Najveći gubitnik izbora u Srbiji je ekonomija: Svi su zaboravili na sliku “dana poslije”

Ekonomija je ostala ispod cenzusa na parlamentarnim izborima u Srbiji. Nedovoljno jasno komunicirana, površno ponuđena i nepogrešivo smještena u pogrešne okvire, izgubila se iz fokusa i kao takva propala, komentar je glavnog urednika Forbesa Srbija, Ivana Radaka, koji je kao novinar Danasa, NIN-a i Blica dugi niz godina pratio ekonomska zbivanja u Srbiji. Njegovu analizu predizbornih obećanja i budućeg ekonomskog kursa Srbije prenosimo u cijelosti:

U povećanje plaća od 30 posto ne vjeruje nitko u Srbiji, opća mjesta kao što je povećanje standarda građana ne zavređuju kružić na biračkom listiću onih koje je opozicija htjela izvesti na birališta, a podizanje „ekonomskog bedema“ oko Srbije još manje. Vladajuća stranka u tome je bila mnogo učinkovitija dajući apsolutne – cifre iako istrgnute iz konteksta.

Poljoprivrednik je gurnut u prvi plan, ne zbog iskrene brige, već empatije koju možda može probuditi kod birača. Ali, nije poljoprivreda temelj na kojem bi Srbija trebalo graditi svoju budućnost. Ona je samo jedan dio kompleksne ekonomske slagalice.

Ideje koje su nuđene o ograničavanju marži, uvođenju poreza na ekstraprofit i smanjenju poreza i doprinosa na zarade trebale su ići u paketu sa preciznom računicom i planom realizacije (iako je dobar dio toga realno neprovediv), kako ne bi ostale samo parole na zidu, na koje se čak više i ne osvrćemo. Isto vrijedi i za „bolje školstvo ili bolje zdravstvo“.

Većina onih koji su u nešto više od dva desetljeća imali priliku da ovim sektorima ponude to bolje pokazali su što realno mogu. A realnost je ta da škole ne mogu naći nastavnike matematike, fizike, kemije… Ne žele nastavnici uživati u tom boljitku.

Liječnik iz Kliničkog centra Srbije mora dolaziti u Sveučilišnu dječiju kliniku u Tiršovoj obavljati operacije jer nema tko.

Oni koji su željeli parirati vladajućoj većini bavili su se prošlošću i istragama, a nedovoljno onim što birači zaista traže, a to je slika „dana poslije“. Vlasti su očekivano igrale na kontinuitet.

U takvim okvirima razumljivo je što će nesigurni i neopredijeljeni ostati tu gdje jesu ili se opredijeliti za mirne vode.

Slika parlamenta

Reforma javnih tvrtki, izmjene Zakona o radu, rješavanje imovinsko-pravnih odnosa nad zemljištem (ponajpre legalizacija), unapređenje sustava javnih nabavi, zaštita okoliša. Sve su to teške i bolne teme kojih nikako da se ozbiljno prihvatimo.

I izgleda da nećemo previše ni u naredne četiri godine ukoliko nas muka ne natjera.

Samostalna većina koju ima stranka s najviše glasova na izborima nije dovoljno velika da obrani otvaranje ovakvih tema. Čak i s nekim od potencijalnih koalicijskih partnera koji su uspjeli da se domognu poslaničkih klupa to ne izgleda mnogo snažnije.

Vladajuća struktura je dovoljno dugo s nama i mi sa njom da nas iskustvo uči da ne treba očekivati čuda. I mnogo manje reforme su povučene iz procedure na znak talasanja javnosti.

Premijerka se odavno udaljila od reformi koje su ne tako davno bile srž njene komunikacije. Sada ako dobijemo karijernog političara u prvoj fotelji Nemanjine 11 (adresa Vlade RS, op. ur.) , očekivanja da je moguće napredovanje na planu unapređenja poslovnog okruženja, možda prelaze i u iluziju.

Ne tako davno, vladajuća većina imala je onu veliku-veliku većinu pa se očekivane promjene nisu dogodile. Stvari su jednostavne.

Beograd i uticaj na ekonomska kretanja

Opozicija je evidentno sve karte stavila na pobjedu u glavnom gradu. Čak i da na kraju izađe kao pobjednik, bez ponavljanja lokalnih izbora, pitanje je kako će se to odraziti na ekonomska kretanja.

Hoće li to negativno utjecati na tzv. podjelu plijena? Da.

Hoće li to uticati na realizaciju projekata u Beogradu? Ne.

Uvijek treba imati u vidu gradonačelnika Budimpešte kojem se usred njegovog dvorišta spremaju veliki infrastrukturni projekat zajedno s Alabarom, a njemu ostavljaju samo priliku da se na društvenim mrežama požali da ga niko ništa nije pitao.

Javne nabave ili infrastrukturni projekti? Pitanje je šta će prevagnuti.

Infrastrukturni projekti

Dok je opozicija igrala all-in na Beograd, vladajuća struktura je odigrala all-in na uvjerljivo dobijanje ovih parlamentarnih izbora. Nijedna strana nije blefirala, ali je pobjednik jedan.

To što je i ovog puta predsjednik požurio da objaviti dokle će oročiti mandat nove vlade govori nešto. Želi li on to da jedna vlada konačno ima pun mandat zbog provođenja reformi ili se, eto slučajnosti, to poklapa s rokom za završetak projekta Ekspo 2027?

Nije mala stvar obećati investiranje 12 milijardi eura i realizirati taj projekt u samo tri godine.

Teško je oteti se utisku da realizacija ovakvog obimnog poduhvata ostaje prioritet svih prioriteta. To će biti kruna ove vlasti posle koje kruna može i da se preda.

Pogled u budućnost

Kako god bilo ostaje nekoliko bitnih pitanja na čije ćemo odgovore čekati.

Šta će biti s javnim tvrtkama? MMF ne želi da te kompanije budu omča oko vrata državi. Najbolji primjer je Elektroprivreda Srbije (EPS). Sada su zalihe pune, vodostaj nikad bolji, ali šta kada nastupi oseka, a skladišta se isprazne. To je problem na kratak rok. Na dulji rok, još veći problem za EPS su sve veći kapaciteti iz obnovljivih izvora. Veća ponuda struje po svim zakonima ekonomije gurat će cijenu nadolje narednih godina, a EPS će bez reformi to sve teže pratiti.

Privreda čeka na izmjene Zakona o radu. Na njima se radilo, ali su jedna od „žrtvi“ preranog izlaska na birališta. A lista je podugačka. Najmanje desetina bitnih promjena se tek očekuje. Biće to ozbiljan zalogaj koji treba servirati sindikatima i drugim zainteresiranim stranama.

Legalizacija je druga „žrtva“ novih izbora, jer i u ovom slučaju prvi nacrti rješenja su bili na stolu. Ekonomski potencijal koji bi masovna legalizacija ponudila jednako je „težak“ teretu „istjerivanja pravde“ koji u ovom slučaju očekuje javnost prema građevinarima koji su željeli zgrnuti veliki novac. Vaga vlasti je tu da odmjeri, ali u ovakvom odnosu snaga pitanje je koliko će imati hrabrosti.

I spisak ide u nedogled.

Ono što možda više od svega zabrinjava jeste konfuzija u ponudi rješenja. Političkim spektrom prevladali su oni koji su manje ili više desno od centra. Gde se to sakrila prava socijaldemokracija?

Ali možda i veći problem od toga jest to što oni koji znaju gde su pozicionirani politički, nikako da se odluče gde su locirani ekonomski. Takva mješavina rješenja koja su ponuđena stvara konfuziju kod birača jer iz njihovih ekonomskih ideja ne mogu razumijeti glasaju li doista za desnicu ili ljevicu.

I na kraju, tko to ne izlazi na izbore? Jesu li to oni koji su bolje prošli u skoro četvrt stoljeća tranzicije? Jesu li osobni i profesionalni uspjesi segmenata srednje klase ono što ih udaljava od glasačke kutije? To su dva pitanja na koja će opozicija morati naći odgovor u pripremi nove strategije.

Dotad, ekonomski rezultati Srbije, ukoliko ne dođe do neplaniranih vanjskih šokova, omogućit će da sustav u kojem kombinacija ekonomskog rasta odnosno rasta poreznih prihoda i uzimanja novih pozajmica, održava ekonomski kontinuitet u kojem živimo i osigurava prostor Vladi da svoje uspjehe mjeri i prikazuje kilometrima, kvadratima i drugim mjerama koje najbolje prolaze kod biračkog tijela.

Međutim, Srbiji su potrebne stope rasta od 6 posto godišnje, a ne upola manje. To je ono što nijedna strana nikada ne smije da izgubiti iz fokusa.