaćene ozbiljno, poput elemenata koji su se percipirali kao izrazito ženstveni i stoga često smatrani ne dovoljno ozbiljnima. Na primjer, kada smo 2008. godine na sajmu u Milanu predstavili lampu Lolita u ružičastoj boji s Moooi, to je tada bila prilično odvažna gesta. Čak je u katalogu pisalo “Who is afraid of pink?” odnosno tko se boji ružičaste boje. Ružičasta se 2008. povezivala s djevojčicama, igračkama, smatrala se neozbiljnom bojom. Zanimljivo je da je 2017. ružičasta postala najčešće korištena boja na milanskom Salone del Mobile. To znači da se percepcija boje i njenog značenja promijenila u deset godina. Vjerujem da je Lolita također pridonijela tome svojim izborom boje, ali i čipkom koja je namjerno zadirala u modernističku dogmu koja nas uči da je dobar dizajn vrlo racionalno osmišljen proizvod. Uvijek me zanimalo nešto novo, tada posebno teorija emotivne ergonomije koja nas uči o tome kakav učinak predmet ima na nas i kako reagiramo na njega u prvom trenutku, sviđa li nam se ili ne. S takvim gestama pokušavala sam otvarati tabu teme. Likovni elementi koji se smatraju izrazito ženstvenima bili su u dizajnerskoj struci neka vrsta “no-go” zone, ali sam ih svejedno pokušavala koristiti i prikazivati na novi način koji nije bilo moguće zanemariti ili ignorirati.

Može se reći da ste kao dizajnerica provocirali na tom području?

Naravno, u takvom radu svakako postoji gesta otpora. Nije riječ o provokaciji, već više o skretanju pozornosti na teme koje su tabuizirane, kojima se pripisuje određeno negativno značenje i koje neopravdano nemaju svoje mjesto u suvremenom dizajnu ili ih još nitko nije istražio na takav način.

Prevladavaju li u industrijskom dizajnu još uvijek muškarci?

Ima sigurno više žena nego prije, ali i dalje manje nego muškaraca. Možda i zato što proizvodnju, koja odlučuje o angažmanu dizajnera, uglavnom vode muškarci.

Kada ste na početku stvarali i predstavljali se, to je sigurno bio trošak. Kako ste financirali svoje početke?

Zapravo ne košta toliko. Živimo 500 kilometara od Milana, što znači da svatko može sjesti u auto, staviti svoj prototip u prtljažnik i otići tamo. Mogućnost komunikacije s Italijom je izuzetno laka. Izložbe na izuzetno važnim platformama prilagođene su mladim dizajnerima. Zbog toga iznosi nisu toliko visoki da ih nije moguće pokriti. Ono što sam zaradila kao studentica uložila sam u svoje prototipe. To je nešto što svatko može učiniti. Zato se ponekad pitam zašto nema više mladih koji bi željeli nešto slično. Danas postoji mnoštvo natječaja, veće su mogućnosti dobivanja pomoći, pronalaženja sponzora, a ja sam ih također sama tražila. Tako smo dvije zaista zapažene izložbe u Superstudiu Piu realizirali zajedno s Gorenjem, poduzećem Trimo Trebnje i Ministarstvom za kulturu. Svako može pronaći svoj put, nije nemoguće.

Koliko je u međunarodnom prostoru mladih dizajnera iz Slovenije?

Ne pratim to tako pomno i ne znam što se zaista događa u Sloveniji. No, mogu reći da je moguće uspjeti. Važno je prvenstveno imati nešto za reći. Imala sam sreću da su moji roditelji uvijek bili vrlo svjetski orijentirani i odmalena mi se činilo potpuno normalnim da je svijet tvoje igralište. Vrlo sam zahvalna i svom profesoru Saši Mächtigu, koji je nas studente uvijek vodio sa sobom u inozemstvo, gdje je bio pozvan. Predavao je na kongresima u Tajvanu, Kini, Kanadi, a studenti smo uvijek išli s njim. Tražili smo sponzore i prikupljali novac kako bismo financirali putovanja. Svake godine smo zajedno išli i u Milano. Profesor Mächtig nas je zaista odgajao u duhu da je industrijski dizajn međunarodna struka. Ne možeš raditi proizvod samo za dvomilijunsko tržište. Vrlo sam ponosna što sam bila njegova studentica. Ove godine profesor je također bio u Milanu na još jednoj od mnogih prezentacija njegovog ikoničnog K67. Tijekom jednog od njegovih intervjua bilo je zaista dirljivo gledati mlade iz cijelog svijeta kako postavljaju pitanja i bivaju potpuno očarani njime i njegovim radom.

Kako u svoj dizajn uključujete održivost?

To je vrlo široko pitanje koje nema jedan odgovor. Trudim se dizajnirati proizvode koji su bezvremenski i imaju mogućnost da se prenose iz generacije u generaciju, tj. da su izrađeni od iznimno kvalitetnih materijala. Važno je mnogo toga, a tvrtke se tome pristupaju na različite načine, mi dizajneri razmišljamo zajedno s tvrtkama.

Važan je dakako i transport, koliko se sofa može složiti u jedan kontejner ili kako neki proizvod zapakirati. Još je važnije što će biti s proizvodom kada se više neće koristiti. Kod stolice Xoxo, na primjer, koju sam ove godine dizajnirala za Qeeboo, prilagodili smo dizajn tako da se može reciklirati. Već na početku dizajnerskog procesa razmišljaš kako će proizvod na kraju biti moguće rastaviti i reciklirati.

U svibnju je u Nacionalnoj operi u Ateni bila premijera baleta Coppelia u koreografiji Edwarda Cluga. Vi ste pridonijeli vizualnom izgledu. Kako je drukčije dizajnirati za predstave?

Bila mi je čast što me je Edward pozvao da sudjelujem u scenografiji, za koju smo svaki svoj dio osmislili zajedno s Markom Japljem, koji inače dizajnira većinu scenografija za Edwarda. Edwardu se jako svidio moj luster u obliku trešnje i tako je sve počelo. Rezultat je izvanredna predstava sa scenografijom koja iznenađuje na mnogim razinama i pruža pravu pozadinu za priču, ples i glazbu. Premijerno je prikazana prošle godine u Baselu, a ove godine je imala novu premijeru u Ateni.

Biste li voljeli dizajnirati nešto što još niste? Na primjer, automobil?

Da, dizajniranje automobila mi se čini posebnim izazovom. Naravno, jasno je da su dizajneri automobila posebno obučeni za to. Radi se o drugoj grani, drugačijem načinu studiranja, rada i razmišljanja. No, osobno me to izuzetno zanima. Automobil je tako kompleksan proizvod koji istovremeno rješava mnogo pitanja, od potpune funkcionalnosti i sigurnosti do identifikacije i simbolične moći koju automobil predstavlja. Svim velikim promjenama koje se sada događaju oko mobilnosti, u ovom segmentu dizajna vidim prostor za svoj autorski doprinos.