Projekt zeleni vodik pred kolapsom: Bidenova vlada dala milijarde dolara, a glavni igrači uzmiču

Čisti vodik već dugo se spominje kao gorivo koje je ključno za rješavanje klimatske krize. On bi pomogao očistiti prljave industrije poput kemijske i proizvodnje čelika, bio bi izvor čistog goriva za transport i pomogao bi SAD-u doseći cilj od neto nulte stope emisija stakleničkih plinova do 2050. godine. Ipak, početak tog puta nije obećavajući

Nakon nekoliko godina entuzijazma i milijardi dolara podrške američke vlade kako bi se krenulo sa zelenim vodikom, sada raste – pesimizam – i to zbog toga koliko brzo se može povećati upotreba ovog goriva. Frustrirani predloženim smjernicama za ključne vladine poticaje koje smatraju prestrogima, tvrtke poput ExxonMobila i Plug Powera prijete da će u potpunosti odustati ili odgoditi svoje velike projekte vezane za vodik.

“Prije dvije godine oko ovoga je vladao ogroman entuzijazam. Svi su bili izvan sebe,” kaže izvršni direktor Electric Hydrogena Raffi Garabedian za Forbes. “Dogodilo se sad da su ljudi počeli shvaćati da se stvar o kojoj se već dugo priča ne realizira, da se projekti ne grade. Pitam se zašto? Ljudi su shvatili da je to zbilja teško.”

Čisti vodik, pogotovo “zelena” vrsta proizvedena samo od vode i obnovljive električne energije, ključan je za strategiju Bidenove administracije za smanjenje onečišćenja CO2. Ipak, predložena pravila za porezne olakšice vrijedne do 3 dolara po kilogramu, kojima se želi izbalansirati više troškove proizvodnje ovog goriva, više odgovaraju projektima koji se oslanjaju na nove obnovljive izvore energije (ili onu nuklearnu), što značajno povisuje troškove. Garabedianu to odgovara, ali neki njegovi konkurenti kažu kako će to cijene zelenog vodika držati previsokima. ExxonMobil je nezadovoljan što njihov pristup – proizvodnja vodika od prirodnog plina, ali uz hvatanje CO2 prije nego pobjegne u atmosferu – vjerojatno neće dobiti pune subvencije.

Konačna verzija kreditnih pravila očekuje se krajem ove godine, vjerojatno prije izbora u studenom.

Prljavi vodik može se proizvesti za 1,06 dolara po kilogramu. Zeleni vodik košta do četiri puta više.

Kao što je slučaj i s drugim tehnologijama s niskim razinama ugljičnog dioksida, uključujući solarne panele, vjetroturbine ili baterije za električne automobile, koji su svi morali nadići rane visoke troškove, čisti vodik mora postati jeftiniji kako bi bio kompetitivan i ostvario utjecaj. Ipak, neće biti jednostavno doseći čak ni trošak proizvodnje prljavog vodika koji se proizvodi od prirodnog plina: on se može proizvesti po cijeni od 1,06 dolara po kilogramu. Zeleni vodik stoji oko četiri puta više.

Na svijetu se upotrijebi oko 92 milijuna tona vodika godišnje, uglavnom u teškoj industriji. Do kraja desetljeća, tvrtka za istraživanje industrije Wood Mckenzie predviđa kako bi proizvodnja čistog vodika mogla porasti na oko 14 milijuna tona, od praktički ničega trenutno. Takav obujam označio bi početak kritične mase za gorivo, ali je svejedno za milijun tona niži od ranijih predviđanja s kraja 2023. godine.

“Očekivali smo određena kašnjenja, ali ona su veća od onog što smo mislili,” kaže Murray Douglas, potpredsjednik Wood Mackenzieja u Edinburghu.

“Stvar je u svemu; trošku generacije obnovljive energije; pravilima; generalnoj inflaciji troškova u svim industrijama; ali isto tako u tome što treba uvjeriti kupce da se moraju prijaviti sada, a ne čekati da troškovi padnu,” govori. “Kada to sve stavite na jedno mjesto, prognoze za 2030. postaju manje optimistične.”

Zbog toga neke kompanije u industriji fosilnih goriva slave.

“Moramo napustiti tu maštariju o postepenom udaljavanju od nafte i plina i umjesto toga adekvatno u njih investirati, na način koji odražava realistične pretpostavke o potražnji,” rekao je izvršni direktor Aramca, najveće svjetske naftne kompanije, Amin Nasser na nedavnoj konferenciji u Houstonu. “Mnogi od nas to ogovore već jako dugo, svijet pokušava proći tranziciju kroz maglu, bez kompasa, na cesti koja ne vodi nikamo.”

Skupo gorivo

Interes tvrtke ExxonMobil za proizvodnju čišćeg vodika je razumljiv. Kao i Aramco, oni već koriste ogromne količine konvencionalnog vodika, a nalazi se među najvećim onečišćivačima na svijetu. To nije dobar imidž uslijed sve gore klimatske krize koja gotovo na tjednoj bazi ruši temperaturne rekorde kako na kopnu, tako i na moru.

Uzevši u obzir globalnu skalu svog poslovanja i rezerve novca od preko 31 milijardu dolara, ExxonMobil je u odličnoj poziciji da postane lider u hvatanju i skladištenju ugljičnog dioksida nastalog u njihovoj proizvodnji i u proizvodnji takozvanog plavog vodika. Ipak, Bidenova administracija odlučila je da ne želi nagraditi takav pristup.

Studija znanstvenika s Cornella Roberta Howartha otkrila je kako je hvatanje i skladištenje ugljika energetski intenzivno i rezultira s još gorim onečišćenjem klime nego da ga se samo pusti u zrak. Staklenički otisak također je “preko 20 puta veći od izgaranja prirodnog plina ili ugljena za grijanje i nekih 60 posto veći od izgaranja dizelskog ulja za grijanje,” otkriva studija.

Za razliku od goriva temeljenog na nafti, za vodik ne postoji tržišna cijena. On se isporučuje direktno od proizvođača do kupaca. Veliki korisnici poput naftnih rafinerija ili kemijskih tvornica dobivaju ga po najnižoj cijeni, ali drugi plaćaju mnogo više.

Cijena vodika je oko 2,5 puta veća od one za prirodni plin.

Doran Barnes, izvršni direktor, Foothill Transit

U Kaliforniji, jedinom američkom tržištu za vozila na vodik, First Element (u kojeg ulaže Toyota) upravlja desecima postaja za gorivo koje prodaju kompresirani vodik po šokantnoj cijeni od 36 dolara po kilogramu vozačima automobila Toyota Mirai ili Hyundai Nexo SUV.

Cijene su nešto bolje za Foothill Transit, agenciju iz Los Angelesa s tridesetak autobusa na vodik. Oni su ispregovarali višegodišnju stopu s dobavljačem od 9,12 dolara po kilogramu, kaže izvršni direktor tvrtke Doran Barnes. Iako su autobusi pouzdani, “cijena vodika je oko 2,5 puta veća od one za kompresirani prirodni plin,” kaže on.

Želja za energijom

Zahtjevi da energija za proizvodnju zelenog vodika dolazi od novih čistih izvora je razumljiva. Električna mreža već sad se jedva nosi s rastom potražnje vječno “gladnih” podatkovnih centara, rasta američke proizvodnje i rasta broja električnih vozila kojima je potrebno punjenje.

“Ako ćemo još povećati potražnju za energijom proizvodnjom elektrolitskog vodika, onda moramo dodati nove čiste energetske resurse kako bismo to uspjeli,” kaže Eric Guter, podpredsjednik za mobilnost i vodik u tvrtci Air Products, najvećeg svjetskog dobavljača tog plina. “U suprotnom ćemo pogoršati problem emisija preko leđa poreznih obveznika, a to će uništiti dugoročne prognoze za održivo tržište čistog vodika.”

Air Products planira nekoliko velikih projekata za zeleni vodik koji bi se trebali otvoriti kasnije ovog desetljeća – uključujući jedan u Saudijskoj Arabiji – i podržava nova predložena pravila. Isto je i s tvrtkom Electric Hydrogen, koja razvija velike tvornice za zeleni vodik. Njihov plan je smjestiti te tvornice u blizinu novih solarnih ili elektrana na vjetar i, idealno, izbjeći ulazak u mjeru. Prikupili su preko 600 milijuna dolara od investitora kao što je Breakthrough Energy Ventures Billa Gatesa, Energy Impact Partners, BP Ventures i Amazon.

“Natječemo se protiv stotinu godina globalnih subvencija, rata, krvi, bogatstva i zlata koji su od nafte i plina učinili ono što su oni danas.”

Raffi Garabedian, izvršni direktor, Electric Hydrogen

Oni žele krajem ove godine svoju prvu tvornicu zelenog vodika na komercijalnoj skali isporučiti tvrtci New Fortress Energy milijardera Wesa Edensa. New Fortress gorivo planira prodavati proizvođaču amonijaka. Tvornicu će pokretati 100 megavata električne energije, a plan je da se u njoj proizvodi do 45 tona goriva svakog dana.

Garabedian kaže kako bi još jedno rano tržište za zeleni vodik moglo biti ono za održivim gorivom za zrakoplove, ili SAD, budući da regulacije u Europi prisiljavaju avioprijevoznike da koriste gorivo s nižom razinom ugljik. Ipak, iako kompanija ima kupce, njemu su vrlo jasni izazovi koji ih čekaju.

“Natječemo se protiv 100 godina globalnih subvencija, rata, krvi, bogatstva i zlata koji su od nafte i plina učinili ono što su oni danas. To je još uvijek najsubvencioniranija industrija na svijetu, osim vojske,” kaže on. “Pokušavati se natjecati s tim iz perspektive troška je suludo.”

Autor originalnog članka: Alan Ohnsman, Forbes
Link: Green Hydrogen’s Hype Hits Some Very Expensive Hurdles
(Prevela: Nataša Belančić)