Ljubljančanka je za školarinu prodala auto, a sada njezin nakit nose Rihanna i mnoge druge zvijezde

Poznata dizajnerica Lara Bohinc, koja živi i radi u Londonu, bit će jedna od govornica na konferenciji Forbes Adria Power Women’s Summit, koja će se održati 4. rujna u Beogradu.

Uspješna slovenska dizajnerica Lara Bohinc otišla je sredinom devedesetih prošlog stoljeća na studij u London, gdje je i ostala. Brzo je shvatila što je potrebno za uspjeh. Svoje je proizvode slala prestižnim časopisima i trgovinama, a primijetili su je stilisti i svi ostali koji nešto znače u modnom svijetu. Laru Bohinc možda najviše poznajemo kao dizajnericu unikatnog nakita. No, prije desetak godina posvetila se dizajniranju namještaja i skulptura za vanjske prostore. Njezine kreacije su umjetnička djela koja dosežu cijene od nekoliko desetaka tisuća eura. Njezin nakit nosile su svjetski poznate osobe, a surađivala je s tvrtkama poput Cartiera i Guccija.

Nakon studija osnovala je tvrtku Lara Boeing 747, ali ju je zbog prigovora Boeinga promijenila. Kako je objasnila u jednom od intervjua, naziv korporacija je dodala jer su prezime Bohinc u inozemstvu teško izgovarali. Sada stvara u Studiju Bohinc.

Za svoj rad dobila je mnoga priznanja, uključujući Red Britanskog Carstva, koji joj je dodijelila britanska kraljica Elizabeta II. Unatoč prestižnom priznanju, ostaje skromna: „Lijepo je da te netko prepozna. To je sve. Neki jako koriste tu nagradu, jer dobiješ naslov MBE koji možeš dodati na kraju svog imena. Ne znam pomaže li im to u nečemu, možda u određenim krugovima. Ja to ne koristim jer mi se to ne čini toliko važnim. Te su nagrade svojevrsni PR, ali da bi ti promijenile svijet, to ne.”

Prvo je bio nakit. Zašto baš nakit?

Zanimao me veliki broj stvari, različita područja dizajna, primjerice moda, arhitektura, grafički dizajn, industrijski dizajn i nisam znala u kojem bih točno smjeru išla. Nakit se nalazi na raskrižju svih tih područja, jer ima u sebi malo industrijskog dizajna, također mora funkcionirati grafički, povezan je s modom. Kao materijal zanimali su me i metali. Za mene je to bio logičan početak.

Čitala sam da ste kao djevojčica izrađivali nakit od makarona. Kako nastane odluka da ćeš se time i profesionalno baviti u životu?

Kad radiš nešto kreativno, čini mi se da gotovo i nemaš izbora. Mogla sam se odlučiti i za nešto drugo, ali to sam oduvijek željela raditi. Jako me zanimalo razvijanje vizualnih ideja u različitim medijima i primjenama i nisam imala drugu opciju.

Najprije sam studirala industrijski dizajn na ljubljanskoj Akademiji za likovnu umjetnost. Zatim sam otišla u London na Royal College na postdiplomski studij (Masters of Art). Tamo sam studirala dizajn metala i nakita.

Kako ste financirali studij u Velikoj Britaniji? Prije nekoliko godina rekli ste da ste poslali više od 200 prijava za stipendije diljem svijeta.

U to vrijeme Slovenija još nije bila u Europskoj uniji. Školarine su bile vrlo visoke, a ja sam bila odlučna da želim otići tamo. Bilo je to 1994. godine. Prodala sam auto za prvu ratu. U školi su mi također puno pomogli s informacijama o tome koje institucije trebam kontaktirati za stipendije. Također, u okviru Royal Collegea postojale su određene stipendije.

Ostali ste u Londonu, zašto?

Sve je počelo kad sam radila za prijatelja s Royal Collegea, koji je imao modnu reviju. Bilo je to za vrijeme završne modne revije, posljednjeg mjeseca studija, kada svi predstavljaju svoje kolekcije. To je trenutak kada debitiraš i kada te svi vide.

Za njegovu reviju napravila sam slušalice koje su služile kao pokrivala za glavu. To je tada primijetila Lucinda Chambers, urednica Voguea, koja je htjela posuditi te slušalice za fotografiranje za naslovnicu časopisa. Naslovnica je bila vrlo zapažena i to je bio moj ulazak u taj svijet.

U to vrijeme nije bilo toliko dizajnera kao danas. Samo je nekoliko ljudi radilo drugačije stvari. Počeli su me pitati bih li za nekog drugog napravila nakit i tada sam počela surađivati s drugim tvrtkama poput Guccija, Lanvina i drugih. Tada sam osnovala i svoj studio i tako je sve krenulo.

Kako ste od tog trenutka došli do točke kada su vaš nakit poželjele nositi Kate Moss, Rihanna, Madonna, Michelle Obama, Sarah Jessica Parker, Victoria Beckham…

To je stvar PR-a. Moj ulazak u taj svijet dogodio se zahvaljujući PR-u zbog naslovnice Voguea. Vrlo brzo sam shvatila da je najvažnije da te ljudi vide. Uvijek sam radila po principu da napraviš nešto, pokažeš to i ljudi će doći. Uvijek sam stvarala u svom ateljeu, radila različite stvari koje sam mogla pokazati ljudima.

Počela sam prikupljati adrese prestižnih časopisa i slala im svoje stvari. Uvijek im je nešto trebalo za neko snimanje, često su me zvali stilisti da stvorim nešto za posebno snimanje – na primjer, rekli su da trebaju nešto narančasto. Puno sam radila za njih, bilo je sve više i više tiska koji je objavljivao moj rad, i tako su me ljudi vidjeli.

Pa ipak, kako dolazite do zvijezda takvog kalibra?

Sve te zvijezde imaju stiliste koji znaju što se događa u modi i prate časopise. Oni vole imati nešto što nije previše prepoznatljivo, nešto što je posebno. Stilisti te kontaktiraju, nikad ne dolaziš u izravan kontakt sa zvijezdom.

Ako se vratimo na vaše početke, od nečega je trebalo živjeti. Kako ste financirali život u Londonu prije nego što je posao zaista krenuo?

Kad sam završila studij, otvorile su se različite mogućnosti za subvencije, financiranje. Preživljavala sam od raznih stipendija. Te su mi stipendije tada pomogle da otvorim svoj atelje i da radim samostalno. Primjerice, dobila sam stipendiju od princa Charlesa, danas kralja Karla. On jako podržava razvoj mladih talentiranih osoba. Zapravo, nisam ni trebala puno.

Zatim sam napravila kolekciju koju sam poslala raznim trgovinama. Svaku stvar, svaku kolekciju moraš sam pokušati prodati trgovinama, sam je moraš predstaviti novinama. Također, postoje sezonski događaji poput londonskog i pariškog tjedna mode, gdje postaviš svoj štand i prodaješ. Kad jednom ta mašinerija krene, sve ide automatski.

Savjetovali ste brendove kao što su Cartier, Gucci i Lanvin. Koliko su zahtjevni?

Ovisi o čemu se radi. Kod Guccija i Lanvina radilo se o nakitu za modnu reviju koji smo izradili u mom studiju. To je vrlo specifičan zadatak – što točno moramo izraditi, što oni točno zamišljaju, koje bi boje trebale biti.

Kod Cartiera je bilo sasvim drugačije. To je brend koji gradi na povijesti. Istraživala sam njihov arhiv kako bih shvatila koje su vizualne šifre njihovog brenda, da bih ih kasnije mogla prevesti na moderan jezik.

Zašto ste se iz dizajniranja nakita preusmjerili na namještaj?

To je bio prirodan put. Prvo sam studirala industrijski dizajn, zatim metale i nakit. Uvijek su me više zanimale velike stvari. Također, nakon toliko godina postane ti dosadno stalno raditi stvari za ruke ili uši. Ne možeš napraviti toliko različitih stvari, ne možeš koristiti materijale poput tkanina, keramike, stakla. Također, kod nakita si ograničen bojama.

Jako sam željela raditi stvari koje bi bile samostojeće i ne bi bile povezane s modom. Moda je postala sve luđa; prvo smo radili dvije kolekcije godišnje, zatim četiri, sada već imamo osam sezonskih kolekcija. To mi se činilo previše. Više me zanimalo istraživanje oblika u različitim materijalima. To je bila vrlo prirodna odluka, nisam dugo razmišljala o tome.

Koji je bio vaš prvi proizvod koji nije bio nakit?

Dok sam dizajnirala nakit, počela sam izrađivati različite kutije. Za cigarete Sobranie napravila sam kutiju i pepeljaru. Za Shiseido sam izradila ogledala, a za Tanqueray No. Ten dizajnirala sam čaše. Počela sam sve više raditi samostalne stvari koje su bile manjih dimenzija.

Prvi komad namještaja nastao je 2014. godine, to je bila kinetička stolica Solaris. Godine 2016. osnovala sam Bohinc studio, gdje sada izrađujem samo namještaj.

Koliko dizajnirate za naručitelje, a koliko za vlastiti brend?

Većinom dizajniram za svoj brend. Za pojedinačne želje izrađujem varijacije postojećih proizvoda. Neki žele da napravim nešto slično, ali malo drugačije, na primjer u drugoj boji ili uzorku.

Vrlo malo radim po narudžbi. U tvrtkama obično žele da ja predložim nešto. Rijetko mi kažu što točno moram napraviti.

Kako se odlučujete za izradu novog proizvoda, što prevagne u odabiru?

To je zanimljivo. Različite stvari mogu biti pokretači, primjerice neki materijal koji me zanima kako se ponaša pri savijanju. Jedno vrijeme radila sam stvari povezane s našom opsesijom tijelom, poput anoreksije ili pretilosti. Tako je nastala cijela kolekcija namještaja na tu temu.

Ovisi o tome što me u tom trenutku zanima i što se čini relevantnim u svijetu. To je vrlo osobna stvar i uvijek radim na četiri ili pet različitih ideja. Neke se razvijaju godinama. Na primjer, posljednja kolekcija Peaches bila je posvećena ženskom tijelu, htjela sam naglasiti da sam žena i da se o tome počne govoriti u dizajnu jer smatram da je ovaj svijet previše muški.

Koliko dizajna izradite godišnje?

Puno, na stotine. Dizajniram svaki dan, puno radim. Ne znam, ne bih mogla prebrojati.

Kada se bavim jednom idejom, izradim sve varijacije te ideje, ponekad i do 50 verzija. Na kraju odabirem najbolje, recimo tri najbolje, i te verzije dalje razvijam. To može potrajati dugo.

Koliko vremena traje razvoj proizvoda, od ideje do finalne izvedbe? Na primjer, luster Relic Lights, koji izgleda kao umjetničko djelo?

Za razvijanje ideje potrebno je neko vrijeme. U slučaju tog lustera, bilo je puno testiranja s materijalom koji ranije nisam koristila. Zatim smo razmišljali o konstrukciji, napravili smo metalni okvir. Lusteri su uvijek malo složeniji jer uključuju elektriku, žice. Slabo poznajem elektriku, pa je to za mene bilo vrlo izazovno.

Premazan je jezmonitom, sve je ručno rađeno. Cijeli proces, uključujući testiranje i proizvodnju, trajao je oko šest mjeseci.

Surađujete li s tehnološkim tvrtkama?

Nažalost ne, ali bilo bi vrlo zanimljivo.

Što je s tvrtkama iz Slovenije?

Nekoliko puta radila sam s proizvođačima iz Slovenije, ali redovito ne surađujem. Bilo bi super kad bi to bilo moguće.

Nisu vas nikada kontaktirali?

Ne, nikada me nisu kontaktirale slovenske tvrtke.

Gdje sve proizvodite svoje unikatne komade, također i u Sloveniji?

Neko vrijeme smo puno radili u Italiji, a sada se trudim što više proizvodnje prebaciti u Portugal, iz različitih razloga. Na sjeveru su vrlo vješti u radu s različitim materijalima, a dobro je i to što su svi na relativno malom području, što omogućava da u kratkom vremenu posjetite različite proizvođače. To su mali obrtnici, ponekad manja tvornica, ponekad samo četiri osobe u garaži.

Jeste li prisutni tijekom proizvodnje i nadzirete li proces?

Često sam prisutna, ali naš menadžer proizvodnje živi u Portugalu, pa on većinom odlazi tamo. Uvijek imamo slike, video pozive… Pogotovo kod novih proizvoda, često sam prisutna jer je potrebno puno testiranja. Obično prvi proizvod nije ispravan i potrebno je napraviti novi.

Jeste li se ikada odlučili za proizvodnju u Sloveniji?

Da, neke drvene stolove smo izradili u Sloveniji, kod manjih obrtnika.

Koji biste proizvod rekli da je bio najzahtjevniji i zašto?

Teško je reći jer svaki proces ima svoje izazove. Svaki proizvod ili projekt ima svoju složenost. Sve je na svoj način zahtjevno. Raditi stvarne stvari potpuno je drugačije nego nacrtati 3D objekt da izgleda lijepo. Međutim, prenijeti skicu u stvarnost je sasvim drugi svijet. Potrebna je dobra komunikacija.

Odakle crpite inspiraciju za oblike i dizajne?

Od svuda. Kao kreativna osoba uvijek nešto vidite, bilo da je to kod kuće, na putovanju, na internetu, u galeriji, vrlo ovisi.

U Londonu ste imali vlastitu trgovinu s nakitom, zatim je tu bio showroom za vaše namještaj. Imate li ga još uvijek?

Da, showroom još uvijek imamo.

Koji su vaši promotivni i prodajni kanali?

Razne izložbe, galerije, sajmovi, u Milanu organiziramo neke prezentacije. Tako dobijemo odjek u medijima i na društvenim mrežama.

Jeste li vrlo aktivni na društvenim mrežama?

Ne baš. Čini mi se da smo se svi pomalo zasitili toga, na društvenim mrežama ima previše reklama. Nisam sigurna koliko ljudi to stvarno gledaju. Nisu više tako zanimljive kao prije pet godina kada su svi pratili društvene mreže. Danas je previše reklama, recimo na Instagramu. Šteta, jer pratim puno ljudi koji me zanimaju, a njihove objave nikad ne vidim, moram ih namjerno potražiti.

Što trenutno dizajnirate, kakvi su planovi?

Upravo sam završila novu liniju namještaja od kože, u suradnji s turskom tvrtkom UniQUa, i kolekciju od mramora za talijansku tvrtku SerfinI.

U rujnu dolazim na Forbesov događaj, a zatim idem u Češku na međunarodni simpozij stakla.

Znači, sljedeći proizvodi bit će od stakla?

Tako je.

Imate li na listi želja neki neobičan proizvod koji biste voljeli izraditi u budućnosti?

Puno toga. Sve što još nisam napravila, voljela bih napraviti. Kupaonice, pribor za jelo, puno toga.

Izrađujete unikatne komade, a ne za masovnu produkciju. Koji je bio najskuplji?

Najskuplji je bio prvi stol Solaris Kinetic, koji smo napravili, cijena mu je 54.000 eura.

Prvo je bio nakit, zatim namještaj, razmišljate li o novom području, na primjer o odjeći?

Za sada ne.

Što je potrebno da bi dizajner postao prepoznatljiv na svjetskoj razini?

Morate ponuditi nešto što ljudi žele vidjeti ili imati. To se ne može izračunati da biste znali što će uspjeti. Sigurno mora biti drugačije, također mora imati jak vizualni jezik, tako da ljudi znaju da je to vaš stil, nešto vrlo prepoznatljivo. To je čarobna kombinacija svega toga.

Kakva osobnost je poželjna?

Morate biti vrlo uporni, puno raditi. Ako puno radite, nešto će sigurno uspjeti. Morate biti vrlo precizni, komunikativni, hrabri, također i talentirani. Također morate imati puno sreće.

Što biste savjetovali mladima na početku karijere?

Prije deset godina mogla bih dati savjet, ali sada je teško nešto reći jer je tako teško biti primijećen. I čak i ako ste primijećeni, dvije minute kasnije netko drugi može zauzeti vaše mjesto.

(Intervju je izvorno objavljen na Forbes Slovenija, a autorice su Bojana Humar i Ajda Brndušić)