Kako se ponašaju mladi pri zapošljavanju? Pitali smo stručnjaka koji spaja kandidate s poslovnim prilikama
Mladi na razgovorima za posao postavljaju pitanja koja mogu biti neugodna za poslodavce, biraju gdje će raditi, važan im je balans radnog i privatnog vremena. Nisu svi poslodavci na to naviknuli pa se sve više vidi generacijski jaz. O svemu smo pitali Tomislava Devića, osnivača startupa Adverbilla, koji spaja ‘pasivne’ kandidate s boljim poslovnim prilikama.
Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, u Hrvatskoj je najmanja nezaposlenost do sad. U trenutku pisanja ovog teksta nezaposleno je 91 658 osoba. S druge strane, otvoreno je 16 160 radnih mjesta. Svake godine, na tržište dođu novi, mladi ljudi koji traže radna mjesta iako poslodavci više vole iskusne radnike, a kako se mijenja svijet u kojem živimo, tako se mijenjaju i dinamika između poslodavaca i radnika, kao i pristup zapošljavanju. Tomislav Dević, osnivač startupa Adverbilla za digitalno regrutiranje zaposlenika, na LinkedInu je napisao da ”Mlađe generacije imaju hrabrost postavljati pitanja koja su nama nekada bila nezamisliva. Umjesto da samo odgovaraju na pitanja regrutera, oni vode razgovor i istražuju kako im posao može koristiti. Pasivni kandidati ne traže posao jer moraju – oni već imaju posao. Zato razgovaraju s pozicije sigurnosti i biraju prilike koje će im donijeti stvarnu vrijednost.” Nazvali smo ga i pitali kakva su njegova iskustva u pronalasku zaposlenika.
”Mi imamo inovativan pristup, nalazimo pasivne kandidate, one koji već imaju posao i ne traže aktivno ali gledaju opcije i gdje bi im moglo biti bolje. Postoje dvije skupine ljudi: nezaposleni koji traže posao da bi platili račune i ovi zaposleni, koji imaju posao ali gledaju što se nudi. Mi pristupamo ovima drugima.”, govori Dević. Adverbilla posluje zadnja 22 mjeseca, a fokusira se na pronalazak ‘pasivnih’ kandidata koji traže bolje poslovne opcije bez kompliciranih prijava za posao. ”Razmislimo zašto bi pasivni kandidat, koji već ima posao, prolazio kroz prijave koje zahtijevaju izradu korisničkih računa, upload CV-a (tko ima CV na mobitelu?) i popunjavanje razne papirologije, samo da bi saznao je li nova prilika bolja?”, pita se Dević u jednom LinkedIn postu.
Generacijski jaz
Najveći izazov, kaže, je generacijski jaz između poslodavaca u 60-ima i potpuno nove generacije radnika koji ne žive da bi radili, nego rade da bi živjeli. ”Mladi puno lakše mijenjaju poslove, lakše se odlučuju za promjene. Izrazito im je bitan balans između poslovnog i privatnog, gledaju kako bi na to utjecalo povećanje opsega posla ako pričamo o prihodima koji dolaze uz to. Naravno da gledaju kako mogu imati što više slobodnog vremena i sredstava da to koriste. Lakše odlaze otkud im nije dobro. Imaju realna očekivanja kad je plaća u pitanju jer kad se pogledaju cijene u trgovinama, plaća ispod 1 500 eura nije normalna.”, objašnjava. Mladi su tako preuzeli ulogu ispitivača u intervjuima za posao, pa nekad postave i pitanja koja poslodavcu nisu ugodna, poput ‘Zašto ovoliko dugo tražite osobu za tu poziciju, kako to da ju niste uspjeli popuniti?” Dević kaže da nisu svi poslodavci spremni na to. ”Nisu se prilagodili ni tome da mladi biraju gdje će raditi, da nisu očajni za poslom. Puno je tu i odustajanja i nedolazaka na razgovor za posao.”, govori. Poslodavci nerijetko razgovore za posao stavljaju usred radnog vremena, a informaciju o visini plaće čuvaju za zadnji krug selekcije. ”To se često događa, a mladi ne vidje zašto bi gubili vrijeme na ponudu koja im možda uopće nije zanimljiva.
Transparentni uvjeti
Svakako treba poraditi na tom inicijalnom kontaktu. Neki poslodavci su se popravili pa stavljaju i beneficije i plaće u sam oglas za posao. Sad dolazi zakon na temelju kojeg će plaće morati biti javno objavljenje. To će dovesti isto do privremenog kaosa jer znamo kako se kod nas daju plaće, na temelju dojma. Nisu svima jednake. Ne znam kako će to riješiti.”, govori.
I poslodavac i edukator
S druge strane, mladima nedostaje iskustva i znanja, kaže Dević. ”Traže posao za napredak, nitko nije oduševljen sa svojim prvim poslom tako da misle da će to raditi zauvijek. No nestrpljivi su, brzaju procese, a nedostaje im iskustva. Kad zaposlite nekog mladog, prvo ga trebate naučiti raditi posao pa ste onda i poslodavac i edukator. S druge strane, mladima brzo dosadi posao na kojem se sporo ili nikako napreduje. Traže povratnu informaciju, ali ne vole kad je ta informacija negativna.”, govori Dević. Svaki poslodavac će radije zaposliti osobu s iskustvom pa Dević kaže da ”mlade nitko ne traži, mladi sami traže”. No postoji razlika u tome što poslodavci traže ovisno o industriji u kojoj rade. Kad su u pitanju ‘blue collar’ poslovi, tamo je bitno samo da osoba želi raditi. No kad je u pitanju, primjerice računovodstvo, traže se ljudi koji znaju posao, a ako ne znaju, spremni su ga raditi godinama i uložiti vrijeme u učenje. ”Probni rok od šest mjeseci više nije dovoljan jer je to prekratko vrijeme da se nešto nauči ili da zaposlenici shvate da to možda ne žele raditi. S druge strane, ugovori na neodređeno su veći problem za radnike jer ako shvate da ne žele raditi na tom mjestu i daju otkaz, gube sva prava i naknadu s burze.”
