Zašto Hrvatskoj treba plinovod koji će moći transportirati 100 posto čisti vodik?
Pitali smo dvojicu energetskih stručnjaka, Nevena Duića i Zdeslava Matića, što misle o netom pokrenutoj gradnji plinovoda Zlobin-Bosiljevo čije će cijevi biti spremne i za vodik
Plinacro je počeo s gradnjom plinovoda Zlobin – Bosiljevo, investicijom od 155 milijuna eura koja će povećati kapacitet transporta plina s LNG terminala od 2025. godine, a cijevi koje postavlja bit će spremne i za transport vodika u nekoj zelenijoj budućnosti.
Ili, kako su za FORBES Hrvatska odgovorili iz Plinacroa, “plinovod će biti spreman za budućnost kako bi se omogućila njegova dugoročna održivost budućom prenamjenom za održiva goriva”. Objašnjavaju da, kad se razviju izvori proizvodnje vodika i tržišni uvjeti za njegovu potrošnju, plinovod će biti sposoban za njegov transport „što znači da će moći raditi sa 100 posto čistim vodikom“.
Tehnički gledano, to znači da će biti izgrađen od čeličnih cijevi koje su u skladu sa ASME standardom za vodikove cjevovode, kako su nam odgovorili. Pitali smo i koliko je skuplja priprema plinovoda za vodik od „običnih“ cijevi, ali na to nismo dobili odgovor. Kako je pak rečeno prilikom svečanog otvaranja radova na plinovodu Zlobin-Bosiljevo, kojem je prisustvovao i premijer Andrej Plenković, ta je dionica prva faza proširenja hrvatskog plinskog transportnog sustava prema Sloveniji i Mađarskoj.
Pitali smo stručnjake što misle o tome da se plinovod u Hrvatskoj već priprema i za transport vodika.
Racionalna odluka, ali pitanje je kada vodik dolazi
„Pitanje je kada će vodik doći, ali svi koji u Europi sada grade plinovode pripremaju ih i za to“, kaže nam Neven Duić sa zagrebačkog Fakulteta strojarstva i brodogradnje, smatrajući to racionalnom odlukom. Dodaje pritom kako upravo svjedočimo drugoj fazi „hypa“ oko vodika u EU, a prva je bila prije dvadesetak godina. „Hrvatska mora graditi taj plinovod zbog transporta plina s LNG terminala, kako bi opskrbila dio Europe, ali nema smisla sada polagati cijevi koje nisu podobne za vodik“, zaključuje. No, kaže, „zelenog vodika“ – onog koji se proizvodi iz električne energije dobivene iz obnovljivih izvora – bit će tek kada budemo imali dovoljno viškova zelene električne energije.
Najveći potrošači (sivog) vodika sada su proizvođači umjetnih gnojiva i rafinerije nafte.
Neven Duić, Fakultet strojarstva i brodogradnje Zagreb
U EU je cilj, napominje Duić, da se iza 2030. godine tzv. sivi vodik koji sada koristi industrija (proizvodi se iz prirodnog plina) postepeno zamijeni tzv. zelenim vodikom. U ovom času dvije su industrije najveći potrošači sivog vodika, a to su proizvođači umjetnih gnojiva i rafinerije nafte te 2 posto konačne potrošnje energije u EU čini sivi vodik. Osim tih dviju industrija, kaže Duić, cilj je da zeleni vodik troše i željezare te čeličane, dok bi se za dugolinijski avionski i brodski promet koristio sintetički kerozin (dobivao bi se uz pomoć zelenog vodika).
Naravno, pitanje je odakle će zeleni vodik u Hrvatsku dolaziti, to jest gdje će se proizvoditi. Duić kaže da ga se može u budućnosti proizvoditi, recimo, u Istri (gdje bi trebalo biti velikih količina zelene električne energije bude li Hrvatska gradila pučinske vjetroelektrane) i onda otpremati cjevovodima do industrijskih potrošača, ili pak zelenu struju dalekovodima dopremati do industrijskih potrošača koji će sami proizvoditi zeleni vodik. Parametara za ocjenu što je isplativije, kaže Duić, zasad nema dovoljno, prerano je. Smatra ipak da je realno da bi Hrvatska mogla biti izvoznik energije, bilo da će izvoziti električnu energiju ili zeleni vodik.
“To je sve gubljenje novca”
Naš drugi sugovornik, energetski konzultant Zdeslav Matić je pak vrlo skeptičan po pitanju isplativosti zelenog vodika, a smatra i da je prilagodba plinovoda za njegov transport zapravo prilagodba za „rješenje na vrlo dugom štapu“ te je moguće da se prebacivanje na vodik nikad i neće dogoditi.
Po svojim karakteristikama vodik nije baš prikladan za transport cijevima, napominje Matić, sve je to „gubljenje novca“. Dodaje da za zeleni vodik trebaju goleme količine viška jeftine struje, što znači i velike vjetrolektrane i solarne elektrane. „Mi imamo problem s organiziranjem proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora koju sada trebamo, a kamo li da bismo imali viška za proizvodnju zelenog vodika“, zaključuje.
Strategija ili “greenwashing”?
Hrvatska inače ima Strategiju za vodik do 2050. godine, a u njoj se, među ostalim, očekuje da će do 2025. godine biti donijet zakonodavni okvir za transport i pohranu (skladištenje) vodika. Strategija kaže i da će se Hrvatska „aktivno uključiti u razvoj okosnice buduće paneuropske mreže za transport vodika. Gdje god je to tehnički i ekonomski opravdano, postojeći plinski transportni sustav će se prenamijeniti za transport obnovljivog vodika na veće udaljenosti, a razvit će se i veći spremnici vodika za koje se procjenjuje da će u ovoj fazi postati nužni“. U konačnici, kaže se, postojeća lokacija za LNG terminal će se, „ovisno o razvoju tržišta i realiziranim nacionalnim potencijalima za proizvodnju vodika, prenamijeniti u lokaciju za dobavu obnovljivog vodika“.
Hoće li se doista dogoditi takvo prebacivanje ekonomije na vodik, tamo negdje oko daleke 2050. godine, pitanje je. I Duić i Matić trenutno ostavljaju prostora za ocjenu da su projekti izgradnje plinovoda prikladnih za transport vodika jednim dijelom i „greenwashing“ plinskog lobija.
