Europski apsurd: Industrija solara na koljenima, a EU bilježi rekorde s instaliranim panelima

Aktualno Gordana Grgas 11. ožu 2024. 06:52
featured image

11. ožu 2024. 06:52

Kina drži više od 80 posto globalnih kapaciteta fotonaponske industrije, te više od 90 posto glavnih komponenti, a Europa je (bila) tehnološki lider u tom području. Stručnjaci za FORBES Hrvatska naglašavaju da je nužno da EU što prije razvije vlastite industrijske lance vrijednosti u tom sektoru, što traži snažnu podršku na razini Unije i njenih članica, a kao dobar primjer navode SAD. Što se Hrvatske tiče, kod Šibenika bi u suradnji s njemačkim Institutom Fraunhofer mogao niknuti jedan od takvih lanaca

Dok Europska unija obara rekorde u instaliranim solarnim panelima – to je, naime, postao najbrže rastući izvor električne energije – s tržišta već neko vrijeme stižu vijesti o stotinama bankrota u europskoj fotonaponskoj industriji te katastrofične prognoze o njenom mogućem krahu, ne donesu li se mjere zaštite i poticaji.

Pozadina drame zapravo nije misterij: solarni paneli su danas dostupni iz Kine po ultra niskim, dampinškim cijenama, gdje je ta industrija snažno subvencionirana. Prema nedavnoj analizi europskog think-tanka Bruegel, iz Kine dolazi 95 posto panela koji se koriste u EU, a oni proizvedeni u, primjerice, Njemačkoj su i 40 posto skuplji od kineskih. Pritom, u Europi se solarni paneli uglavnom i proizvode od uvoznih komponenti iz, pogađate, Kine.   

Kako kažu eksperti s tog područja, ovisnost je postala gotovo apsolutna. Kina trenutno drži više od 80 posto globalnih kapaciteta fotonaponske industrije, a pritom i više od 90 posto glavnih komponenti –  polisilicija, ingota i wafera – dolazi iz te zemlje, ili drugih država gdje je ta proizvodnja u kineskom vlasništvu.

U pitanju je, zapravo, paradoks, jer je Europa bila tehnološki lider u tom području,  kako za FORBES Hrvatska kaže Marko Lončarević, savjetnik direktora u kompaniji Vallis Solaris koja je kod Šibenika lani najavila veliki industrijski projekt upravo u fotonaponskoj industriji i proizvodnji zelenog vodika.

Ingot, wafer, ćelija, modul…

Zajedno sa stručnjacima s njemačkog Instituta Fraunhofer ISE (Institut za sustave solarne energije), koji su glavni strateški partner Vallis Solarisa, naglašava da je nužno da EU razvije vlastite industrijske lance vrijednosti „koji obuhvaćaju sve ključne komponente ugrađene u konačni proizvod, što znači vertikalno integrirani lanac polisilicij – ingot – wafer – ćelija – modul – solarno staklo – inverter“.  Uspjeh će zahtijevati, napominje, „vrlo snažnu podršku na razini Europske unije i pojedinih članica“.

Nužno je da EU razvije vlastite industrijske lance vrijednosti koji obuhvaćaju sve ključne komponente ugrađene u konačni proizvod, što znači vertikalno integrirani lanac polisilicij – ingot – wafer – ćelija – modul – solarno staklo – inverter.

I sam projekt Vallis Solarisa u Šibeniku, najavljen s najmanje milijardu eura investicije, je trenutno na klackalici.

Kako smo već pisali, do 2026. godine su namjeravali pokrenuti proizvodnju osnovnih komponenti lanca vrijednosti fotonaponske industrije (ingot, wafer, ćelija i modul), a planirani kapacitet proizvodnje u prvoj fazi je trebao biti  2,2 gigavata godišnje te do 2033. godine bi se digao do 12 gigavata. Kao idući korak, planirali su paralelni lanac za proizvodnju zelenog vodika kao osnovne sirovine za proizvodnju sintetičkog goriva.

Uskoro natječaj u Šibeniku

Uskoro očekuju objavu natječaja za kupovinu zemljišta u industrijskoj zoni, za prvih 50-60 hektara, ali po svemu sudeći, redoslijed investicija će se okrenuti.

„Konačnu odluku o tome moramo donijeti vrlo brzo, s obzirom na to da se na natječaj moramo javiti s konkretnim poslovnim planom, za čiju realizaciju izdajemo u vrlo ozbiljne garancije“, kaže Lončarević. Za oba industrijska lanca ukupno im treba 300-injak hektara, ali to trenutno nije dostupno.  

Objašnjava da bi, ako započnu projekt s vodikom i sintetičkim gorivima, „visina ulaganja bila nešto veća od planirane, dok bi utjecaj na zapošljavanje bio manji, s obzirom da se ovdje ne radi o procesnoj industriji te da je stupanj automatizacije postrojenja izuzetno visok“. Investicija u području fotonapona započela bi, dodaje, čim osiguraju dodatne površine za razvoj, kako je i predviđeno Sporazumom Vallis Solarisa s Gradom Šibenikom poptpisanim potkraj prošle godine.   

Kako to rade Amerikanci

Vraćajući se na šire pitanje – može li i kako fotonaponska industrija opstati u EU – Lončarević, u suradnji sa Sebastianom Noldom s Instituta Fraunhofer, odgovara nam da treba obratiti pozornost na to kako reagiraju Sjedinjene Države. Osim promptnog uvođenja carina u bilo kojem ugroženom sektoru, SAD je promovirao vrlo snažan i sveobuhvatan model poticaja pod nazivom IRA (Inflation Reduction Act).

„Koliko brz i intenzivan može biti učinak jednog ovakvog okvira za poticanje ulaganja, najbolje je vidljivo na slučaju europskog proizvođača fotonaponskih ćelija i modula – Meyer Burger. Naime, uslijed novonastalih okolnosti na europskom tržištu, Meyer Burger je kao i mnogi drugi odlučio u velikoj mjeri odmah zaustaviti tek nedavno izgrađene proizvodne kapacitete u njemačkom Freibergu, te razviti još veće kapacitete na području američke države Kolorado (početni kapacitet proizvodnje fotonaponskih ćelija od 2 gigavata). Odobren im je vrlo širok paket poticaja do maksimalnog intenziteta od 1,4 milijarde dolara koji se može koristiti od početka proizvodnje 2024. godine do kraja 2032. godine. Dodatno, 90 milijuna dolara osigurao je grad Colorado Springs kroz porezne olakšice, direktne potpore, snižene cijene električne energije i vode, dok je 300 milijuna dolara osiguralo Ministarstvo energetike kroz predujmove temeljem ugovora o otkupu konačnih proizvoda“, stoji u odgovoru Lončarevića i Nolda.

Pitanje ekonomske sigurnosti i geopolitičke ranjivosti

Smatraju da Europska unija i dalje na globalnoj razini ima značajne znanstveno-istraživačke kapacitete koji imaju vrlo konkretna i značajna postignuća, a  fotonaponska industrija ima strateško značenje za sve članice. Kao takva, napominju, ona ne bi smjela „ovisiti o milosti proizvođača, odnosno ključnih dobavljača iz Kine pa niti iz Sjedinjenih Američkih Država“.

Dodajmo tome na kraju da EU planira do 2030. godine veliko povećanje instaliranih solarnih kapaciteta – sa sadašnjih 263 gigavata na skoro 600 gigavata, a kako pišu analitičari Bruegela, ako se ništa ne promijeni, to će proširenje biti temeljeno skoro isključivo na solarnim panelima uvezenima iz Kine, a takva ovisnost je zabrinjavajuća s aspekta ekonomske sigurnosti kao i geopolitičke ranjivosti.