Osnivačica Naftaline Josipa Maslać Petričević nudi inovativnu uslugu ‘za van’: Njezini zaposlenici šiju i na kruzerima

Naftalina je jedna od rijetkih hrvatskih tekstilnih tvrtki koja odolijeva zamkama industrije u kojoj tvrtke uglavnom kopne, a velikim dijelom za to je zaslužan poduzetnički duh njezine osnivačice, Josipe Maslać Petričević. U kreativnoj manufakturi na zagrebačkom Botincu smislili su ove godine koncept usluge za van koji je odveo njihove zaposlenike na kruzere u Jordan, Grčku i Budimpeštu, a ona se ove godine odlučila i za iskorak u jedan posve drugačiji biznis – nekretnine

Godina je bila puna neizvjesnosti s obzirom na inflatorne pritiske i geopolitička zbivanja, no za Naftalinom još je jedna uspješna sezona. „Jako sam zadovoljna, odradili smo dobru sezonu koja je bila izazovna, ali to joj je prednost. Volimo izazove, oni daju rezultate i kad privedemo sve projekte kraju, nema veće sreće“, za FORBES Hrvatska ispričala je Josipa Maslać Petričević, osnivačica tekstilne tvrtke koja je nedavno obilježila četrdesetu godišnjicu poslovanja.

Učinci pandemije više ne opterećuju poslovanje, kazala je, no to se nije dogodilo samo od sebe. „Morate vi biti ti koji će inicirati nove projekte, nove pristupe poslu, dati nove sadržaje, obilaziti kupce. Ne događa se ništa slučajno. Uvijek je bitan taj osobni angažman, pritom računam da cijela ekipa sudjeluje u tome“, govori nam vlasnica Naftaline dok sjedimo u njezinom uredu za velikim duguljastim stolom, a pokraj nas stoje modne lutke odjevene u konobarske uniforme koje je tvrtka osmislila za neku ugostiteljsku tvrtku. Krojit će se još puno uniformi u toj tvrtki, jer unatoč razgovorima o recesiji, narudžbi za iduću godinu ne nedostaje.

„Imamo već puno narudžbi. Čim sezona ide kraju, već se počinju budžetirati i raditi ugovori za sljedeću godinu. Prošlog tjedna bili smo u hotelu Hilton u Rijeci, bili smo i na pregovorima u Valamaru. Svi u našoj branši žele raditi s njima jer su naša najveća hotelska kuća s 35 hotela i 15 autokampova. Radimo i za druge hotelske kuće kao što su Maistra, Jadran luksuzni hoteli, Alhambra Bellevue. Do kraja godine isporučujemo uniforme za kompletnu Zagrebačku banku. Odradili smo posao za Zračnu luku Split, završili projekt kaputa za pilote Croatia Airlinesa, apliciramo i na neke nove projekte“, u dahu je izrekla Maslać Petričević i zadovoljno zaključila kako je ljepota njezina posla što nijedan dan nije isti. Ipak, naglasila je odmah potom uozbiljivši se, svaki dan moraš dati baš sve od sebe i biti „totalno u poslu“ da bi rezultat bio pozitivan.

To podrazumijeva i inovacije u poslovanju, osobito stoga što je niša niskoprofitabilna i tržištu je potrebno pružiti usluge na sve višoj razini. U toj maniri tvrtka je ove godine ponudila sasvim novu uslugu – Naftalina to go. „Radi se o tome da naša ekipa izlazi na teren opremljena šivaćom mašinom, endlericom, montažnom peglom i svim ostalim potrebnim alatima. To nam se pokazalo izvrsnim. Idemo na kruzere i na licu mjesta tapiciramo, radimo krojačke popravke, uniforme. Naša je ekipa sad bila mjesec dana u Jordanu, bili su i na kruzerima u Grčkoj i na riječnim kruzerima u Budimpešti. To je nešto novo na tržištu, nitko nije ponudio ništa slično“, ponosna je poduzetnica.

Tvrtka je prošle godine poslovala s 4,9 milijuna eura prihoda i 580 tisuća eura dobiti, što pokazuje veliki oporavak nakon 2021. godine na koju su se najviše odrazili utjecaji pandemije koronavirusa. Prihodi su u toj godini pali na 2,86 milijuna eura, čak i više nego u 2020. kada su iznosili 3,28 milijuna eura. Otkazivanje narudžbi u korona-krizi usporilo je napredak Naftaline koja je 2019. godine ostvarila prihod od 4,38 milijuna eura. No, sada se vratila na tračnice i nadmašila rezultat iz pretpandemijske 2019. kada je poslovala s dobiti od nešto manje od 205 tisuća eura.

Uniforme na prvom mjestu

Naftalina je osnovana 1983. godine i svojim je buticima jeans generaciju osamdesetih opskrbljivala trapericama. Danas je, silom prilika, core biznis tvrtke nešto drugačiji. Primarno su orijentirani na dizajn i šivanje korporativne odjeće koji im čini 70 posto poslovanja, ali nude i druge usluge.

„Težimo snažnije razviti i dio poslovanja s tekstilom za interijere kao što su retapiciranje starog namještaja, šivanje zavjesa, posteljina, stolnjaka, jastuka. Tržište treba tu dodatnu vrijednost usluge, zaposlili smo stoga i neke nove ljude. Ponudili smo i dodatnu uslugu pranja zavjesa. Tako da dolazimo na teren, skidamo zavjese, usput servisiramo vodilice i to što treba i peremo ih“,  pojašnjava Maslać Petričević kako su zaokružili svoju paletu usluga.

Praonicu su otvorili prije dosta godina stoga što kafići i restorani nisu imali gdje oprati sjedalice i jastuke koje su za njih u Naftalini šivali. Uz pranje su im u tekstilnoj tvrtki ponudili odmah i servisirati sjedalice, zamijeniti zatvarače i što je već bilo potrebno. Takav pristup donio im je vjernost klijenata. Maslać Petričević to objašnjava ovako: „Osim što morate profesionalno pružiti uslugu, između vas i klijenta mora postojati i veliko profesionalno povjerenje, on mora znati da će dobiti kvalitetu koju traži, na vrijeme i po korektnoj cijeni. I kad stvorite takav odnos povjerenja između sebe i klijenta, to traje, kao i dobro prijateljstvo, kao i brak. Mora postojati uzajamno povjerenje. Sve u životu je dvosmjerna ulica, pa tako i u poslu.“

Budućnost uniformi Budući da smo izašli iz vremena uniformiranosti i zašli u doba individualizacije, zanima nas kako se to odražava na ulogu uniformi, gubi li ona na popularnosti. Josipa Maslać Petričević pojašnjava kako uniforme i dalje imaju važnu funkciju, ali drugačije izgledaju: “To nije ono pioniri maleni pa smo svi isti, uniformirani, već je to pitanje prepoznatljivosti. Kada dođete u bilo koju kuću, bila ona hotelska ili bankarska, lijepo je kad vas na porti dočeka netko tko je uniformiran, a ne kada uopće ne znate kome se obratiti. No, ta uniforma sada drugačije izgleda. U njezinom kreiranju sudjeluju mladi kreatori, sve je to puno mekše, lakše, ugodnije. Primjerice, konobari u superluksuznim hotelima su u laganim jeans hlačama, nose casual košulje i vrhunske tenisice. Na cijeni je i održivost pa se naručuju prirodni materijali. Surađivali smo nedavno s odličnom dizajnericom Sarom Lončarić na uniformama za resort Maslina koje su bile od lana kako bi se sljubile s prirodom i konceptom tog resorta koji je cijeli od prirodnih materijala, kamena i drveta. Uniforma ima svoju ulogu.”

Potop tekstilne industrije

Tvrtka takve odnose ne gradi samo s kupcima, već ima klaster kooperanata s kojim zajedno izlazi na tržište. U Naftalini je zaposleno 60 ljudi i unutar kuće imaju osam hala koje samo proizvode sve što im treba. No, kada im zatreba dodatnih kapaciteta, za njih radi i niz malih pogona s 10 do 15 ljudi koji su specijalizirani i rade samo košulje, sakoe, hlače, odjela. Držeći se skupa i prelijevajući posao na manje igrače, Naftalina daje podršku tekstilnoj industriji koja je, malo je reći, u velikom problemu.

„Svjedočimo potopu tekstilne industrije – od Goričanke, Naše mode, Kamenskog, Vesne, Orljave, DTR-a, evo od ove godine i Texa iz Garešnice. Užasno mi je žao. To se događalo i na europskoj razini. Plaće su užasno niske, ljudi su odlazili iz tekstila raditi neki drugi posao. Na to je utjecala i globalna konkurencija, odnosno navala jeftine kineske robe“, govori vlasnica Naftaline dok joj pametni telefon neumorno zvoni. Naposlijetku prihvaća poziv, iako nije baš pristojno prisluškivati, može se zaključiti kako dolaze narudžbe novih uniformi.

Vraćamo se na razgovor o propasti tekstilaca, zanima nas stav naše sugovornice o tome je li se nešto moglo učiniti da industrija ipak preživi. „Tužno je što je ta transformacija nastala dobrim dijelom zbog nekretninskog biznisa, te su tvornice imale dobre lokacije. Moglo se nešto učiniti. Proizvodnja se mogla prilagoditi stanju na tržištu, mastodonti su se mogli pretvoriti u manje, specijalizirane timove, ali nekako nije bilo interesa. No, stvari se mijenjaju i mislim da će u budućnosti doći do povratka proizvodnje tekstila, ali na neki novi način, puno fleksibilnije no što je to do sada bilo“, optimistična je Maslać Petričević.

Ipak, i ona kao i mnogi drugi poduzetnici iz branše pažljivo prati poteze vladajućih, osobito u pogledu podizanja minimalne plaće. „Vidjet ćemo što će se događati iza Nove godine. Dizanjem plaća i minimalaca, stvaraju nam se veći troškovi. Time vlada i to malo nas živih dovodi u probleme. Vidjet ćemo hoće li iznaći neku mogućnost, to očekujemo da se definira početkom iduće godine, da možda podrže ove niskoprofitabilne branše kao što su tekstilna i drvna industrija. Nadamo se najboljem“, kaže utemeljiteljica Naftaline.

Priznaje pritom kako nije od onih koji će “odmah baciti kamen na državu”. Za razliku od nekih drugih vlada, naša je u koroni, ističe, podržala poduzetnike. „Da nije bilo njezine pomoći, ne bismo opstali. S druge strane, dali su nam šansu da u toj fazi i radimo za njih kirurške kute i maske i preživjeli smo i to. Taman kad misliš da je nešto bolje, u svijetu se zagužva. Moramo biti fokusirani na ono što radimo i stalno biti spremni na promjene. Uspješan si koliko se uspiješ prilagoditi novonastalim situacijama“, dodaje poduzetnica koja dobro zna o čemu govori.

Dotaknuti dno

Dapače, upravo zahvaljujući toj spremnosti na promjene tvrtka je uspjela opstati četrdeset godina, a nije da su joj cijelo vrijeme cvjetale ruže. Preživjela je i bankrot i nakon toga se vratila u život preorijentiravši se s prodaje trapera na šivanje odora za security tvrtke. Pitali smo je smatra li, kad se na sve osvrne s današnje perspektive, da je mogla učiniti nešto drugačije kako do bankrota ne bi došlo.

„Kad se to dogodilo 1993. godine na te stvari ja nisam utjecala. Meni se kod bankrota dogodila rastava braka koja je inicirala da su se sve kockice srušile, i poslovno i emotivno i privatno. Mogla sam samo sagledati katastrofu u kojoj jesam. Bio je rat i nitko nije bio spreman na veliku kupovinu tekstila i tu je bilo ili preživi ili te neće biti. To je bilo najizazovnije, ali to je bilo i najbolje školovanje. Danas sam zahvalna na tome, jer ako jednom nisi dotaknuo dno, nisi napravio ništa. Jedino u takvim situacijama možete sagledati život i posao. To me vrijeme formiralo u osobu kakva jesam i u meni izvuklo ono najbolje i najhrabrije. Nemate izbora. Jurišate i znate da je svaki dan novi izazov i da morate dati najbolje od sebe. Danas u svojim godinama želim samo ostaviti nešto pozitivno u nasljeđe svojoj djeci i unucima“, istaknula je Maslać Petričević.

Puno drugačije gledam na život. Biblijska rečenica “U dobru se ne uzvisi, u zlu se ne ponizi” bila mi je misao vodilja kroz sve ove godine mog životnog putovanja.

Josipa Maslać Petričević

Nekretninski izazov

Prema onome što sljedeće od nje čujemo, nastaje i nasljeđe za mnogo širi krug ljudi. Naime, tragovima njezinog oca koji je bio zidar i napravio mnoge kuće u naselju Botinec i naša se sugovornica bacila u nekretninski biznis.

„Ove sam godine osnovala Naftalina nekretnine. Dovela sam investitora koji će napraviti jedno novo pridruženo naselje”, ističe sad već moglo bi se reći serijska poduzetnica.

Projekti su gotovi, a prema njima će se graditi dvije zgrade po 24 stanova i jedna manja zgrada s osam stanova. Iako ju je neko duže vrijeme iščekivao, projekt koji će se zvati Botinec u srcu dobio je i građevinsku dozvolu.

“Sljedeće godine se kreće s gradnjom i vjerojatno ćemo tada početi primati i predbilježbe, makar, s obzirom da puno ljudi poznajem, već imamo dosta predbilježbi, što mojih djelatnika, što mojih poznatih. To me jako veseli jer mislim da ću pomoći mnogim mladim obiteljima da se skrase. Naravno da će biti i financijski benefit za mene i moju tvrtku, ali u nekom finišu karijere smatram to izazovom i mislim da sam mu dorasla“, odlučna je u novoj misiji Maslać Petričević.

Nove generacije

Uz to radi novi showroom, proširuje prostor jedne hale i radi novu tapetariju. Nonstop sam u investicijama, smije se poduzetnica te kaže kako polako stvara uvjete novoj generaciji da preuzme posao. U biznis su već uključeni njezina kći Matea Pirić kao direktorica prodaje i marketinga, sin Domagoj koji je nakon karijere u British American Tobaccu postao financijski direktor Naftaline te nećak Lovro Maslać koji će preuzeti logistiku.

Taman dok komentiramo kako s obzirom na radni elan i entuzijazam vlasnice nije izgledno kako će se taj proces generacijske tranzicije uskoro u potpunosti provesti, a naša sugovornica kaže kako se njezina kći šali da će ona i na štakama dolaziti u firmu, kći Matea ulazi u prostoriju. Pitamo je što ona misli o preuzimanju obiteljskog biznisa.

„Ja sam cijeli život u ovom poslu, ali kad me pitaju hoćeš li ga preuzeti, uvijek kažem da još moram puno učiti i razvijati se. Uvijek misliš da nisi još dovoljno dobar, zreo, da možeš više, bolje, ali to tako i treba biti“, smije se mlada nasljednica nazivajući majkom najboljom prijateljicom te životnom i poslovnom mentoricom s kojom uživa raditi.

„Kaže se nemojte petljati prijateljstvo i posao, a nama obitelj čini stupove firme i najbolji kadar“, dok to govori, po Pirić dolazi bratić Lovro i uvodi jednog klijenta i prijatelja za čiju će klapu, kako će ubrzo doznati, šivati pojaseve.

Komunikacija se sada vodi uzduž i poprijeko, u trenutku nastaje graja kao da smo u pravom obiteljskom dnevnom boravku, što na neki način i jesmo. Saznavši da razgovara s novinarkom, klijent pita je li nam Josipa rekla kako sponzorira umjetnost i glazbu te kako je vrlo aktivna u humanitarnom radu.

„Istina, imamo cijeli zid pun zahvalnica, baš je maloprije stigla jedna nova“, dodaje Pirić na odlasku. Lice naše sugovornice u tom se trenutku ozari, ali ono što sljedeće kaže pokazuje kako nećemo baš puno od nje čuti o tome. „Trudimo se biti i društveno odgovorni u sportskom, ali u humanitarnom programu. No mislim da nije primjereno govoriti o tome jer ako želiš nešto humano napraviti, to je iz srca i o tome se ne priča“, kaže kratko na tu temu Maslać Petričević.

Kako sad u sportskom programu? Neumorna poduzetnica je i bivša nogometašica, a sa svojom je kolegicom Marijom Margaretom Damjanović 2016. godine osnovala Ženski nogometni klub Dinamo Zagreb kojem je i predsjednica.

„Imamo 150 igračica u svim uzrastima i doveli smo tri Indijke i jednu curu iz Litve. Tu spavaju kod mene u Botincu“, sa širokim osmijehom kaže svestrana poduzetnica. Govori to s jednakim žarom kao i kada mi je nešto ranije u razgovoru kazala kako je tri mlade dizajnerice koje su prošle godine bile u Naftalini na praksi ostavila u stalnom radnom odnosu.

„Pomlađujemo ekipu jer moramo odgajati novu generaciju i davati im šansu da se osamostale te da mi pomalo idemo u back office, ali da im uvijek budemo vjetar u leđa,“ ispričala je za FORBES Hrvatska Josipa Maslać Petričević koja je naučila kako sama biti taj, toliko potrebni vjetar u leđima.