Ante Mandić otkriva zašto se protivi državnim poticajima, i zašto ne bi dao da ga vozi robot
Ante Mandić je doajen hrvatske IT scene, poduzetnik koji je promicao digitalizaciju još onda kada mnogi nisu razumijeli moguće domete tog kompleksnog procesa. Osnovao je tvrtku IN2 1992. godine, a ondu ju je prije pet godina prodao. Za Forbes Hrvatska govori o svojim iskustvima u razvoju IN2 grupe, koliko je zadovoljan daljnjim razvojem tvrtke, svojim ulaganjima, pomaganju mladih poduzetnika mentoritanjem i drugim temama, ali i o odnosu države prema poduzetnicima, te otkriva zašto samovozeće aute smatra – besmislenima
Uz današnje iskustvo koje imate, koji savjet biste dali sebi kad ste pokretali IN2 1992. godine?
– To je bila godina u kojoj je manje-više sve u Hrvatskoj bilo u nastajanju, uključujući i država u kojoj danas živimo. Budući smo iz socijalizma prelazili u kapitalizam i poduzetništvo, ono je – u obliku u kojem ga mi danas doživljavamo – bilo u samom začetku. Dodajmo tome da ja nisam mogao naći posao.
Danas mogu pričati da sam imao viziju, strategiju i poslovni plan, ali da budem iskren, tada nisam ni znao za te koncepte. Tvrtku sam zapravo osnovao iz očaja, jer me nitko nije htio zaposliti, dok je za osnivački kapital je bio potrebno samo 200 današnjih eura. To sam jednom i javno rekao pa su me dugo u šali zvali poduzetnik – očajnik. Po obrazovanju sam nuklearni fizičar i time sam se bavio do početka te tranzicije pa sam tada morao gotovo sve učiti o poduzetništvu, poslovanje trgovačkih poduzeća, i svemu što danas zovemo biznisom.
Iz današnje perspektive, bilo bi super da sam imao nekog mentora, jer sam sve učio na vlastitom iskustvu, bolje rečeno vlastitim greškama, snalazeći se i koristeći logiku. Problem je što je ta logika bila temeljena na čvrstim pravilima fizike i tehnike pa nije bila baš uspješna u poslovanju
Kao primjer često navodim činjenicu koja me je u samom početku jako iznenadila. Nakon prve godine poslovanja imao sam nešto što se zove dobit, ali ne i novaca na računu. Tada sam shvatio da postoji razlika između financijske matematike i matematike kojom sam se do tada bavio.
Ja za sebe kažem da nisam bio startup, nego stari up
Jesam li nešto mogao napraviti drugačije ili bolje? Ne znam. Vjerojatno ništa, jer je tadašnje ekonomsko okruženje bilo značajno drugačije nego današnje. Nije bilo puno izbora. Za ondašnju vladu i državu prioritet je bio rat, a sva ekonomska politika se svela na privatizaciju za koju danas znamo kako je završila. Za pojam start-up se onda nije niti znalo, tako da smo bili prepušteni sami sebi. Banke su također bile u tranziciji i kapital se mogao dobiti samo uz dobre političke veze ili jake nekretninske kolaterale. Otežavajuća okolnost nam je bila da smo se deklarirali kao strogo softverska tvrtka što je onda bilo poprilično egzotično, jer se većina hrvatske IT industrije – ako smo je onda tako mogli zvati – bavila trgovinom hardvera.
Dodatni problem je bio što je softver bio ‘roba’ koja se nije mogla vidjeti, mjeriti, skladištiti, vagati,… a puno je koštao. Zato smo bili prinuđeni naplatiti ga korisniku tek kad je bio gotov, odnosno u funkciji. Gledajući poslovno to znači da smo u cijelosti morali sami kreditirati sve svoje projekte a kredit od banaka nismo mogli dobiti.
U takvoj situaciji smo se svakako snalazili, uglavnom privatnim pozajmicama i obećanjima zaposlenicima o lijepoj budućnosti. Prvi bankarski zajam, na takozvani kreditni rejting, smo dobili tek nakon 15 godina i zato ga se tako dobro sjećam. Bankari su bili jako začuđeni kako smo u tom trenutku, 2007. godine, bili prilično velika tvrtka s više od 150 ljudi, a bez duga. Pitali su nas u čemu je tajna, odnosno kako smo preživjeli, a odgovor je zapravo bio vrlo jednostavan. Nitko nam nije htio dati novce. Naravno da nam je to bio ograničavajući faktor u razvoju i tko zna kako bi naš put izgledao da je gospodarski eko sustav bio kako danas. Današnji startupi odmah u početku gledaju gdje će dobiti novce, traže ili biraju tko će sve u njih uložiti pa prvih nekoliko godina ugodno troše dobiveni kapital.
Usprkos svim ograničenjima brzo smo rasli što je atipično za jednu softversku firmu. Budući da u prvim godinama, sve do 1995. godine, nismo mogli dobiti posao u Hrvatskoj, počeli smo raditi u Sloveniji. Prvi posao dobili smo u Kopru – razvoj softvera jednom tada novom osiguravajućem društvu. Time smo u startu postali izvozno orijentirana i regionalna tvrtka i potvrdili onu poznatu da svako zlo ima i svoju dobru stranu. To je i razlog da danas IN2 ima veliku tvrtku u Kopru koja ima svoje urede u Ljubljani što je atipično jer su u svim ostalim zemljama regije tvrtke iz grupe bile u glavnim gradovima tih zemalja. U 25 godina smo narasli na čak 12 tvrtki u sedam država regije s oko 650 stručnjaka. Mislim da ni danas ne postoji regionalna tvrtka koja se bavi samo razvojem softvera a da ima toliko ljudi i toliki opseg poslovanja. Pri tome isključujem agencije.
O kojim ste sve scenarijima razmišljali svo to vrijeme? Je li prodaja firme bila jedna od njih?
– Tvrtku sam osnovao kad sam imao 37 godina što je za današnje pojmove dosta kasno. Današnji startup poduzetnici sanjaju da u tim godinama završe karijeru. Zato u šali kažem da sam bio stari-up poduzetnik. O takozvanom exitu, odnosno završetku poslovne karijere počeo sam razmišljati kad sam prešao šezdesetu godinu. Obzirom na ekonomsko okruženje ni tu nije bilo puno izbora i kao jedino rješenje nametnula se prodaja. Moja je sreća bila što je tvrtka dobro stajala i nije bio problem naći kupca. Bolje rečeno mogli smo ga birati.
Je li bila opcija ostaviti je djeci?
– Činjenica je da sam u trenutku donošenja odluke o prodaji bio jedini vlasnik IN2 Grupe. Imam dvoje djece, kćer i sina, koji su završili FER i tada su radili su IN2 Zagreb i bila je logična opcija o preuzimanju tvrtke. Oboje rekli da ne to žele jer je IN2 grupa za njih tada bila suviše složen poslovni sustav, pogotovo imajući na umu da je veliki dio tvrtki u bio u regiji odnosno državama u kojima nikad nisu nisu ni bili. Oni su nakon kraćeg vremena napustili IN2 i danas rade u drugim IT tvrtkama.
Razmišljali smo, to jest ondašnja Uprava, i o IPO opciji ali smo zaključili da nisu stvoreni uvjeti, da smo, usprkos ondašnjoj veličini, premali za ozbiljnu javnu ponudu dionica (IPO).
IN2 danas ima jako malo koristi od toga što je dio enormno velikog sustava
Kako premali? Nisu li neke tvrtke slične veličine imale IPO-e još tijekom 2007. godine?
– Kao softverska firma koja se bavila uslugama nismo imali veliki prihod ili promet kakve burza voli i kakve danas, primjerice, ima Span, jedina IT tvrtka koja kotira na Zagrebačkoj burzi. Zato smo se fokusirali na prodaju kao najbolji exit u tom trenutku.
Tražili smo, odnosno bolje rečeno birali, strateškog partnera koji bi nam omogućio daljnji rast, izlazak iz regionalnog na zapadno tržište, ne bih mijenjao postojeću poslovnu kulturu i način rada te bi zadržao ime. Cijelu 2013. godinu smo pregovarali s Hrvatskim telekomom, no na kraju se nismo dogovorili. A onda su nam se 2018. godine javili Kanađani – Constellation Software (CSI). Konzorcij koji je odgovarao uvjetima koje smo si zacrtali. Temeljna strategija razvoja CSI je kupovina tvrtki širom svijeta i do danas su ih kupili skoro tisuću. IN2 Grupa je jedan od tih, danas samo regionalni hub preko kojeg je CSI kupio još tri hrvatske tvrtke: Svamplus, MCS i Libusoft.
Koliko ste danas zadovoljni načinom na koji su oni vodili IN2?
– Koliko vidim IN2 se dosta promijenio, što je i logično. Mislio sam da će se ulaskom u CSI mega grupu IT tvrtki, IN2 značajno rasti i širiti svoje poslovanje. To se nije dogodilo, a volumen poslovanja se čak i smanjio po broju ljudi i po financijskim pokazateljima. Jedino se dobit značajno povećala što jasno pokazuje da je novom vlasniku cilj prije svega vratiti novce kojim su platili tvrtku. Koliko vidim, trenutno je situacija takva da IN2 ima jako malo koristi od toga što je dio enormno velikog poslovnog sustava. Tvrtka je ostavljena kakva jest i samo su joj definirani drugačiji, znatno viši, ciljevi – veći je fokus na dobiti i brojkama, a manje na sam razvoj i investicije. Mišljenja sam da će to dugoročno dovesti do stagnacije jer su investicije u razvoj, usvajanje novih tehnologija, usavršavanje vlastitih proizvoda presudno za opstanak informatičke tvrtke.
S druge strane, teško mogu reći da bih ja i danas bolje upravljao tvrtkom – jer je CSI ipak kupio IN2, a ne obratno.
Što biste vi napravili da ste bili na njihovom mjestu kod preuzimanja IN2?
– Već sam napomenuo da se CSI nije pokazao kao strateški, što sam očekivao i mislio, već više financijski ulagač. Meni bi bilo logično iskoristiti sinergiju tolikog broja raznovrsnih tvrtki kojima sam vlasnik i time stvoriti značajnu dodatnu vrijednost svakoj od tih tvrtki, a time i cijeloj Grupi. Umjesto toga svaka tvrtka, pa i IN2 Grupa, je ostavljena da i dalje posluje kako je do tada poslovala s time da su im postavljeni značajno veći financijski ciljevi, osobito kad je dobit u pitanju. IN2 i danas ima gotovo iste klijente kao i prije. Proizvodi na kojima temelje veći dio prihoda tehnološki i funkcionalno su se samo malo promijenili, a jedino su se cijene usluga radikalno promijenile, što je i prirodno jer je to jedini način da se postignu postavljeni ciljevi.
Pokušao bih napraviti neku sinergiju između tvrtki – članica grupacije, odozgo na dolje. Ako (CSI, op.FH) imate stotine tvrtki – onda bih pogledao ima li koje s istim ili sličnim portfeljem i s kojom bih onda mogao uspješno surađivati. No, na taj način se ništa nije realiziralo. Hoću reći da IN2 ima malo benefita od toga što je dio velikog sustava koji jako dobro kotira na burzi u Torontu. IN2 nije ostvario željeni prodor na svjetska tržišta, ostao je i dalje samo regionalna tvrtka i to sa znatno manje regionalnog prisustva jer su se tvrtke u grupi sa sjedištem van hrvatske značajno smanjile a neke i ugasile.
Smatram da forsiranje dobiti u informatičkim tvrtkama IN2 tipa dugoročno daje loš rezultat. Svi mi znamo da se dobit može povećati neulaganjem u razvoj i marketing, štednjom na ljudima… da ne nabrajam dalje.
Ukoliko je vlasnik tvrtke ujedno i predsjednik Uprave, kako je bilo u mojem slučaju, onda je on dugoročno zainteresiran za njezin razvoj i dobit mu nije primarna. Profesionalni menadžeri su nagrađeni značajnim bonusima koji su uglavnom vezani za dobit i nisu dugoročno zainteresirani za tvrtku. Pa IN2 je do sad, u pet godina, promijenio četiri, ako ne i pet, predsjednika Uprave.
Bio sam savjetnik IN2, a nitko me nije pitao ni za kakav savjet
Kako ste se osjećali nakon prodaje IN2? To je bila vaša tvrtka 26 godina i odjednom ste ostali bez nje.
– Iako je prodaja tvrtke bila moja odluke, sam čin mi je teško pao. Treba imati na umu da sam tvrtku pokrenuo od nule i bio svjedok njenog rasta i razvoja. Ona je odražavala moj pristup i pogleda na to kako takva tvrtka treba izgledati, na ono što zovemo kulturom tvrtke.
CSI mi je ponudio da ostanem u tvrtki još dvije godine kao savjetnik što mi se činilo obostrano logičnim. Meni jer sam mislio da još mogu doprinijeti daljnjem razvoju, a njima jer im je bilo u interesu da se te dvije godine ne bavim informatičkim poslovanjem van IN2 poslovnog sustava.
Ovdje bih naglasio činjenicu da jednu tvrtku iz Grupe, INsig2, ipak nisam prodao. Njima je to bilo prihvatljivo jer se INsig2 bavio poslom koji nije konkurirao matičnoj tvrtki, digitalnom forenzikom i tehničkom zaštitom. Time sam, više psihološki, ipak još ostao poduzetnik. INsig2 je u ovih 5 godina jako narastao i trenutno broji oko 100 ljudi uz promet od oko 10 milijuna eura. Ja ipak nisam izdržao te dvije godine i otišao sam već nakon devet mjeseci, jer me nitko i nije pitao za nekakav savjet. Zaista se nisam te dvije godine bavio informatikom nego, možemo reći, nekom vrstom agro biznisa, budući sam odrastao u istočnoj Slavoniji. Nisam čak ni investirao dobivene novce. Jednostavno sam ih posudio mojem dobrom prijatelju kojem su tada trebale.
U te dvije godine sam se polako priviknuo na novu ulogu, i pronašao niz novih aktivnosti. Danas sam kao investitor povezan s dosta tvrtki, većinom informatičkih kao što su Bornfight, Degordian, Determ, NavBiz, INsig2… da ne nabrajam dalje. Predsjednik sam Nadzornog odbora Spana, Hrvatske industrije šećera. Volontiram kao mentor u udruzi Sentor, a ponekad i predajem kao gostujući predavač na fakultetima.
Umirovljenik sam i uspio sam uočiti prednosti tog novog statusa. Ne samo da ne moram svaki mjesec razmišljati kako stvoriti gotovo milijun eura na računu da bih isplatio plaće, već od države dobijem i pristojnu mirovinu.
Biti poduzetnik i investitor nije isto
Kakav je prelazak iz uloge investitora u ulogu poduzetnika? Iz intervjua s Alanom Suminom se vidi da je za IT poduzetnika to nova vrsta posla.
– Je, to je sasvim drugačija uloga. Nakon prodaje, u onoj besposlenoj savjetničkoj ulozi, pročitao sam dosta radova na temu tranzicije iz poduzetničke u investicijsku ulogu. Većina savjeta je bila da ne žurimo s ulaganjem novaca u nove poslove. Zapravo je preporuka da barem prvih pol godina ne radimo ništa. I ja sam to poslušao, ne zato jer je to bila preporuka, nego zato jer zaista i nisam znao što bih radio s novcima.
Moje prvo veliko ulaganje bila je kupovina udjela koji je slovenski fond RSG Capital, imao u tvrtki Degordian. Suvlasnici Degordiana (Tomislav Grubišić i Daniel Ackermann, op.FH.) su zapravo pristupili meni sa prijedlogom da to napravim jer im nije bilo svejedno tko će im biti novi partner sa 40 postotnim udjelom. Obzirom da dolazim iz iste industrije znali su da im neću smetati u razvoju poslovanja ili im čak mogu i pomoći. U međuvremenu se Degordian podijelio na tri prilično velike firme u kojima sam suvlasnik. Zadovoljan sam kako se razvijaju a ponekad im i pomognem nekim savjetom ili pronalaženjem posla.
Od ostalih, ne-IT ulaganja, zanimljivo je da sam, uz pomoć prijatelja, kupio i prodao poljoprivredno zemljište u Srbiji i na tome dosta zaradio. Trenutno sam ulagač i u ultramodernu bolnicu Prioru koja je prije mjesec i pol počela sa radom u Čepinu. Kad kažem, ultramodernu, ne mislim toliko na zgradu, koja je sjajna, već na opremu koju između ostalog čini i robokirurzi DaVinci i MonaLisa. Ukupna investicija je oko 30 mil EUR a ja sam najmanji od tri suvlasnika.
Kod ulaganja mi čak nije prioritet zaraditi, nego podržati dobre inicijative
Kako to da ste ulagali u zdravstvo s kojim, pretpostavljam, nemate dosadašnjeg iskustva?
– Pa nisam baš totalni laik. Trebate imati na umu da IN2 i danas gotovo ima monopol na informatizaciju hrvatskog zdravstvenog sustava među koje spadaju i 40 hrvatskih bolnica. Dodatno, digitalna transformacija zdravstva je danas sveobuhvatan fenomen ponajviše zahvaljujući eksplozivnom razvoju umjetne inteligencije.
Ne znam da li će i koliko će mi se ovo ulaganje isplatiti ali mi to i nije toliko važno. Znam da to ne zvuči dobro, ali volim reći da me raduje sam proces ulaganja i čin stvaranja nečeg novog više nego sam financijski rezultat. Zato i ne volim ulagati u nekretnine iako je to najlakše i u hrvatskoj najpopularnije.
U intervjuu sa Suminom smo vidjeli da je nešto novca i izgubio na dionicama tvrtke koja ga je kupila. Kako ste vi prošli?
– Ja sam bio jedini vlasnik IN2 i dobio sam samo novce. Zapravo mi CSI nije nudio dionice. Mada, gledajući danas njihove dionice to bi bilo itekako isplativo. Znam jer je Tomislav Car (suvlasnik Infinuma i Productivea, op.FH.) iz šale kupio njihove dionice odmah nakon prodaje IN2, pa me redovito izvještava koliko je zaradio. Jesam li izgubio ili dobio mojim dosadašnjim ulaganjima, ne znam i ne pokušavam podvući crtu.
Kod ulaganja mi čak nije prioritet zaraditi, nego volim sudjelovati u inicijativama, poduzetničkim pothvatima, koja imaju širu društveno korisnu funkciju a ne samo zaradu. Zato sam i uložio u tvrtke poput STEMI-ja ili CircuitMess-a. U zadnje vrijeme sam odlučio nešto novaca uložiti u neke fondove i time se upravo bavim. Naravno da sam svjestan da mogu izgubiti novac i to mi je sasvim u redu.
Moje dosadašnje iskustvo je da raspolaganje sa puno novaca problem, gotovo jednak kao i kad ga nemate dovoljno. Ja cijelo vrijeme zapravo razmišljam kao poduzetnik, a ne investitor i više se radujem stvaranju nečega i samom uspjehu nego zaradi. Ne znam kako će to izgledati za, recimo, deset godina, ali vjerujem da neću biti na nuli – možda ipak nešto zaradim. Ako i izgubim, sigurno neću patiti zbog toga.
Što ako vam djeca odluče pokrenuti firmu – hoćete li ih podržati?
– Naravno, rado bih u to uložio ali oni imaju drugačiji pristup životu i ne vidim da će se to dogoditi. Martina je sada direktor Syntia, Slaven radi za nizozemsku tvrtku Valcon, zadovoljni su poslom, kvalitetno žive, ne traže od mene novce, a ako se desi da im ga posudim, uredno vraćaju. Pravi su predstavnici generacije koju zovemo milenijalci.
Koliko pratim, nikad ih niste odgajali kao povlaštene, što je za njih vjerojatno bilo i dobro…
– Uvjet da ih zaposlim u IN2 bio je da završe FER, što su i napravili. Kad su došli u IN2, počeli su od početka, od čistog programiranja. Martina je radila u Javnom sektoru, a Slaven u Business Intelligence dijelu. Kad sam prodao firmu, u pola godine su napustili IN2. Htjeli su time dokazati da nisu u IN2 zbog mene nego da imaju vlastitu, da tako kažem, tržišnu vrijednost.
HAMAG je pogriješio – mentoriranje mora biti besplatno
Bavite se i mentorstvom?
– Da, zadnje dvije godine. Suosnivač sam udruge Sentor (SENior MENtor). Ideja osnivanja je da stariji poduzetnici i menadžeri koji imaju iskustvo pomognu mladim poduzetnicima, poduzetnicima koji imaju problema u poslovanju ili se žele dalje razvijati.
Ja osobno sam do sad imao šest mentorstva. Zanimljivo je kako su svi mentorirani poduzetnici dobro poslovali i samo su tražili pomoć u osmišljavanju strategije daljnjeg razvoja, nadilaženju problema probleme rasta, slikovito rečeno u odvajanju fizičke osobe – poduzetnika od pravne osobe – tvrtke. Budući da sam ja s IN2 prošao sve faze razvoja tvrtke, pretpostavka je da bi im mogao pomoći. Jesam li… iskreno – ne znam! Bez obzira na rezultat, mislim da je za njih dobro da su imali s kim porazgovarati o svojim problemima, pogotovo s nekim tko na sve to gleda neutralno, kako se kaže out-of-the-box! Ovdje bih naglasio razliku između mentora i poslovnog savjetnika. Od mentora se ne očekuje da poduzetniku riješi neki specifični poslovni problem. To je posao savjetnika kojeg najčešće plaća.
Ja kao mentor volontiram. Razgovaram, postavljam pitanja, kako bi poduzetnik razmišljao o stvarima o kojima inače ne razmišlja, odnosno i ne stigne razmišljati jer je zatrpan svakodnevnim rutinskim, operativnim poslovima. Odziv poduzetnika za sad je sjajan, a i broj mentora se stalno povećava.
Sama ideja mentorstva nije posebno naša. Inicijativa je i podrška slične nizozemske udruge koja djeluje već desetljećima i ima jako dobra iskustva. Sad u Europi to postaje cijeli pokret po nazivom Early Warning, osmišljen kako bi se smanjio broj propalih tvrtki. Model mentorstva u ovom obliku pokušava se aplicirati i u ostalim državama EU.
Sentor udruga raste uz jaku pomoć HUP-a a nadamo se da će je prepoznati i ministarstvo gospodarstva. Prijaviti se može lako preko weba na kojem je i lista mentora.
Da je mentorstvo važno, shvaćeno je i šire u društvu tako da trenutno ima nekoliko paralelnih mentorskih programa. Prošle godine je nešto slično organizirao i HAMAG BICRO. Jedina razlika je bila što se to mentorstvo plaćalo i time privuklo i one koji nisu mentori po vokaciji. Moje je mišljenje da mentor mora biti volonter.
Ne vidim smisao u autima koji sami voze
Što biste rekli o pristupu države prema poduzetništvu?
– Jedna od tema koja se često pokrene u diskusijama je treba li država svojom politikom i intervencijama pomoći razvoju IT industrije. Ja mislim da je najbolje da se država ne miješa, prosto rečeno da nas se pusti na miru i što manje smeta. Protiv toga sam da se jednima uzima i drugima daje, odnosno protiv sam davanja bilo kakvih direktnih poticaja bilo kome. Pa pogledajte u kakvom su nam stanju industrije koje su obilno poticane: poljoprivreda, brodogradnja, da ne nabrajam dalje. Na državi je da nam raznim reformama, poreznim politikama i mjerama stvara pogodno ekonomsko okruženje za normalno i konkurentno poslovanje. U dvadeset pet godina aktivnog djelovanja bio sam više od 10 godina predsjednik IT udruga pri HUP-u i HGK. Iskreno, na ništa nismo mogli utjecati ma koliko god smo se trudili. Sve te udruge su se svele na neku vrst demokratskog ukrasa. Ako ništa, barem smo se cijelo vrijeme lijepo družili a i to ima svoju vrijednost. Koliko vidim i danas je slična situacija.
Radeći vani shvatili smo koliko je važno koliki ugled nam ima, ili bolje rečeno nema, država iz koje dolazimo. Brend države dosta utječe na to da li ćemo dobiti posao i po kojoj cijeni. To je i razlog da smo, primjerice, osnovali tvrtku u Nizozemskoj kroz koju danas radimo neke poslove. Za IT tvrtku je vani puno bolje da je iz Estonije ili Litve nego Hrvatske.
Kad smo već kod poticaja, što mislite o subvencijama koje su dodijeljene Mati Rimcu?
– Ja zapravo nemam pojma što Rimac radi, odnosno na čemu zarađuje novac. Vidim da se o tome u medijima i društvenim mrežama vodi široka i oštra diskusija. Zato mi je teško donositi neke decidirane zaključke. Oni što vidim je da ima jako dobar PR pa bi se moglo reći da je Rimac vrhunska PR agencija koju jako puno koristi i naša država i od koje definitivno imamo i neke vrstu koristi.
Neki dan sam vidio da postoje i organizirani posjeti za grupe na kojem se razgleda Rimac kampus pa se može reći da je osim PR-a i turistička agencija. Pod subvencijama koje spominjete vjerojatno mislite na ogroman novac kojeg je dobio, ili će ga dobiti, iz fonda za oporavak za priču o razvoju samozvozećih taxija. Ukoliko je to točno, mislim da je to jako loše i da se taj novac, ukoliko ga je Hrvatska dobila za nešto što se zove oporavak, trebao podijeliti nizu drugih tvrtki koje imaju tehnološki izazovne projekte sa izvoznim potencijalom, poput prethodno spominjanih, STEMI-ja, CircuitMessa, Includea i sličnih.
Inače, nevezano za ovaj Rimčev projekt, ne mogu do kraja shvatiti smisao tolikog forsiranja razvoja samovozećih automobila, pogotovo ako nam je cilj nam je u budućnosti smanjiti broj automobila jer su veliki zagađivači bez obzira čime ih pogonili. U polu-šali možemo reći da, ukoliko nekad i napravimo funkcionalan samovozeći automobil, to bi značilo da bi se njime koristili i oni koji ga sada ne mogu koristiti jer recimo nemaju vozački ili zdravstveno to nisu u stanju. Time bi se broj automobila u prometu drastično povećao sa svim lošim efektima koji idu uz to, Ja osobno ne bih nikad pristao da me vozi nekakav robot. Znam da je to čudno za nekog tko se zadnjih 30 godina bavio razvojem softvera, ili možda baš zato.
Ne vjerujem ni u priču da električni automobili manje zagađuju okolinu. Tko je jednom vidio kako izgleda rudnik litija i mangana – a ja sam ga vidio u Indoneziji – shvatit će o čemu pričam. Sva ta politika forsiranja, subvencioniranja, električnih automobila ima stanovitu dozu EU administrativnog licemjerja. Zagađenje smo odmaknuli od sebe u tamo neku Afriku ili jugoistočnu Aziju i savjest bi nam sad trebala biti mirna.
Teško je izgraditi softversku firmu s puno ljudi
Kakvi su vam planovi za sljedeći period?
– Mislim da to nije dobro pitanje za jednog umirovljenika. Iz svega ovog što sam prethodno rekao jasno je da imam veliko iskustvo i da ne namjeravam ulaziti u nove poduzetničke avanture. Iskustvo koristim u mentoriranju i obavljanju drugih funkcija, poput ovih u nadzornim odborima. Što se samog poduzetništva tiče ono će svesti na investiranje i pomaganje mladima u start-up pokušajima. Budući da sam od 1992. godine aktivno sudjelovao u razvoju hrvatske IT industrije, razmišljao sam čak i da o tome napišem zanimljivu povijesnu knjigu, barem dok ne počnem polako zaboravljati!
Nije lako izgraditi veliku IT tvrtku, osobito ako joj je osnovna djelatnost razvoj softvera. Hrvatska ima danas značajno veći broj takvih tvrtki u odnosu na vrijeme razvoja mojeg IN2. Ono što mi se ne sviđa je da su to većinom agencije koje prodaju svoje usluge, ili bolje rečeno ljude. To je sigurno lakši način izgradnje tvrtke ali ne i dugoročno uspješan.
Sasvim druga priča je s tvrtkama koje uspiju razviti vlastiti proizvod. To je teži, ali isplativiji put. IN2 je zapeo za oko kanadskoj grupaciji baš zbog toga što je svom portfelju imao nekoliko važnih i uspješnih proizvoda na kojima i danas temelji svoje poslovanje.
Kako god bilo, softverski biznis se temelji na ljudima i njihovo pravilno vođenje ključno je za uspjeh. Mislim da je to razlog zašto u Hrvatskoj imamo relativno mali broj IT tvrtki koji imaju vlastita intelektualna prava, proizvod i strategiju koja se temelji na njegovom razvoju. To je definitivno teži put. Traži značajan početni kapital i na tome i ja osobno mislim temeljiti svoju investicijsku strategiju.
