U Kanadi je zaradio milijune dolara i vratio se živjeti u Hrvatsku. Ovo je njegova priča
Damir Šlogar je IT poduzetnik koji je svoj poslovni uspjeh postigao u Kanadi gdje je osnovao i uspješno prodao gaming studio Big Blue Bubble, čija je najpopularnija igra bila My Singing Monsters. S obitelji se potom vratio živjeti u Hrvatsku. U intervjuu za FORBES Hrvatska govori o svom poduzetničkom putu, globalnoj industriji igara i ulaganjima, a objašnjava i zašto je nedavno zagrebačkom KB Dubrava donirao 130 tisuća eura
Karijera Damira Šlogara od početka jes vezana uz video igre. Uz fakultet je početkom 1990-ih vodio i uređivao TV show o kompjuterskim tehnologijama, igrama i pop kulturi na tadašnjoj Z3 televiziji. Potom pokreće Pixel – prvi komercijalni časopis na svijetu koji je izdan na disketi, ali se odlučuje vratiti video igarama i 1999. godine zbog toga seli u Kanadu. Kontakt s izdavačima bio je, naime, tada neophodan da bi se video igre plasirale na tržište, a njih nije bilo u Hrvatskoj.
Zašto je izbor pao baš na Kanadu? U to vrijeme bilo je teško dobiti vizu za SAD, no ispostavilo se da je takav splet okolnosti bio dobar jer, kako govori u intervjuu za FORBES Hrvatska, u Kanadi je bilo lakše započeti biznis – u SAD-u je start baziran na venture kapitalu, a u Kanadi podrška više ide od strane države. Svoj je uspješni gaming studio 2020. godine prodao švedskoj kompaniji Enad Global7 za 76 milijuna kanadskih dolara i, nakon intermezza u Francuskoj, s obitelji se vratio živjeti u Hrvatsku.
Rekonstruirajući svoje poslovne početke u Kanadi, napominje da je najprije radio za Digital Illusions, a potom u Electronic Artsu koji ga je akvizirao, te tek 2004. godine osnovao svoj studio.
– U to vrijeme napravio sam 20-ak igara za Nintendo, PC i Playstation platformu, a 2003. godine predlagao sam menadžmentu da počnemo raditi igre za mobilne telefone, no nije bilo interesa za to, tržište je tada bilo premalo. Mobilne igre doslovno može napraviti jedna osoba. Za razliku od toga, na Battlefield franšizi nas je radilo 45. To danas ne izgleda veliko, ali meni je tada izgledalo, a bilo je i puno praznog hoda.
Kad ste počeli programirati svoje igre?
-Još dok sam radio za druge, a 2004. godine sam napustio Electronic Arts. Tada sam imao dvije jednostavne igre – jednu je uzela Nokia. Financijska korist je bila mala, ali mi je to donijelo vidljivost, što mi je pomoglo u pokretanju studija. Supruga i ja smo 1. siječnja 2004. godine dali otkaz. Uskoro se pokazalo da je ona trudna, a mi nismo imali backup plan. No, to je bila jaka motivacija da uspijemo. Brzo nam je krenulo jako dobro i već druge godine imali smo 25 zaposlenih i preko milijun dolara prihoda. Počeli smo se prebacivati na druge platforme.
Od 2008. godine više od pola prihoda dolazilo je od Nintenda. Ta je godina u početku izgledala savršeno, zaposlenike smo vodili na Karibe. No, sredinom godine svi izdavači prestali su plaćati zbog financijske krize. Najbolja godina ikad pretvorila se u godinu koju smo jedva preživjeli. Pomogla nam je država koja nam je ranije isplatila novac nego što je morala. Krajem godine je jedan ugovor spasio kompaniju, i onda su stvari opet krenule prilično dobro.
My Singing Monsters nam je jedna od najprodavanijih igara. Još uvijek Big Blue Bubbleu donosi preko milijun američkih dolara mjesečno. Prevodili smo je na 13 jezika, ali za sve igre većina prodaje dolazi s američkog tržišta.
U početku je profit margine bio manji od 10 posto, ali su prihodi rasli, završili smo na Deloitte Fast 50 na kojem smo ostali četiri godine. Osim te liste brzorastućih kanadskih kompanija, jednom smo se pojavili i na Deloittovih fast 500 za cijelu Sjevernu Ameriku. A veliki trenutak koji je promijenio sve bio je izlazak iPhonea, na koji smo se prebacili 2010. godine. Tu se dogodio veliki skok jer je studio do tada bio u sjeni izdavača. Kad je dodijeljen BAFTA Award za najbolju mobilnu igru koju smo mi napravili, nigdje nismo bili niti spomenuti. I prihod i zasluge išli su izdavaču. Danas je situacija kompletno drugačija, iPhone je to pokrenuo dozvolivši developerima da direktno prodaju igre na njihovoj platformi, pa više nije bio potreban izdavač.
Jeste li mogli zaobići izdavača i sami izdavati svoje igre?
-Izdavači su govorili kako će oni uložiti u marketing, imali su veze. Mi za to nismo imali infrastrukturu. Electronic Arts je, primjerice, svoje igre izdavao sam. Zahvaljujući iPhoneu i kasnije Androidu, postalo nam je dostupno mnogo korisnika odjednom. Nintendo platforme krenule su prema dolje, Gameboy Advance i Wii je bio u padu, prodavali su sve manje i manje, zbog čega su nam prihodi stagnirali do 2013. godine, kad smo izradili igru My Singing Monsters, koja nam je jedna od najprodavanijih i danas – 13 godina kasnije. Još uvijek Big Blue Bubbleu donosi preko milijun američkih dolara mjesečno. Prevodili smo je na 13 jezika, ali za sve igre većina prodaje dolazi s američkog tržišta.
Kakve igre ste radili? Ono što će dobro proći na tržištu ili ono što volite?
Radili smo igre koje imaju veliku šansu biti uspješne ili one koje stvarno volimo igrati. Ove prve bi kad tad uspjele, a ove druge rijetko – često nisu ni vratile uloženo.
A My Singing Monsters, jeste li znali da će biti uspješan?
Za Monsterse smo dobili dvije velike ponude od Microsofta i jednog drugog izdavača. Nismo bili u najsjajnijoj situaciji, ali bili smo uvjereni da će to biti sljedeća velika stvar. Uostalom, vjerovali smo da postoji razlog i zašto su oni zainteresirani za tu igru.
Jeste li od početka imali plan da jednog dana prodate firmu?
-Da. Odmah smo je strukturirali kao da ćemo imati izlaz, kako će to funkcionirati s porezne strane, dionica… Ozbiljno smo razmišljali o prodaji 2015. godine, kad je to bilo neuspješno, ili na sreću neuspješno. Proces pokušaja prodaje je bio vrlo složen. Zanimljivo je da nas iz kompanije koja nas je kupila 2020. godine (u doba Covida op. FH) nisu nikad posjetili ni vidjeli uživo – nije se ni moglo ući u Kanadu. Meni je to bilo čudno, ja ne mogu zamisliti ni da bih printer kupio bez da ga prvo vidim uživo.
Danas je teže napraviti veliki hit nego prije 10 godina, zbog dugotrajnosti igara. Prije bi se neka igra igrala godinu dana, sad su brendovi dugotrajniji, teže je doći s nečim novim.
Prijašnji pokušaji prodaje nažalost su kreirali veliku distrakciju za cijeli biznis. Izuzetno je teško istovremeno biti u modalitetu prodaje i vođenja biznisa. Jedan od najvećih problema je to što imaš plan koji si dao kupcu, ali ti biznis ide u drugom smjeru i pojavljuju se druge mogućnosti, a potencijalni kupac želi vidjeti ono što je najavljeno u planu. Za neke odluke onda postoji dvojba hoće li ono što je najbolje za biznis pokvariti process prodaje kompanije. A pokušaji prodaje traju i po godinu dana.
Kako su izgledali pregovori?
-Svaki put sam kod prodaje morao angažirati agenta da pregovara u moje ime. Nije dobro pregovarati sam. Pogotovo ako imaš neki odnos s tim kupcem, a u takvoj situaciji računaš i na iskustvo agencije. Doduše, teško je provjeriti njihovo iskustvo i portfolio jer su ugovori tajni. Ako oni tvrde da su nekome kod prodaje povećali iznos za 20 posto, kako ću ja znati je li se to doista dogodilo?
Za izbor kupca analizirao sam tri parametra koji za mene imaju jednaku vrijednost. Prvo – koliko se on uklapa, odnosno odgovaraju li planovi onome što bi studio radio kasnije. Druga stvar je evaluacija – kolika je ta ponuda. Vrlo teško je reći koji će to biti iznos na kraju – ovisi o puno parametara, pa treba dosta dobro analizirati. Treća, meni najvažnija, je kolike su šanse da će se deal zatvoriti. Proces pokušaja prodaje koji traje godinu dana je jako naporan i skup. Primjerice, jedan neuspješni deal me koštao preko milijun dolara provizija za računovođu, savjetnike i odvjetnike, a da ne pričam još i o propuštenim prilikama. Kolike su šanse da ćemo ostvariti prodaju mi je bio bitan kriterij.
U ovom slučaju sam bio ugodno iznenađen nakon prodaje. Uvijek bude nekih problema, većina završi tako da se studio raspadne, ljudi odu, rade druge stvari… ovdje je sve ostalo sasvim isto.
Je li pomoglo to što su studio akvizirali Šveđani koji su se pokazali kao pametni kupci?
-Zdrav razum je da nešto što dobro funkcionira, ne treba dirati. Čudno je bilo kad su se Šveđani počeli pojavljivati na tržištu s nekoliko velikih kompanija koje su odjednom počele kupovati posvuda. (Jedna švedska kompanija kupila je i hrvatski Nanobit, op. FH). Nekad je tu dominirala Amerika, pa se pojavili Japanci i jugoistočna Azija, a sada i Šveđani.
Hrvatska gaming industrija jako je napredovala
Što biste rekli o hrvatskoj gaming sceni?
-Doveo sam neke ljude iz Hrvatske u Big Blue Bubble, jako dobro su funkcionirali tamo. Problem s kraja devedesetih danas više ne postoji, Hrvatska je to jako dobro iskoristila. Druga prednost Hrvatske je izloženost kakvu smo imali prema Zapadu. Ipak smo bili dio egzotičnog podneblja gdje su arhetipovi, smisao za humor, izloženost britanskim i američkim serijama pomogli. Igre koje radimo nisu toliko šablonske kao u nekim studijima u Kanadi i SAD-u. Naše školstvo nije tako loše s obzirom na znanje koje se stekne, iako su nekad potrebne i nadogradnje. Rezultati su vidljivi u nekoliko velikih dealova kao što su Nanobit i Gamepires. To je jako dobar pokazatelj da stvari funkcioniraju i u gamingu i općenito IT sektoru u Hrvatskoj.
Koje savjete biste dali nekome tko se želi baviti razvojem igara za Android i iOS?
-Mora biti originalnosti, igra ne može biti varijanta igre XYZ s boljom grafikom ili malim twistom. Bez obzira što ljudi misle da je sve viđeno i napravljeno, nije. Iz tjedna u tjedan možemo vidjeti nešto novo.
Postoji li recept za odličnu igru? Što je ključno?
-Ne znam što je ključno. Je li igra dobra može se vidjeti kad si gotov s njom. Svatko tko tvrdi da zna, ne može biti više u krivu. I neki najveći studiji su imali samo po jedan hit, baš zato jer se to ne zna. Danas je teže napraviti veliki hit nego prije 10 godina, zbog dugotrajnosti igara. Prije bi se neka igra igrala godinu dana, sad su brendovi dugotrajniji, teže je doći s nečim novim. Ljudi i danas igraju i Candy Crush i velike naslove jer se stalno obnavljaju, rade novi sadržaji. Izdavaču je lakše povećati prihod stare igre nego napraviti nešto novo.
Stanje na u globalnoj gaming industriji nije sjajno
Kakvo je stanje na tržištu?
– Vidi se veliki pad zadnjih godinu-dvije. Godinu dana nakon Covida vidjeli smo da prihodi ne padaju, ali u zadnjih godinu dana je podijeljen nikad viđen broj otkaza, zbiva se velika konsolidacija. Trenutna situacija nije sjajna. Najveću šansu imaju pojedinci. Na tržištu nema inovacije jer velikim igračima nema smisla riskirati. Ljudi traže nešto novo, ali to ne mogu dobiti jer franšize recikliraju iste stvari.
Život u Kanadi nam je bio vezan uz biznis, a htjeli smo se odmaknuti od svega i razmisliti što dalje. Prvo smo otišli u Francusku, na obalu, a nakon toga u Hrvatsku, i odlučili smo ostati ovdje. Tada sam se razbolio. Bio sam počeo projekt na dokumentarnoj seriji o igrama.
Ja sam se zadnjih 5-6 godina bavio analitikom igara i koliki marketinški raspon raditi. Nije postojao iznos nego se gledao povrat na ulaganje. Ako možemo kupiti korisnika za dolar, a on će donijeti 1,10 dolara za godinu dana, pitanje je samo koliko ih možemo kupiti. Nije velika razlika ni kod najave igre na Steamu. Odmah se može vidjeti reakcija i broj potencijalnih korisnika, i prije nego se igra završi. Puno bolje nego nekad.
Čime ste se bavili nakon prodaje studija, ulažete li? Poduzetnici koji su napravili exit (Alan Sumina, Ante Mandić i Izet Ždralović) za Forbes Hrvatska pričali su o tome kako ulaganje nije baš jednostavno kako su mislili.
-Ulaganjem se bavim već desetak godina. Mjesto gdje sam živio (London u Kanadi) je bilo vezano uz medicinsku industriju. Između ostalog, tamo su izumljeni i inzulin i antibaby pilule. Privukli su dosta prihoda, pa se razvilo i istraživanje. U nekoliko investicija svi su tamo ulagali u medicinsku industriju, pa sam i ja.
Nakon prodaje tvrtke smo odlučili da je vrijeme za promjenu, htjeli smo živjeti negdje drugdje. Život u Kanadi nam je bio vezan uz biznis, a htjeli smo se odmaknuti od svega i razmisliti što dalje. Prvo smo otišli u Francusku, na obalu, a nakon toga u Hrvatsku, i odlučili smo ostati ovdje. Tada sam se razbolio. Bio sam počeo projekt na dokumentarnoj seriji o igrama, napravio mali studio, a bolest je sve prekinula. Situacija je bila dosta loša, razmišljao sam gdje se liječiti. Ostao sam ovdje, što se pokazalo dobrom odlukom.
O hrvatskom zdravstvu i donaciji KB Dubrava
Hoćete reći da je hrvatski zdravstveni sustav bio bolji izbor od kanadskog ili američkog?
-Mislim da ljudi ne razumiju druge sustave. Kanadski nije bio loš, ali se dosta srozao. Tamo je sve besplatno, ali u Kanadi nema privatnog zdravstva, nema alternative i brže opcije. Dermatolog u Kanadi čeka se godinu i pol. Nekih lijekova nema. Nema drugog mišljenja – što jedan doktor kaže, to je to. Bolnice su u boljem stanju od hrvatskih, ali u globalu, čak mislim da je u hrvatskoj trenutno bolja situacija.
Tu je i Amerika, ali cijela logistika oko toga… Sve se plaća, a kad doktor donosi odluku, na pacijenta istovremeno gledaju kao na korisnika i kako mu prodati usluge koje mu možda i ne trebaju. Ili možeš vjerovati doktoru ili trebaš proučiti sve. Kako nije bilo vremena, odlučio sam se za Hrvatsku. Da, postoji hrpa problema u našem zdravstvenom sustavu, ali ništa što nisam vidio i negdje drugdje. Sad sam već prilično dobro nekoliko mjeseci, pa se vraćam nekim projektima.
Medicinsko osoblje u bolnici KB Dubrava bilo je izuzetno dobro. Imaju puno posla, neidealne uvjete, ali su i dalje imali entuzijazam. Pitao sam ih što bi dobro došlo odjelu hematologije, raspravljali su i rekli da bi im u daljnoj analizi i dijagnozi novih pacijenata pomogao novi sekvenator.
Bolnici KB Dubrava u kojoj ste se liječili dali ste i donaciju vrijednu 130 tisuća eura.
-Medicinsko osoblje je u bolnici bilo izuzetno dobro, imaju puno posla, neidealne uvjete, ali su i dalje imali entuzijazam. Pitao sam ih što bi dobro došlo odjelu hematologije, raspravljali su i rekli da bi im u daljnoj analizi i dijagnozi novih pacijenata pomogao novi sekvenator.
Vratimo se na investicije. Bavite li se i dalje njima?
-Napravio sam nekoliko manjih investicija, ali sad se vjerojatno time neću baviti. Zatvaram neke investicije u Kanadi, sve više ih dajem pod menadžment, pokušavam izaći iz nekih koje nisu likvidne. Teško je upravljati nečim u drugoj državi, puno posla ima oko prekograničnog poreza, poreznih prijava za svaku kompaniju… Sve direktne investicije zahtijevaju dosta vremena. Razmišljam o ulaganju preko slovenskog fonda koji okuplja poduzetnike, ali još smo povezani s Kanadom, još uvijek prodajemo i našu kuću tamo…
Planirate ostati u Zagrebu?
-U Zagrebu smo, tu ćemo i ostati. London u Kanadi ima 400 tisuća stanovnika, ali 10 minuta od centra srne i lisice šetaju po dvorištima. U Kanadi se ni do restorana ili trgovine ne može bez auta. Zagrebački način života nam je nedostajao. Sve je blizu, a u Kanadi se u drugi veći grad ne može otići nego avionom ili uz dugu vožnju autom. Inače smo dolazili svake godine po 2-3 puta u Hrvatsku, a sin je ostao studirati u Kanadi. I dalje putujemo, ali nešto manje zbog moje bolesti.
Što biste još rekli o razlikama između Hrvatske i Kanade?
-Vidimo da Hrvatska napreduje, sporo. Kanada zadnjih 7-8 godina brzo nazaduje. I dalje je ispred Hrvatske, ali to je jako mala razlika, to se mijenja iz dana u dan. Preko dva milijuna ljudi dolazi u pučke kuhinje (foodbanks) u Kanadi. Jako dobro su prošli kroz financijsku krizu 2008. godine, ali ekonomija stagnira, nema dovoljno stanova i kuća, cijene rastu, inflacija je velika, plaće ne rastu… S ekonomske strane je napravljeno dosta teško ispravljivih grešaka tijekom Covida.
Jeste li objektivni u usporedbi? U Hrvatskoj ipak niste zaposlenik. Financijski ste se osigurali, pa možda nemate cjelokupnu sliku…
-To je točno, vidim svoj svijet, ali mislim da u nekim stvarima nemam iskrivljenu sliku. U bolnicu bih došao u 7:40 čekao dva sata na vađenje krvi kao i svi, to bi možda bilo brže u Kanadi, ali puno drugih stvari ne bi. U Kanadi se vidi i raslojavanje društva. Dio poslova se gubi zbog umjetne inteligencije. Call centri na primjer. S druge strane, postoji potreba za radnicima u puno zanimanja.
Jeste li vi u poslu koristili umjetnu inteligenciju?
-Da, već dugo u analizi ponašanja naših korisnika. Navikli smo da veliki izdavači rade fokus grupe, ali mnogi podaci koje dobiju natrag su bili netočni. Ljudi su nenamjerno neiskreni. Kažu da žele nešto novo, ali to je netočno – žele istu stvar. Ne odgovaraju iskreno. U trenutku kad ih to pitaš nisu svjesni što žele. Međutim, kad analizirate što rade u igri, koji tekst će napraviti bolju konverziju, hoće li stisnuti zelenu ili crvenu tipku, lakše je prilagoditi novu verziju igre i ono što traže.
