Pet najljepših planinarskih staza za vas je izabrala Ivana Bara, menadžerica i zaljubljenica u planine
Planinarenje nije biznis, to je stil života, sasvim osobno putovanje prema vrhu s kojeg se ne silazi nadmoćno, nego ponizno. Ipak, pohodi na planinske vrhove mogu utjecati na način na koji pristupamo poslu, životu, ljudskim odnosima, a time se može baviti i profesionalno. Kako to izgleda iz svog je kuta i iskustva ispričala Ivana Bara koja tijekom tjedna radi u Belupu, a slobodne vikende provodi kao vodič u Hrvatskom planinarskom društvu Runolist. Za FORBES Hrvatska Bara je izdvojila pet najljepših staza u Hrvatskoj za vikend planinarenje
Planine su mjesta gdje se otpušta stres, gdje se druži, mjesta gdje se obavlja mentalna higijena i probijaju osobne granice. Tijekom pandemije ljudi su to masovno spoznali. Tako da vikendima hrvatskim planinama kroči puno više ljudi nego što je to bio slučaj prije. “Planinarenje je postalo sveprisutna, nezaobilazna tema, osobito otkako su se u nedostatku društvenih sadržaja tijekom korone ljudi okrenuli prirodi. Društvene mreže bile su prepune fotografija koje su poslužile kao najbolja reklama planinarenju”, kaže Ivana Bara, vodič u Hrvatskom planinarskom društvu Runolist, u kojem su također posljednjih godina zabilježili veliki porast broja članova.
Iako je danas jedan od agilnijih ljudi i vodiča u tom planinarskom društvu, kada se prije nepunih šest godina Bara pridružila HPD Runolist, ono je brojilo manje od pedeset članova. Danas ih ima tisuću i tristo. Za to su u velikoj mjeri zaslužne i njihove društvene mreže te internetska stranica koja redovito objavljuje fotografije i osvrte planinara na izlete na kojima su bili.
U tom kratkom razdoblju, naša sugovornica, inače doktorica dentalne medicine koja radi u Belupu, u Poslovnom području marketinga i prodaje kao voditeljica stručnih suradnika na tržištu Hrvatske, u Runolistu je prošla Opću planinarsku školu kako bi svladala osnove koje bi u svom arsenalu znanja i vještina trebao imati svaki planinar. No, na tome nije stalo.
Postala je licencirani planinski vodič pri Savezu gorskih vodiča Hrvatske (SGVH), obrazovala se u međunarodnoj organizaciji UIMLA (Union of International Mountain Leader Associations) kako bi stekla i licencu za međunarodnog planinskog vodiča, a potom je završila i Visokogorsku školu Na putu prema gore u klasi Aleksandra Brborovića koju zbog zahtjevnosti popularno nazivaju i “samurajskom školom”. Sada pohađa i tečaj alpskog i turnog skijanja pri SGVH, ali i sama održava predavanja u Runolistovoj Općoj planinarskoj školi. U svemu tome nije sama, već na tom putu kroči gojzericu uz gojzericu sa suprugom Danielom Barom.
Durmitorski zaokret
Može se reći kako je ovom bračnom paru život promijenio obiteljski posjet crnogorskom Durmitoru. Nije to bila neka temeljna promjena za 360 stupnjeva, ali odvela ih je u nekom drugom smjeru, uglavnom prema gore.
“Planinarenje nam se dogodilo slučajno. Suprug, djeca i ja otišli smo na osmodnevni izlet na Durmitor. Bio je to turistički izlet uz šetnje i vožnje safari džipovima, moglo bi se reći da je bio dosta pasivan. Tamo smo vidjeli puno planinara i te su nas planine toliko zabljesnule da smo počeli intenzivno razmišljati kako bismo i mi mogli početi planinariti. Nitko iz kruga nama bliskih ljudi nije se time bavio pa smo istraživali po internetu. Tu je moj suprug naišao na Runolist koji nije bio razvikan poput Matice i Željezničara i to nas je privuklo. Upisali smo planinarsku školu kao druga generacija i od tada gotovo svakog vikenda planinarimo, to nam je postao stil života, neka vrsta zdrave ovisnosti. Kroz taj zajednički interes bolje smo upoznali sami sebe i jedno drugo, to nam je oplemenilo brak i dalo nam jednu novu dimenziju života”, priča Ivana Bara koja priznaje kako joj je žao što nije ranije otkrila ljubav prema planinama, ali i što njezina djeca Maria (22), Jakov (21) i Marta (19) ne dijele u tolikoj mjeri strast svojih roditelja. Možda će i njima to doći s godinama.
Dok sjedimo uz šalice čaja u hladno zimsko jutro u kafiću na zagrebačkoj Savici, Bara mi kroz smijeh prepričava kako je u tu priču dublje zašla na inicijativu supruga koji ih je oboje upisao u školu za vodiče, a da je nije ni pitao, ali nije se ljutila, prevladao je njezin avanturistički duh. “Rekla sam ok. Ajde, idemo!”
Profesionalne vještine i rušenje unutarnjih barijera
Njezin vikend život vodičke donio je pozitivne učinke i na njezin tjedni, poslovni život. Budući da radi na jednoj od voditeljskih pozicija te kao zaposlenica odjela marketinga i prodaje u Belupu sudjeluje u organizaciji brojnih događanja, između ostalih i Škole zdravlja, a u HPD Runolist kao vodič organizira izlete i vodi ljude, sve što nauči, može profesionalno primijeniti na svim svojim dužnostima. “To što radim kao vodič puno mi je pomoglo i u poslovnom smislu. To je iskustvo unaprijedilo moje liderske, komunikacijske i organizacijske vještine, ali poučilo me i strpljivosti, upornosti te rješavanju nekih konfliktnih situacija. U planinama svašta doživite, pogotovo u višednevnim izletima kada iz ljudi isplivaju neke osobine koje ne uspijevate upoznati kada s njima provedete samo jedan dan. Također, u rizičnim situacijama, na visokogorskim izletima gdje su uvjeti zahtjevniji, ljudi su osjetljiviji i zaista treba biti mentalno i fizički spremniji”, priča Bara.
Napominje kako su često u pitanju unutarnji sukobi, kada se ljudi suočavaju sa svojim strahovima i uvjerenjima da nešto ne mogu. “Kad to sve prođe, postajete svjesni svojih granica koje probijate, kao i toga da možete više nego što mislite da možete”, ističe. I sama je u više navrata morala probiti takve unutarnje barijere i strahove, osobito joj se u pamćenje usjekao zimski uspon kroz centralnu grapu na Begunjščicu.
“Bilo nas je petero na tom izletu, bili su zimski uvjeti i imali smo dereze i cepin. Temperatura je bila ispod nule i dvadesetak metara prije vrha, teren je bio sklizak, zaleđen, strm. Bila je to ona situacija kada je jednako rizično popeti se i vratiti se, kad vas jedan krivi pokret može skotrljati u padinu. Cijelo vrijeme razmišljala sam samo o tome kako ću se spustiti. Kad smo se popeli, nije bilo ni trenutka veselja. Srećom svladali smo to uspješno. No, teško je zadržati mir u takvim situacijama. U planinarenju je, pogotovo kod tih surovijih uvjeta, zahtjevniji silazak nego uspon. Uspon je samo pola puta. Kad se popnete, već ste iscrpljeni, umorni, a čeka vas silazak kad morate biti jako koncentrirani. Greške koje mogu biti fatalne najčešće se događaju pri silasku”, ističe Bara.
Planinarska opasna posla
Komentirala je i koje su to najopasnije situacije u koje se dovode amateri.
“Nisu svjesni opasnosti koje vrebaju u planini i nedovoljno su kritični o vlastitim psihofizičkim sposobnostima pa se dovedu u nezgodnu situaciju. Često smo svjedoci takvim situacijama, ali tu su naši dobri duhovi HGSS-ovci koji tad stupaju na scenu. Također, opasna je i nedovoljno dobra opremljenost, u što spada i da nedovoljna količina vode. Ljudi, primjerice, kad idu na Biokovo ostanu bez vode, jer unatoč tome što je to planina ispod 2.000 metara nadmorske visine, jako dugo traje uspon i silazak i to zahtijeva puno hidratacije.”
Obučeni planinari najbolje znaju i kakvu opremu odabrati. Kvalitetna oprema je najvažniji faktor sigurnosti. U planinama gojzerica glavu čuva, a ključne su i čarape. Također, veoma je bitno odabrati odjeću od materijala koji dišu i brzo se suše.
| Savjeti oko opreme Gojzerice bi trebale biti malo više, da prekrivaju gležanj kako bi noga bila sigurna od izvrtanja. Također, gojzerica mora biti barem za pola prsta veća zbog naticanja nogu i kako pri silasku prst ne bi nabijao u nju. Bitno je da se odaberu i primjerene čarape bez šavova, kako bi izbjegli natiske i žuljeve. Odjeća bi trebala biti od materijala kao što su mješavina vune i visokospecijaliziranih sintetičkih vlakana koji su prozračni i brzo se suše. |
Inače, Bara ocjenjuje kako Hrvatska ima dobro održavane i markirane staze, planinarska društva vode računa o tome i stalno otkrivaju i markiraju nove staze. No, kaže kako smo u odnosu na Sloveniju, Austriju i Italiju inferiorni po pitanju opremljenosti i infrastrukture planinarskih domova, skloništa i kuća. Na tome bi trebalo poraditi. I to ne samo zbog planinara. “Bez obzira što žive u gradovima, s godinama ljudi shvate da se u prirodi kriju svi odgovori koje tražimo i u nekom trenutku svi joj se vraćamo”, kazala je.
Puno su toga ona i suprug prošli na ovom zajedničkom putovanju, no stalno si zadaju nove ciljeve, nove planinske vrhove i staze. Njezin je suprug, potpredsjednik HPD Runolist završio alpinističku školu i zajedno s Marinom Šilićem upisao se među malobrojne Hrvate koji su se popeli na Matterhorn, vrh koji se nalazi u masivu Monte Rosse na granici Švicarske i Italije, i na Toblerone čokoladi, i koji se smatra jedan od tehnički najzahtjevnijih vrhova za penjanje.
“Trebala su im 23 sata ako se računa i uspon i silazak i povratak u civilizaciju. Popeli su se samostalno bez domicilnih vodiča, a to su stijene, staza nije označena. To je veliki pothvat. Ponosna sam na Daniela zbog tog njegovog uspjeha”, ne skriva taj ponos Bara.
No, ima i ona iza sebe pothvata kroz koje ne bi prošao svatko. Jedan od takvih smatra završavanje visokogorske škole NPPG od koje zbog velikog psihičkog i fizičkog pritiska mnogi odustanu, i to s ozlijeđenim gležnjem.
Pitali smo hrabru planinsku vodičku koje su joj planine najinspirativnije, ali nije se mogla odlučiti samo za jednu jer “svaka ima ono nešto posebno”. Velebit je, kaže, neispričana priča i da imate pet života ne biste uspjeli istražiti i sve njegove staze, vrhove i neotkrivene dragulje. S čelom u munjama, Biokovo je prekrasno zbog svoje surovosti i prgavosti terena. Ne može ne spomenuti ponosnu Dinaru s najvišim vrhom Sinjalom, a onda se vraća u blizinu, do bajkovitog Samoborskog gorja koje je, smješka se, puno bajkovitih staza, prekrasno za planinarenje i u proljeće i kad padnu prvi snjegovi. “Gorski kotar, Kapela, Samarske i Bijele stijene, pa Učka i Ćićarija. Stvarno ne mogu izdvojiti što je ljepše. A tu su još i Alpe, Dolomiti kojima se vraćamo svake godine i na planinarenje i na skijanje i penjanje po feratama. Bosna, Čvrsnica, Prenj. Okruženi smo sa svih strana divotama”, smijemo se sad već zajedno entuzijazmu koji je preuzeo Baru dok iz nje u bujici izlaze imena planina kao da nabraja najdraže slatkiše. Tako je to kad si nečime zanesen i kad nešto strastveno voliš.
Planinarenje je osim fizičke aktivnosti vrsta mentalne higijene i druženja. Postoji bonton u prirodi, to je posebna vrsta interakcije. U planinarenju radite i na mentalnom, duhovnom i na fizičkom zdravlju. Čovjek upoznaje sam sebe.
Ivana Bara
Za kraj, Bara je odabrala pet najljepših, tehnički nezahtjevnih staza za planinarenje u Hrvatskoj. Nije izdržala na tome stati pa je ipak tome dodala i staze nacionalnih parkova Plitvička jezera i Krka.
Pet staza za planinarenje
Sedam slapova Mirne
Sedam slapova Mirne je prekrasna, dinamična staza s puno vode i atraktivnih dijelova. Polovica staze završava u selu Kotli koji izgleda kao neki drugi planet. Krajolik je iznimno raznolik, prolazi se kroz lijepe šumske staze, uske kanjone, jezera, grebene i slapove. Staza je na glasu kao jedna od najljepših i najatraktivnijih u Hrvatskoj, stoga ne čudi što je vrlo posjećena, osobito u proljeće i ljeto. No, zbog vodostaja najpogodnije ju je posjetiti u proljeće ili jesen jer ljeti voda zna presušiti pa nije isti doživljaj. Također, ima li previše padalina i vodostaj Mirne jako naraste, stazu se ne može proći. Tako da uoči polaska valja pripaziti na vremensku prognozu. Staza tehnički nije zahtjevna, no na jednom dijelu strmi je uspon preko Grebena koji se prelazi pomoću sajli. Sedam slapova Mirne je staza od 15-ak kilometara, što iziskuje između pet i šest sati hoda, s pauzama i dulje.
Izletište Jankovac, Papuk
Izletište Jankovac na Papuku, jednoj od četiri planine koje okružuju Požešku kotlini, idealno je za obiteljski izlet. Jankovac je 1955. proglašen zaštićenom Park šumom i ima jedan od najljepših planinarskih domova u Hrvatskoj. U neposrednoj blizini planinarskog doma, koji se smjestio na 475 metara nadmorske visine, nalaze se dva jezera, ali i 35 metara visok slap Skakavac. Za sve je to zaslužan grof Josip pl. Janković koji je na ruševinama staklane podigao lovački dvorac. Danas tog dvorca više nema, ali u spomen na grofa Jankovića napravljena je Grofova poučna staza duga 2,3 kilometra. Stazicu kroz šumu, drvene stepenice i mostiće moguće je prijeći u tri sata. Iznad gorske doline s jezerima koje je grof iskopao za uzgoj pastrva, nalazi se pećina s grofovom grobnicom. Njoj se ne može pristupiti, no u njezinoj se blizini nalazi 20 metara duga Maksimova špilja koja je otvorena za javnost. Uz planinarenje, stazu je moguće proći i brdskim ili električnim biciklima koji se mogu iznajmiti, a po jezerima je moguće iskušati i vještine upravljanja kanuom.
Park šuma Golubinjak, Gorski kotar
Park šuma Golubinjak u Gorskom kotru ima nekoliko staza koje se mogu prijeći. Preporuka je da se ide na kružnu stazu koja počinje kod 40 metara visoke jele nazvane Kraljica šume za koju se vjeruje kako na tom mjestu postojano stoji već više od 250 godina. Šumski put potom vodi do Medvjeđeg brloga do Amfiteatra, čistine okružene visokim stijenama. Odavde do Golubinje poluspilje vode kamene stube, a puteljak se nastavlja do zanimljivog i fotogeničnog otvora u stijeni – Paklenih vrata. Nakon toga preostaje još jedno mjesto za posjetiti, a to je Ledena špilja u kojoj je i u ljetnim mjesecima znalo biti leda i snijega. Povratkom do Paklenih vrata spušta se prema igralištu uz ugostiteljski objekt. Golubinjak je proglašen Park šumom 1955. godine, ovu kružnu stazu moguće je laganim hodom prijeći u tri sata.
Kanjon Vražji prolaz i Zeleni vir, Gorski kotar
Kanjon Vražji prolaz i Zeleni vir, predivne destinacije za šetnju šumom uz atraktivne prirodne fenomene nalaze se na manje od sat vremena vožnje od Zagreba. Izvor Zeleni vir nalazi se u blizini Skrada gdje se preporučuje ostaviti automobil i prošetati do izletničkog doma s obzirom na to da je cesta koja vodi do dolje dotrajala, uska i zavojita. Izletnički dom gdje se može i prenoćiti i izvor Zeleni vir nadomak su prve hidrocentrale u Gorskom kotru izgrađene 1921. godine te sedamdesetak metara visokog slapa. Budući da se sve nalazi poprilično blizu, ovaj je izlet najbolje povezati posjetom Vražjem prolazu. Putem koji mjestimice vodi drvenim stepenicama i mostićima među stijenama visokim stotinjak metara iznad potoka Jasle ide se do spilje Muževa hiša. U njoj ima šišmiša potkovnjaka, nekoliko stalagmita i stalaktita te mala dvorana s jezercem u kojem su istraživači pronašli i čovječju ribicu. Za ovu se šetnicu ulaz naplaćuje (2,5 eura), a kako je najbolje doći do početka staze možete pročitati u uputama. Trenutno je staza otvorena isključivo do slapa i izvora Zeleni vir zbog šteta koje su poplavom u rujnu prošle godine nastale u Vražjem prolazu. U ovo doba godine, točnije od 16. listopada izletište je otvoreno samo vikendom od 10 do 18 sati.
Premužićeva staza, Velebit
Premužićeva staza proteže se hrptom planine od Zavižana do Baških Oštarija u srednjem Velebitu i duga je 57 kilometara. Budući da nema teških uspona, pogodna je i za posjetitelje nenavikle na planinarenje. Tu je stazu s koje se može doći na neke od najljepših vrhunaca Velebita tridesetih godina prošlog stoljeća projektirao i gradio inženjer šumarstva te strastveni planinar Ante Premužić. U tu se pustolovinu može krenuti s obje strane, no najpopularnija je dionica od Zavižana do prijevoja Veliki Alan. Put vodi po zidanim serpentinama, polutunelima i mostićima kroz velebitski krš, a 16 kilometara staze prolazi kroz Nacionalni park Sjeverni Velebit. Često se prolazi i ruta od Zavižana do dva sata udaljenog planinarskog skloništa Rossijeva koliba. Tko se odluči prehodati cijelu Premužićevu stazu obično to čini u tri dana i dijeli put na tri dionice: Zavižan-Alan, Alan-Skorpovac i Skorpovac-Baške Oštarije. Pogled na nekim mjestima seže do Italije, a prirodne ljepote na tom putu osvajaju planinare toliko da im se neprestano vraćaju. Uz Rossijevu kolibu u kojoj u slučaju nužde može prenoćiti šest osoba, uz stazu su i druga prenoćišta poput planinarskog doma Zavižan, planinarske kuće i pastirskih stanova Alan, planinarskog skloništa Skorpovac, Kugine kuće, planinarskog doma Prpa te hostela u Baškim Oštarijama. Premužićeva staza je jedna od najljepših planinarskih staza Hrvatske i često se može čuti kako bi je svaki zaljubljenik u prirodu barem jednom u životu trebao doživjeti.
