Upoznajte obrtnika koji jedini u Hrvatskoj ručno šije kišobrane – u radionici staroj više od sto godina
Ovaj rujan je za anale, raduje se vlasnik Cerovečki kišobrana kojem loše vrijeme znači dobar posao. Thomislav Cerovečki jedini je obrtnik u Hrvatskoj i jedan od vrlo malobrojnih u Europi koji svojim rukama proizvodi kišobrane. FORBES Hrvatska istražio je kako taj obiteljski obrt opstaje uz konzumerističke navike i masovnu proizvodnju
Na zagrebačkoj Ilici 49 posluje trgovina koja privlači svojim šarenim izlogom punim kišobrana i jednom starom Singericom koju je uistinu koristila baka vlasnika. Ljudi zastanu, promotre, neki i uđu jer žele popipati te tkanine, vidjeti izbliza te rukotvorine, izabrati neki šareni kišobran. Radnja je to kakvih više nema u Hrvatskoj, a pravi su raritet i u Europi. Njezin vlasnik Thomislav Cerovečki treća je generacija u obiteljskom biznisu ručne izrade kišobrana.
Krajem ovog kišnog tjedna ušetali smo u njegovu trgovinu na čijem je izlogu istaknuto Cerovečki kišobrani utemeljeno 1912. Očekivali bismo neki prolaz u prošli svijet, ali to se nije dogodilo. Samo police pune sasvim modernih kišobrana, torbica i novčanika, velika tezga i maleni prostor iza za popravke.
“Bavimo se popravkom i izradom kišobrana, a ove torbe i novčanike samo prodajemo. Nekad su se u ovakvim trgovinama prodavali samo kišobrani, ali danas su svi ovako koncipirani. Često netko dođe kupiti kišobran pa izađe s torbom”, smije se Cerovečki dok pokazuje na torbe i objašnjava kako su i one ručno rađene. Odlučili su se prodavati proizvode tvrtke Manual iz Novog Sada da sve bude po istom ključu – handmade.
Jesen je ovom obrtniku koji je posao naslijedio od svog oca krenula sasvim lijepo. “Prodaja nam ovisi o kiši. Uvijek morate biti spremni, dućan uvijek mora biti pun robe jer bude velikih kiša i ljeti, a ponekad je do sredine listopada sunčano. Ovaj je rujan zato za anale”, zadovoljan je obrtnik koji je ljeto proveo u svom prostoru iza pulta šivajući kišobrane i pripremajući se za sezonu. Kad krene kiša, za šivanje nema vremena, kaže.
Za izradu jednog klasičnog šestinskog kišobrana, po kojem su Cerovečki kišobrani prepoznatljivi, potrebno mu je tri, tri i pol sata. Od prve do zadnje faze kišobran se radi ručno, to podrazumijeva šivanje špica, opšivavanje, heklanje, našivavanje trakica.
“Izrada kišobrana me i nakon svih ovih godina veseli. Sretan sam kad je kišni dan. Veselim se kad mi dođu uzorci tkanina pa ih biram. Radujem me kad smišljam kakvu ručku će imati kišobran, koje će veličine biti, kako će izgledati ti svi ficleki materijala kad se jednom spoje. Najveći je gušt kad sam svojim rukama nešto proizvedeš, staviš to u izlog, a ljudi onda kažu: ‘Wow kak’ je to dobro!‘ To vrijedi više od ikakve love”, dijeli s nama svoj entuzijazam Cerovečki. “Kad nestane te radosti, ključ u bravu”, ozbiljno će.
U očevu radionu počeo je dolaziti kao dječak. Igrao bi se tamo, provodio vrijeme s tatom Krešimirom i kroz igru učio. Nakon završetka srednje tekstilne škole bilo je sasvim normalno da dolazi pomagati, ispričao je. “Dođeš tako na par sati svaki dan i ostaneš na kraju u tome”, sliježe ramenima obrtnik.
Pristupačan je i skroman, nema poriv biti posh iako radi nešto uistinu jedinstveno. Obrt koji vodi ima tradiciju dugu 112 godina. Osnovao ga je 1912. godine u Varaždinu Mijo Cepanec koji je zanatu izučio svog nećaka Gabrijela Cerovečkog. On je 1936. godine postao poslovođa novootvorene filijale u Zagrebu, a iste je godine sudjelovao i u izložbi kišobrana u Londonu gdje je za svoju izvrsnost osvojio Zlatnu plaketu i Grand Prix. S vremenom, posao je preuzeo njegov sin Krešimir Cerovečki koji je nastavio raditi i nakon što su 1967. godine izbačeni iz svoje radione te održao posao dok nisu uselili u prostor u Ilici 50.
Nekoć su kišobrani i damski suncobrani s velikom pozornošću birani kao dio garderobe istaknutih građana i građanki. I danas ima potražnje za takvim finim predmetima iz prošlosti, stoga Cerovečki često bude angažiran da uzme u ruku iglu i konac te izradi replike određenih modela kišobrana i suncobrana za potrebe filma ili kazališta. Nedavno su ga tako angažirali da izradi suncobran za seriju Hotel Portefino koja se snimala u Hrvatskoj.
Osim što ga angažiraju strane i domaće produkcijske kuće, često navrate i stranci. “Amerikanci su najbolji kupci, oni uistinu cijene što mi još uvijek ručno radimo kišobrane”, kaže Cerovečki koji se obiteljskom obrtu pridružio 1994. godine, a nakon odlaska oca u mirovinu, samostalno ga i vodi. U poslu mu pomažu i članovi njegove obitelji, troje ih je zaposlenih.
| Američke, engleske i njemačke filmske produkcijske kuće naručivale su kod Cerovečkog replike određenih modela kišobrana i suncobrana iz 18.,19. ili početka 20. stoljeća. Izradili su i damski suncobran za japansku princezu, a njihovi kišobrani korišteni su u brojnim reklamama i filmovima. |
Iako mu dolaze ponude da proširi broj mjesta gdje je njegove proizvode moguće kupiti, on sve to odbija. Masovna proizvodnja utječe na kvalitetu, a nametanje brzog rada u ime zarade djeluje pogubno na sreću i zadovoljstvo koje pronalazi u radu, objašnjava obrtnik koji to nije spreman žrtvovati.
“Kvaliteta je naš potpis, zbog toga smo i opstali sve ove godine”, kaže Cerovečki. Napominje kako je danas sve teže tu kvalitetu zadržati jer je do kvalitetnog repromaterijala sve teže doći. No, snalaze se. U ovakvoj direktnoj prodaji ništa se ne može zatajiti, svaki pad kvalitete ili greška odmah dođu na naplatu.
“Dogode mi se greške, a evo one mi sve do jedne dođu natrag, na popravak”, smije se majstor kojem povremeno dok pričamo dolaze mušterije. Neke da pogledaju što ima, neke da preuzmu popravljene kišobrane, a neke ih i donose na popravak. Jedna od njih se ljuti što je kišobran potrgan, cijela obitelj ima takve, kaže. “Ima tom modelu desetak godina”, komentira njegov proizvođač.
Lijepo nam je to kako ljudi drže do svojih kišobrana. “Ako malo paziš na njega, može ti trajati desetke godina”, konstatira kišobranar. “Međutim, ima onih koji kišobrane neprestano gube, ali i onih koji ih troše kao žvake. Kupe ih na Trgu na kiosku i do Črnomerca već ih bace”, nastavlja.
Među mladim ljudima nema puno onih koji obraćaju pažnju na nešto tako banalno kao što je kvalitetan kišobran. Također, njihove navike kupovanja više uključuju tipkanje po mobitelu nego odlazak u trgovinu. To nisu najbolji znakovi na horizontu za našeg rukotvorca. Pri spomenu na budućnost on gleda i u nebo, što li će donijeti klimatske promjene. Nastupe li velike suše, njegovom se obrtu loše piše, ali tko će tada brinuti za obrt, umjesto kišobrana, nad glavom ćemo imati većih problema.
