Koliko Hrvati rade? I treba li im polusatna pauza i dalje biti plaćena? Evo što kažu u HUP-u
Statistike djeluju zavaravajuće kada je posrijedi rad u Hrvatskoj, stječe se dojam kako su Hrvati u samom vrhu Europske unije po broju odrađenih sati na tjednoj razini, a imaju najniža primanja. U analizi Fokus tjedna glavni ekonomist Hrvatske udruge poslodavaca Hrvoje Stojić kaže da kod nas plaćena pauza generira minimalno 2,5 sata tjedno, a kad se ona oduzme, puno radno vrijeme po usporedivim EU standardima ne premaši 37 sati tjedno
Hrvati ne odrade više sati od prosječnih Europljana, unatoč tome što podaci Eurostata to sugeriraju. Naime, prema tim podacima ispada kako su u prošloj godini Hrvati radili 39,8 sati tjedno, gotovo dva i pol sata više od prosjeka Europske unije (EU).
No, glavni ekonomist Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) Hrvoje Stojić u svojoj digitalnoj publikaciji Fokus tjedna ukazuje na to kako se te podatke ne smije promatrati izvan konteksta jer daju iskrivljenu sliku.
Kontekst je da se u Hrvatskoj polusatna stanka za odmor priznaje kao punopravan dio radnog vremena, dok u ostalim zemljama to nije slučaj. S takvom se praksom mogu podičiti još samo zaposlenici Slovenije i Portugala.
“U zemljama EU, stanka za odmor nije sastavni dio radnog vremena te se tretira kao jedan od oblika odmora poput dnevnog/tjednog. Zbog spomenutog tretmana stanke, koja u tjednu generira minimalno dva i pol sata, a vjerojatno i puno više, puno radno vrijeme po usporedivim EU standardima ne premaši 37 sati tjedno. Stoga nije točno da Hrvati rade najviše, već je prema broju radnih sati Hrvatska na razini ili u praksi ispod prosjeka EU”, upozorava glavni ekonomist HUP-a.
Nanizao je pritom još bolnih činjenica koji svjedoče o neopravdanosti hvalospjeva o iznadprosječnoj marljivosti hrvatske radne snage. Između ostalog navodi kako na godišnjoj razini famozna stanka za odmor generira do 115 plaćenih radnih sati te kako je u Hrvatskoj radni staž efektivnog rada oko dvije i pol godine kraći od prosjeka EU.
“Iako prema podacima Eurostata tjedni fond radnih sati nimalo ne odudara od prosjeka usporedivih zemalja srednjoistočne Europe (CEE regije), Hrvati u praksi rade minimalno dva i pol sata kraće u odnosu na zaposlene u istočnim članicama EU”, piše u Fokusu tjedna.
Još jedan dokaz preuveličavanja radišnosti
Kako sad to od najradišnijih do jednih od najvećih besposličara u EU? Statistike su bile milosrdne, ali analitičnost ekonomista pozicionira Hrvate u realnije okvire. U argumentaciji da položaj hrvatskih radnika nije ni otprilike loš kako bi se to dalo zaključiti iz Eurostatovih podataka, Stojić vadi još jedan dokaz.
Model bolovanja je u Hrvatskoj puno naklonjeniji zaposlenicima u usporedbi s onim u drugim članicama EU. Hrvatski poslodavci, navodi, podmiruju čak šest tjedana ili 42 dana bolovanja, a korisnici bolovanja primaju 70 do 100 posto ugovorenog bruto osobnog dohotka. To je, naglašava, osjetno više od prosjeka EU, a potiče i na zlouporabe instituta bolovanja koje imaju negativne reperkusije na stvarni tjedni fond radnih sati.
Hrvati odrade jednak no u praksi manji broj tjednih radnih sati u odnosu na zemlje CEE regije gdje je nominalna produktivnost po radnom satu 72,4 posto prosjeka EU. U Hrvatskoj je ona nešto niža, 68,7 posto prosjeka EU, stoji u analizi HUP-a.
| Produktivnost bi po radnom satu u Hrvatskoj od 2024.-2028. godine trebala, po procjenama, rasti po stopi od 1,9 posto što je niže od prosjeka od CEE regije, 2,6 posto, navodi se u tjednom analitičkom prilogu HUP-a. Glavni analitičar HUP-a Hrvoje Stojić smatra kako bi, da se postigne bolji rezultat od ovih predviđanja, kreatori ekonomskih politika trebali “staviti fokus na jačanje konkurentnosti privatnih tvrtki te nastaviti smanjivanje ukupnog poreznog opterećenja i ukidanje i/ili smanjenje parafiskalnih nameta uz supstituciju poreza na srednje i više plaće porezima na rentu, širenje porezne baze te pojednostavljenje poreznog sustava”. |
Iako možda otvara prostor opravdanim primjedbama o neusporedivosti fonda odrađenih radnih sati, stanku za odmor nitko ne dovodi u pitanje. Kako i bi kada je tako nedvosmisleno definirana kao sveto pravo radnika u Zakonu o radu:
“Radnik koji radi najmanje šest sati dnevno, ima svakog radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta, osim ako posebnim zakonom nije drukčije uređeno. Vrijeme koje je radnik proveo na odmoru (stanci) ubraja se u radno vrijeme radnika.”
U vremenima kada poslodavci dobar dio vremena posvećuju promišljanju kakvim dodatnim benefitima privući i zadržati zaposlenike, nitko ni ne pomišlja na uskraćivanje prava na pauzu pa makar ona hrvatske radnike, koji su na glasu po svojoj marljivosti, svrstavala među najveće neradnike EU.
