Upoznajte hrvatsko-španjolski par koji kreira muzeje diljem Hrvatske i daje im ono nešto posebno

Prije više od desetljeća španjolski arhitekt preselio se u Hrvatsku zbog ljubavi, a s muzeologinjom koja mu je osvojila srce dosad je ostavio veliki trag na hrvatskoj kulturnoj baštini. Francisco Javier Luri San Vincente i Natalija Bajs iz arhitektonskog studija Krear projekti za FORBES Hrvatska ispričali su svoju jedinstvenu priču

Upoznali su se na zagrebačkom Trgu bana Jelačića 2001. godine. Ona je bila ljuta i promrzla, jer je društvo koje je čekala kasnilo skoro dvadeset minuta na dogovor, a vani je tog dana bila ciča zima. „Bilo je to veće društvo, sve sam poznavala, osim Javiera“, priča nam u svom dnevnom boravku muzeologija Natalija Bajs iz arhitektonskog studija Krear projekti koji je osnovala sa svojim suprugom, Španjolcem iz Pamplone, Javierom Lurijem.

„Imala sam tada 22 godine, bilo je to prije više od pola mog života“, smije se. „Skoro i mog, ja sam tada imao 26“, ubacuje se arhitekt kojeg svi zovu Javi dok nam toči piće iza kuhinjskog pulta.

Nije to običan poslovni intervju. Tamo gdje se isprepliću umjetnost i kultura te struji snažna voltaža kreativnosti, to ne treba ni očekivati. Uostalom, ovo je priča koju nisam čula ni na Dnevniku ni u poslovnim novinama, već sam je slučajno ulovila u hodu, doslovno. Javija sam upoznala na planinarenju dok smo se spuštali s najvišeg vrha sjevernog Velebita Malog Rajinca. Čim je počeo pričati kako ga je u Hrvatsku dovela ljubav, svi članovi planinarskog društva Runolist koji su mu bili u blizini naćulili su uši. Nakon sljedećih nekoliko rečenica, znala sam da je to jedna od onih nikad javno ispričanih priča koju bih željela napisati.

Nekoliko tjedana kasnije, Javi i njegova supruga ugostili su me na večeri u svom predivno uređenom domu, kući u Novom Zagrebu sagrađenoj prema njegovom projektu, u koju su uselili prije točno godinu dana.

Od Guggenheima do ljubavi

Priča ide ovako. Javi se na preporuku svog prijatelja Xavija, neposredno poslije diplome na Fakultetu arhitekture u Barceloni prijavio za studentsku razmjenu. Već je zaboravio na to kad mu je devet mjeseci kasnije stigla obavijest da je prihvaćen na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Xavi se taman vratio iz Osijeka, pokazao mu fotografije gradova, predivne prirode, obale.

„Dojmilo me se na prvu i rekao sam sebi zašto ne bih i ja otišao“, priča Javi koji je tada već radio u jednom arhitektonskom uredu u Barceloni i upravo trebao preuzeti jedan veliki projekt. No, projekt je odgođen na nekoliko mjeseci. „Taman da ja odem u Hrvatsku na tri mjeseca“, prepričava Javi.

Na toj je razmjeni, kao što smo čuli, jednog zimskog dana upoznao sitnu i pomalo mrzovoljnu djevojku. Zapodjenuo je s njome razgovor želeći je oraspoložiti. Slučajnost ili ne, prva tema razgovora bio je Muzej Guggenheim u Bilbau o kojem su imali prilično proturječna mišljenja. Taj se razgovor pretvorio u vezu na daljinu koja je podrazumijevala ogromne telefonske račune te susrete po gradovima Europe do kojih su dolazili Ryanairom koji se tada širio Europom.

„Odahnuli smo kad se pojavio Skype“, prisjećaju se.

Kako im je Zagreb postao dom

Trajalo je to nekoliko godina, a onda se nakon diplome studija povijesti umjetnosti i njemačkog jezika Natalija prijavila za stipendiju španjolskog Ministarstva vanjskih poslova. Za kandidate iz Hrvatske bila su dostupna dva mjesta, a jedno je pripalo njoj za poslijediplomski studij Muzeologije i upravljanja baštinom u Barceloni, kakvog tada nije bilo u Hrvatskoj. Zvijezde su se posložile, dvije godine je studirala, a onda još četiri radila u muzejima i galerijama tog španjolskog grada. Krajem 2009. godine, došlo je vrijeme za povratak u Hrvatsku. Poželjeli su osnovati obitelj, a gospodarska kriza zakočila je velike građevinske projekte.

„Bio sam senior arhitekt i šef odjela u velikom arhitektonskom uredu specijaliziranom za turistički sektor. No, investitori su se preko noći povukli i tvrtka je ostala bez financija. U cijeloj Španjolskoj je projektiranje i građevinarstvo općenito počelo posustajati. Trebala nam se roditi prva kći, a ubrzan i stresan način života kakav smo dotad vodili u Barceloni nije se činio idealnim za obitelj. Usto, taj život je toliko skup, da bi jedno od nas moralo prestati raditi prvih nekoliko godina“, objašnjava arhitekt kako to da mu je Zagreb postao dom.

Dok nam servira specijalitet iz Andaluzije gazpacho, hladnu juhu od rajčice i svježeg krastavca koja se, saznajem, na vjenčanjima u Španjolskoj ponekad poslužuje i kao aperitiv, s treninga sinkroniziranog plivanja kući se vraća mlađa kći. „Uskoro će i starija doći s penjanja“, komentiraju ponosni roditelji koji koriste priliku da još jednom provjere: „Ti ćeš stvarno pisati o nama?“

Aha-moment

Dvojac s Kajzerice vrlo je skroman i dosad nije bio medijski eksponiran, no iza njih stoje zanimljivi projekti. Njihov je studio Krear, fonetski zapis španjolske riječi crear što znači stvarati, zaslužan za koncept i oblikovanje stalnog postava Gradskog muzeja Virovitica smještenog u obnovljenom dvorcu Pejačević te niza manjih projekata u okolici Zagreba.

Tandem stoji primjerice iza budućeg muzeja posvećenog Janku Leskovaru u Pregradi, Spomen sobe Domovinskom ratu u Čazmi, obnove Galerije Krste Hegedušića u središtu Petrinje, a trenutno radi na stalnom postavu Muzeja planinarstva u Ivancu.

Kad su došli u Hrvatsku, Natalija je pokrenula obrt za prevođenje, tražeći istovremeno priliku da se okuša u projektima povezanima s baštinom na kakvima je radila u Barceloni. Javi je godinu dana pohađao Croaticum na Filozofskom fakultetu. Dok je učio hrvatski, radio je na daljinu na projektima stambene arhitekture u Kataloniji s kolegom Joaquinom. Projekt Strateškog plana razvoja kulturnog turizma u Ozlju na kojem je radila Natalija poslužio je za aha-moment. Shvatili su da bi mogli zajednički raditi jer osim što je analizirao mogućnosti brendiranja Ozlja putem kulturne i prirodne baštine, uključivao je i intervencije na graditeljskom naslijeđu i u prostoru.

Zajednički rad

„Mi radimo sami, imamo vanjske suradnike za grafički dizajn i multimediju, ali priču, ono što želimo da posjetitelj iskusi i doživi osmišljavam ja, a Javi te ideje prenosi u prostor. Veliki je estet, ali i vrlo praktičan. Za njega su rok i budžet zakon, ja sam fleksibilnija. Imamo mi svojih borbi, ali u biti se odlično nadopunjavamo, objašnjava muzeologinja.

„Ona je zanesenjak, idealist, ima grandiozne ideje, teži inovativnosti, a ja to onda dovodim u realne okvire“, smije se arhitekt.

Svaki je njihov projekt drugačiji i trude se uvijek iznijeti neko originalno rješenje. Čak i kad ih klijenti zamole da ponove neki element koji su vidjeli u njihovim prethodnim projektima, ipak nađu načina da ga parafraziraju.

„Meni je gušt na svaki izazov odgovoriti nečim neočekivanim“, govori Natalija koja se, prije no što osmisli koncept, baci na dubinsko proučavanje materije. A Javi počne apstraktno crtati i onda se to u nekom trenutku, kaže on, čarobno fuzionira.

„Važno mi je da se posjetitelj pronađe u priči, da je doživi iz osobne perspektive. Stoga moram proniknuti u srž teme i izvući ono čime ću zaintrigirati različite profile ljudi. Treba imati na umu da neki posjetitelji već imaju veliko predznanje, neki ga uopće nemaju, neki dolaze u muzej s djecom. Priča mora zaokupiti svakoga od njih i omogućiti mu da se s eksponatima osobno poveže, a izlošci moraju biti elegantno i smisleno posloženi. Velik je to posao, iziskuje puno kreativnosti i posvećenosti, ali i vremena“, objašnjava muzeologinja.

Projekti u manjim sredinama

Sada rade na stalnom postavu Muzeja planinarstva u Ivancu za koji kažu da im predstavlja do sad najveći izazov. Postavili su si visoke ciljeve i svesrdno ih se trude ostvariti.

„Zadnjih par godina smo puno projektirali, a sad će polako doći na red i realizacija. Kroz godinu-dvije otvorit će se nekoliko naših stalnih postava. Ta faza materijalizacije je iscrpljujuća i napeta, ali puna adrenalina do zadnjeg trenutka“, kaže Natalija.

Projekti su im dosad uvijek bili u manjim sredinama, a najveće im je zadovoljstvo kad naručiteljima pokažu prve skice, a oni se iznenade uz komentar da će to „izgledati vrhunski kao da je u Zagrebu“. Iz Kreara ih tada ispravljaju, kažu da se vode europskim standardima i da lokacija nema veze s kvalitetom intervencije. Ne putuju badava cijelom Europom po izložbama i tijekom godišnjih odmora dio vremena obavezno provedu u muzejima.

Dodaju kako u manjim sredinama često vlada uvjerenje da njihova baština manje vrijedi, jer nisu u metropoli. „No, nama je to samo još veći poticaj, jer muzeji u takvim područjima imaju još i veći doprinos turizmu i ekonomiji. Trudimo se doprinijeti zajednici, oblikovati priču tako da izađe iz zidova zgrade, da obuhvati i druge okolne znamenitosti vrijedne posjeta. Muzej u Ivancu bit će izvrstan poticaj za planinarenje na Ivanščici i otkrivanje legendi kojima obiluje taj kraj. Ili kad govorimo o Janku Leskovaru, ne smijemo zaobići lokalne dvorce i predivnu prirodu“, ističe Natalija.

Entuzijazam kao valuta

Nema tu špranci, svaki stalni postav rade od nule. Ona u knjižnici posudi hrpe knjiga i čita, čita, čita, priča Javi koji uz postave radi i na drugim arhitektonskim projektima. Natalija također i dalje prevodi. Muzejski projekti ih, međutim, ispunjavaju i spajaju. Ne štancaju ih, svakom se posvete kao da je prvi.

„Ne radi se tu o zaradi, već o entuzijazmu. Kulturne institucije ne raspolažu s velikim budžetom, no vode ih ljudi koji su hodajuće enciklopedije i kojima je istinski stalo do svog kraja, pa daju sve od sebe kako bi ga oplemenili. Jako je lijepo, štoviše čast je biti dio toga“, kaže Javi koji se uvijek dodatno angažira kako bi pomogao u koordinaciji izvođača prilikom realizacije. Još u fazi projektiranja promišlja o održavanju opreme i prostora, a ne samo o njegovoj atraktivnosti.

„Važno je od samog početka paziti na detalje, da se do svakog prozora može doći i očistiti ga, da oprema za multimediju nije preskupa i da se previše ne kvari, da dizajn bude ne samo atraktivan i funkcionalan nego i ekonomski održiv“, napominje.

Dosad smo već smazali španjolsku tortillu s krumpirom, jajima i lukom uz pršut, pa tomaquet i čašu vinaRibera del Duero, druge najbolje denominacije nakon Rioje, kako tvrdi naš domaćin, čija se obitelj u Španjolskoj bavi vinogradarstvom. Razgovor teče glatko, Javi izvrsno govori hrvatski, iako mu neka deklinacija simpatično pobjegne. Oboje govore o svom poslu sa žarom i zanosom, nadopunjuju se, ispravljaju, komentiraju koje detalje ne bismo trebali iznositi u javnost.

Na pitanje o izazovima njihovog posla, spominju prekratke rokove, nekoordiniranost (često brojnih) sudionika u projektima, neizvjesnost investitora u osiguranju sredstava za realizaciju projekta, ali tvrde da se sve uvijek nekako riješi na opće zadovoljstvo.

Najveće priznanje

Slažu se kako je muzejska scena u Hrvatskoj posljednjih godina obogaćena nekim izvanrednim projektima. Hvale Muzej Apoksiomena na Lošinju koji se, impresivno, bazira samo na jednoj skulpturi, a oduševio ih je i Muzej vučedolske kulture. Sa zanimanjem prate sve brojnije interpretacijske centre.

Iako su Gradski muzej Virovitica za najbolji europski muzej nominirale čak dvije prestižne institucije EMYA i EMA, dobitnik je nagrade za najbolji slavenski muzej te za najbolji realizirani stalni postav u 2020. u Hrvatskoj, najveće priznanje došlo im je od jedne studentice.

„Shvatila sam da struka zna za nas kad nam se javila studentica muzeologije koja je željela da joj ispunimo upitnik o svom djelovanju za potrebe njenog završnog rada. Ugodno nas je iznenadilo što nas je odabrala bok uz bok s tvrtkama Muze i Kocka, koje su po prestižu, utjecaju i količini projekata, a i financijskim rezultatima daleko ispred nas. Jednom prilikom smo čuli i od kustosa u Ivanić-Gradu da naše projekte spominju na studiju muzeologije. S obzirom na to da ne njegujemo odnose s akademskom zajednicom, to nam je bilo veliko priznanje“, kaže Natalija.

Iako možda nisu medijski eksponirani, a ni navikli na hvalospjeve, hrvatsko-španjolski par dosljedno ostavlja svoj trag na kulturnom krajoliku Hrvatske. Bez velike pompe obogaćuju kulturnu ponudu malih sredina i čine baštinu atraktivnijom i dostupnijom generacijama koje dolaze.