Je li klimatski summit COP28 gotovo posve beskorisan? Donosimo dvije priče koje to potvrđuju
Krenuo je klimatski summit COP28 u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a po svemu sudeći može se očekivati mnogo onoga što Greta Thunberg naziva “bla, bla, bla.”, stav je Forbesovog komentatora.
Mediji će se fokusirati na pitanja tko je došao, a tko nije, koliko su pojedini delegati vezani za industriju fosilnih goriva, koji bogataš će pozvati javnost da žive jednostavnijim životom, i tko će što odjenuti za crveni tepih. Ok, možda ne ovo posljednje.
Siromašne zemlje ukazivat će na ekološku štetu za koju su odgovorne bogate zemlje, a bogate zemlje će tvrditi da sve veće emisije stakleničkih plinova siromašnih zemalja postaju dominantne (i jedno i drugo je točno). Obećanja o financijskoj podršci i ciljevima teći će kao slapovi Niagare, a stvarni protok novca više će podsjećati na Dolinu smrti. Liberali će plakati jer se klimatske promjene negiraju, a konzervativci će sipati drvlje i kamenje po klimatskom licemjerju.
Dvije priče odlično ilustriraju gotovo potpunu beskorisnost COP summita. Prvo, bogate nacije obvezale su se preko 400 milijuna dolara kako bi pomogle siromašnim zemljama platiti štetu nastalu klimatskim promjenama – nakon trideset godina pritiska. Ako se u obzir uzme proklamirana hitnost klimatskih promjena i potreba za dramatičnim ubrzanjem postupanja i ulaganja, glacijalni napredak po ovom pitanju mora izazivati čuđenje među političarima i aktivistima.
Druga priča koja izaziva okretanje očima je prepirka oko toga hoće li se u finalnom izvještaju pozvati na “postepeno smanjenje” ili “postepeno ukidanje” fosilnih goriva. Ovo je slučaj savršenog povlačenja nečeg dobrog, odnosno odbijanje polovice kruha ako ne možemo doći do cijelog komada. Nastranu činjenica da formulacije u izvještaju neće imati nikakvog utjecaja na postupke onečišćivača (uglavnom potrošača), potpuna eliminacija fosilnih goriva u najboljem je scenariju ambiciozna, a u najgorem nerealna do točke da odbija racionalna, isplativa smanjenja.
Jaz između bogatih i siromašnih zemalja sigurno će biti izvor napetosti: bogate zemlje zauzet će stav “nemoj raditi ono što sam ja radio, radi ono što ti kažem”, koji neće utjecati na političare u siromašnim zemljama. I nije samo stvar u tome što bogate zemlje izbjegavaju odgovornst za emisije u prošlosti, već one i sada pokazuju tek minimalne korake prema navodnim ciljevima “nulte stope” koji su nekako uspjeli postati sveti gral klimatske politike.
Na primjer, IEA u svom izvješću iz 2020. godine naglašava kako će postizanje tog cilja do 2050. zahtijevati mnoge promjene ponašanja, uključujući da se na putovanja kraća od tri kilometra ide pješice ili biciklom, da se ograničenja brzine smanje za 7km/h i da se grijanje ili hlađenje u zatvorenim prostorima prilagodi za tri stupnja Celzijusa. Ne samo da se to ne događa u bogatim zemljama, već sve više djeluje kako su građani tih zemalja sve manje voljni žrtvovati se u ime globalnih ciljeva. To nije dobar znak za napore da se siromašne zemlje uvjeri da se ostave razvoja temeljenog na fosilnim gorivima.
Nažalost, pristup “nikakvo rješenje je bolje od polovičnog” ispuhat će energiju promoviranja ekonomskog razvoja temeljenog na čišćoj, ako već ne čistoj, energiji. Na primjer, u mnogim zemljama bi povećanje korištenja konvencionalne energije umanjilo deforestaciju i tako srezalo emisije stakleničkih plinova i gubitak prirodnih staništa, a istovremeno poboljšalo kvalitetu zraka u zatvorenim prostorima. Ipak, neki će se suprotstaviti podržavanju nuklearne energije (iz neznanja) ili fosilnih goriva poput propana ili prirodnog plina jer su apsolutisti. Nema sumnje da siromašne nacije neće željeti slušati one koji su spremni proputovati par tisuća kilometara samo kako bi im rekli da se odreknu ekonomskog rasta.
Na kraju, napadi na tvrtke za fosilna goriva i vlade bit će neka vrsta terapije za aktiviste, no neće umanjiti potrošnju ništa više nego je kampanja “rata protiv droge” umanjila konzumaciju narkotika diljem svijeta. Ono što je još važnije jest što će međusobno sukobljeni ciljevi ublažavanja energetskog siromaštva i rezanja emisija stakleničkih plinova ostati neriješeni: bogate zemlje fokusirat će se na ovo drugo, a siromašne na ovo prvo.
Osnovna istina je da gospodarski razvoj zahtijeva energiju, a konvencionalni izvori često su cjenovno prihvatljiviji, no ta istina bit će ignorirana i nadglasana klišejima kako su “solarna i energija vjetra jeftinije od fosilnih goriva,” što je istina tek u rijetkim slučajevima. Pretvaranje da je skupa obnovljiva energija rješenje je kao da ljudima koji umiru od gladi kažete “neka jedu organske kolače.” Takav stav prošli put nije dobro prošao.
Autor originalnog članka: Michael Lynch, viši suradnik Forbesa
Link: COP28 Will Generate Headlines But Not Much Else
(Prevela: Nataša Belančić)
