Nagrađivani arhitekt: Većina novogradnji kod nas plod je posttranzicijskog neukusa

Etablirani hrvatski arhitekt Miroslav Rajić za FORBES Hrvatska komentirao je arhitektonsko stvaralaštvo koje je, kako kaže, danas često nekvalitetnije i nehumanije no što je bilo u prošlim desetljećima koja su neopravdano okarakterizirana “socijalističkom arhitekturom”. U razgovoru je otkrio kako se struka mijenja, na čemu sada njegov studio MR2 radi i zašto većina znamenitih arhitekata gradi i projektira u zemljama bliskima totalitarizmu

Riječki arhitektonski studio već 14 godina vode dva MR-a, Miroslav Rajić i Marin Račić. U tom je razdoblju nastalo mnogo, mnogo projekata, a zahvaljujući njima Hrvatska se ove godine može pohvaliti i da ima najljepšu stambenu zgradu na svijetu.

Dvokatnica u Kutini s njihovim potpisom dobila je veliko priznanje struke osvojivši na internacionalnom CEMEX-ovom natjecanju u Mexico Cityju drugu nagradu za najznačajniju stambenu zgradu te međunarodnu arhitektonsku nagradu Big See.

Zgrada u mirnom gradiću u Sisačko-moslavačkoj županiji izgrađena je 2021. godine i osmišljena je tako da visinom ne odskače od okolnih obiteljskih kuća. U želji da očuva pitomu urbanost maloga mjesta projekt je nazvan Urban infusion.

MR2 već godinama uspješno projektira unikatne građevine za javne svrhe, ali i za privatne klijente. Među njima su projekt boćališta Podvežica, prilično radikalan projekt stambenih zgrada na Trsatu i brojni hoteli kao što je bio projekt rekonstrukcije hotela Carolina na Rabu.

Kakvi su izazovi u realizaciji arhitektonskih projekata u malim mjestima u kojima je osobito važno ne narušiti prirodni sklad?

-Svaki arhitektonski projekt doživljavamo kao pitanje konteksta. U početku smo Marin i ja imali ideju nazvati naš studio tom riječju – kontekst, ali činjenica da imamo iste inicijale je jednostavno prevagnula, pa smo postali MR2 arhitektonski studio. Smatram da su mnoga uspješna ostvarenja moderne upravo ona koje bi mogli postaviti u nazivnik kritičkog regionalizma, kako je to svojedobno definirao Kenneth Frampton, zasigurno jedno od najvećih imena arhitektonske teorije prošlog stoljeća.

Smatramo da arhitektura koja nije utjelovljena u svom kulturološkom ni u svom prirodnom i prostornom kontekstu, nužno vodi u slijepu ulicu kakvu smo imali prilike oćutjeti s internacionalnim stilom u vremenu tzv. visoke moderne 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Nju vrlo često, i netočno, populistički atribuiraju na ovim prostorima kao socijalističku, premda je upravo ta “socijalistička” arhitektura gotovo istovjetna diljem svijeta neovisno o tadašnjim političkim uređenjima.  

Izostanak konteksta je takvu arhitekturu doveo do dehumanizirajuće osude, ali je ona često bila kvalitetnija i humanija u odnosu na onu kojoj svjedočimo danas, u kojoj se generički produciraju crno-bijele i loše proporcionirane “kutije” nekog pseudomodernizma. Trenutno većina novogradnji u Hrvatskoj djeluje kao da je plod posttranzicijskog neukusa u apstraktnoj fazi.

Saša Randić kaže da se bavite istraživanjem prostora kao emocionalne kategorije. U čemu se ta emocija očituje? 

-Ja sam se nekoć davno prilično ozbiljno bavio crtanjem stripova, tako da mi je osobno bliska kategorija prostorno-vremenske sekvence i arhitekturu doživljavam prvenstveno kao prostorni sklop, asamblaž preklopljenih emotivnih prostornih dojmova i sekvenci. U našim projektima trudimo se prostorom projektirati iskustva i dojmove, radije nego dopadljive forme. Najljepšom i najdražom definicijom arhitekture držim onu da je arhitektura zapravo zamrznuta glazba… Le Corbusier radi distinkciju između tekture (pukog građenja) i arhitekture kao izdvojene umjetničke kategorije koja se očituje u činjenici “but suddenly you’ve touched my heart…“ U onom trenutku kada prostor izaziva našu emociju, možemo govoriti o nečemu što i možemo nazvati arhitekturom.

Je li zadatak arhitekata s vremenom evoluirao, poprimio nove nijanse preuzimanjem odgovornosti za uporabu održivih materijala, kreiranjem vanjskog i unutarnjeg prostora po mjeri čovjeka?

-Pokušat ću dvojako odgovoriti na ovo pitanje.

Jedno je pitanje arhitektonske struke koja je evoluirala sigurno, tehnološki kao i procesno. Arhitektonski uredi produciraju mnogo detaljniju dokumentaciju, a sam proces izrade dokumentacije je postao sporiji, detaljniji i skuplji. Pred arhitekte je nametnut čitav niz novih izazova, tako da je sama struka postala i mnogo šira u odnosu na prošlo stoljeće. Nažalost, predodžba da je informatizacija donijela olakšanje arhitektima u odnosu na rapidograf, jest samo dugo ponavljani mit neutemeljen u realitetu. Danas ozbiljni uredi, svi odreda, koriste BIM alate, pa se pojavljuje potreba za BIM menadžerima unutar ureda, količina informacija sadržana u jednom projektu je n-terostručena u odnosu na prošlost, tako da se zapravo javlja čitav niz novih uloga i odvojenih struka u današnjim arhitektonskim uredima.

Arhitektura (graditeljstvo), je trenutno najveći zagađivač planete, pa je jedino i moralno da arhitektonski uredi imaju svojim odgovornim i jasnim ciljem smanjivati negativne utjecaje gradnje na prirodni okoliš.  Zasigurno je i taj aspekt arhitektonske produkcije učinio samu arhitektonsku struku kompleksnijom.

Istovremeno, kao drugo, uloga arhitekta kao stvaratelja i umjetnika je ostala potpuno ista i nije podložna promjeni. Kreativni proces, kojim se istinski bave, nažalost, samo rijetki arhitekti, a koji su, upravo oni radi kojih arhitektura ima sva obilježja umjetničkog djela u prostoru i vremenu, ostao je potpuno istovjetan i nepromijenjen. Čin stvaranja je plod intelektualne i duhovne misli i nije ovisan o alatima i vanjskim utjecajima. U tom kontekstu možemo govoriti da će vjerojatno primjena umjetne inteligencije (AI) a u arhitekturi iskorijeniti osrednjost u procesima stvaranja, ali da je nemoguće da ikada AI bude konkurentan istinskom stvaratelju.

Na čemu sada radite?

-Završavamo upravnu zgradu Grada Kastva, završavamo adaptaciju boutique hotela Villa Ariston, radimo stambeno-poslovnu zgradu u Popovači, jednu vinariju u Istri, stambenu zgradu na Kantridi, nekoliko obiteljskih kuća…

Radili ste puno i vani, razlikuju li se zahtjevi za projekte vani i u nekim većim urbanim središtima od onih u manjima?

-Izrada dokumentacije je prilično različita na različitim dijelovima svijeta zato što je uvelike ovisna o pravnim okvirima partikularne države, a sam proces izrade možemo podijeliti na njemački sustav normi koji se primjenjuje u kontinentalnoj Europi i kao drugo, na ostatak svijeta (izuzev Japana) koji se oslanja na anglosaksonski sustav normi. Mi smo dosta dugo radili na projektima na Bliskom istoku tako da smo bili prisiljeni savladati i američki sustav izrade projekata, a i ja sam studirao na AA u Londonu pa mi nije bio stran anglosaksonski sustav, a Marin je internacionalno jedan od vodećih stručnjaka za BIM tehnologije tako da nam je prilagodba bila uvelike olakšana.

Radili smo i izveli niz projekta za American University Sharjah, radili smo članu vladajuće obitelji Bahraina adaptaciju vile na Palmi u Dubaiju itd.

Kulturnopolitički, danas većina znamenitih starhitekata gradi i projektira u zemljama koje su bliske totalitarizmu, stoga što je u demokracijama samo pitanje vlasništva prisutno kao mnogo restriktivnije, a mogućnost izrade većih urbanističkih gesti prilično je limitirana u odnosu na totalitarne režime. Arhitektura je u demokracijama mnogo sporija, tako da danas svjedočimo fenomenu da većina internacionalnih ureda glavninu projekata rade u zemljama koje nisu demokracije.

Na koje ste projekte najponosniji?  

-Osobno, rekao bih da sam najviše ponosan konceptualnim projektom utočišta za zlostavljane majke i djecu na vrhu industrijskog dimnjaka riječke Hartere, a izdvojio bih u sličnom kontekstu i čast da smo dobili priliku biti jedini hrvatski ured koji je pozvan izgraditi trajnu konceptualnu instalaciju “Roxy – Nightclub as a Cultural Crowbar” u svjetskom muzeju arhitekture, Novom institutu u Rotterdamu.

Već godinama, po cijelom svijetu radimo izložbenu arhitekturu, pa smo imali čast izvesti naše radove na svim većim žarištima suvremene umjetnosti svijeta, poput New Yorka, Londona, Pariza, Amsterdama, Madrida, Miamija … Ipak, osobno smatram sve projekte gotovo svojom djecom i emotivno sam vezan za njih, bez obzira na razinu njihove uspješnosti ili veličine tako da mi je nemoguće izdvajati ih.

Ima li neki projekt ili neki prostor koji biste osobito voljeli preobraziti/rekonstruirati/izgraditi iz nule?

-Osobno bih volio projektirati, preobraziti svaki prostor, ali bi moj partner Marin Račić zasigurno želio realizirati svoj san o podvodnom tunelu na riječkoj Rivi, ako govorimo na razini maštanja.