Na sve strane niču nove naftne bušotine, dok političari govore o dekarbonizaciji

Na putu prema neto nultim emisijama ugljičnog dioksida do 2050. godine, ove su godine zemlje proizvođači nafte ubrzale licenciranje novih bušotina, dok su tvrtke povećale ulaganja u pronalaženje novih izvora.

Međunarodna agencija za energiju (IEA) je prije tri godine u svom scenariju klimatski neutralnog društva do 2050. među uvjete za postizanje cilja navela da se od 2021. godine ne otvaraju nova naftna i plinska polja. Taj je prijedlog ignoriran, jer su se tijekom posljednje dvije godine nova naftna polja otvarala i dobivala odobrenja ubrzanim tempom. Trend u velikoj mjeri predvode razvijene zemlje, koje Pariški klimatski sporazum iz 2015. najviše obvezuje na smanjenje emisija.

Istraživanje kanadskog Međunarodnog instituta za održivi razvoj (IISD) iz svibnja ove godine također preporučuje da se cilj ograničenja porasta temperature na najviše 1,5 stupnjeva celzijusa iznad predindustrijskih razina postigne tako da se ne otvaraju nova naftna i plinska izvorišta. Prema njihovim izračunima, postojeći projekti zadovoljavaju energetske potrebe svijeta (uz povećanje udjela obnovljivih izvora), a zabranu otvaranja novih izvorišta vide kao dobar i politički lakše ostvariv prvi korak prema napuštanju fosilnih goriva.

Borba protiv klimatskih promjena i ljubav prema nafti?

Među zemljama koje se smatraju vodećima u borbi protiv klimatskih promjena, a istovremeno rekordnom brzinom izdaju dozvole za eksploataciju nafte i plina, nalaze se prvenstveno SAD, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, Norveška i Australija. Uz tradicionalno velike proizvođače poput Rusije i Saudijske Arabije, nova polja otvaraju i Kina i Brazil.

Forbes Slovenija je stoga napravio pregled gdje se otvaraju najveći novi naftni i plinski projekti te tko u najvećoj mjeri financira ovo širenje.

Najveća naftna polja koja bi trebala započeti s proizvodnjom u narednim godinama nalaze se u Rusiji i Kanadi, dok se među prvih deset nalaze i ona u Iraku, Namibiji i Brazilu, prema podacima analitičke tvrtke GlobalData, koje prenosi portal Offshore Technology.

Nova naftna polja Rosnjefta

Najveći novi naftni i plinski projekt je ruski Zapadno-Irkinskoje, dio arktičkog kompleksa kojim upravlja Vostok Oil. Bušotina je u 100-postotnom vlasništvu državne naftne kompanije Rosnjeft i smještena je u sibirskoj pokrajini Krasnojarski kraj. Proizvodnja bi trebala započeti već ove godine, s predviđenim kapacitetom od 450 tisuća barela nafte dnevno, a očekuje se da će trajati do iscrpljenja zaliha 2085. godine.

Također, irački projekt Eridu, koji bi trebao započeti s proizvodnjom sljedeće godine, većinski je u vlasništvu ruske naftne kompanije. Lukoil ima 80-postotni udio u ovom naftnom polju, koje je prošle godine dobilo dozvolu za rad. Prema podacima GlobalData, proizvodnja od 250 tisuća barela dnevno trebala bi započeti 2025. godine. Ovo je jedno od najvećih naftnih otkrića u Iraku u posljednja dva desetljeća, naveo je prošle godine ruski većinski vlasnik, a predviđa se da bi mogla trajati do 2071. godine.

Ruskim projektima slijede četiri planirana nova naftna polja u Kanadi, smještena u pokrajini Alberta. Sva četiri projekta koriste naftni pijesak (eng. oil sands), što je nekonvencionalna metoda vađenja nafte. Zahvaljujući ovoj metodi, Kanada je postala jedna od najvažnijih proizvođača nafte i zemlja s trećim najvećim zalihama na svijetu, no metoda je kontroverzna zbog štetnog utjecaja na okoliš koji uzrokuje.

Veliki kanadski projekti

Četiri kanadska projekta trebala bi započeti proizvodnju između 2025. i 2028. godine. Prema podacima GlobalData, ukupna proizvodnja dosezala bi oko 910 tisuća barela nafte dnevno. Očekuje se da bi projekti mogli biti operativni do kasnih 70-ih ili 80-ih godina ovog stoljeća. Tri projekta (May River, Voyager South, Narrows Lake) su u vlasništvu kanadskih kompanija, dok jedan (Dover Commercial Project) pripada kineskoj korporaciji China National Petroleum Corporation (CNPC) putem podružnice.

Kanada je 2021. godine donijela zakon kojim se obvezala postići neto nulte emisije do 2050. godine. Istovremeno, prošle godine izvadila je gotovo pet milijuna barela nafte dnevno, što predstavlja 40-postotno povećanje u posljednjem desetljeću. Ove godine, prema podacima Kanadskog udruženja proizvođača nafte, proizvodnja je dosegnula 5,8 milijuna barela dnevno, što je premašilo analitičke prognoze, a od toga je 3,3 milijuna barela dnevno (57 posto) proizvedeno iz naftnog pijeska.

Nakon dugogodišnjih odgoda, među ostalim zbog prosvjeda autohtonih naroda (First Nations) i okolišnih organizacija, u svibnju ove godine pušten je u rad prošireni naftovod Trans-Mountain Pipeline. Ovo je jedina veza koja prenosi naftu iz ležišta u Alberti do zapadne obale, odakle se može izvoziti. Proširenjem je kapacitet naftovoda gotovo utrostručen, s 300 tisuća na 890 tisuća barela nafte dnevno.

Trumpovo ‘drill, baby drill’

Sjedinjene Američke Države pripremaju se za promjenu u Bijeloj kući, gdje se vraća bivši predsjednik Donald Trump. Republikanac je u kampanji obećavao povećanje eksploatacije nafte pod sloganom “drill, baby, drill”. Međutim, prema dostupnim podacima, tijekom mandata demokrata Joea Bidena, koji je zakonom o smanjenju inflacije (IRA) obećavao energetski prijelaz, broj odobrenih dozvola za vađenje nafte porastao je na rekordne razine.

Tijekom Bidenova mandata SAD su izdale 1.453 nove dozvole za eksploataciju nafte i plina, što čini polovicu svih dozvola izdanih u svijetu u tom razdoblju i 83 posto svih dozvola koje su izdale razvijene zemlje. To je ujedno 20 posto više nego tijekom Trumpova prvog mandata, izvijestio je britanski Guardian na temelju podataka IISD-a. U posljednjih godinu dana SAD su, prema studenom objavljenim podacima IISD-a, izdale 412 dozvola za eksploataciju, od ukupno 1.042 globalno izdanih.

Najveću je pažnju javnosti privuklo Bidenovo odobrenje projekta Willow u saveznoj državi Aljaska u ožujku prošle godine. Projekt, u vlasništvu naftne kompanije ConocoPhillips, prema ovogodišnjim procjenama tvrtke mogao bi proizvoditi do 180 tisuća barela nafte dnevno i tijekom svog životnog ciklusa proizvesti ukupno 600 milijuna barela. Nakon tužbe okolišne organizacije Earthjustice, koja je pokušala zaustaviti projekt argumentom da je u suprotnosti s Bidenovim obvezama za smanjenje emisija, sud je u studenome prošle godine potvrdio Bidenovu odluku o odobrenju projekta.

U SAD-u također prevladava nekonvencionalna metoda vađenja nafte, u ovom slučaju hidrauličko frakturiranje (fracking), koje se provodi u velikim ležištima škriljevca (shale) u Teksasu i Novom Meksiku. Otkrivanjem tih zaliha nakon 2010. godine SAD su u posljednjih nekoliko godina postale najveći proizvođač nafte i plina na svijetu, nadmašivši Saudijsku Arabiju i Rusiju.

Porast udjela nekonvencionalnih metoda vađenja nafte u svjetskoj proizvodnji rezultat je postupnog iscrpljivanja tradicionalnih zaliha, koje je sve teže dosegnuti. Nove metode vađenja često su manje prijateljske prema okolišu i financijski zahtjevnije – no to ne odvraća ulaganja naftnih kompanija.

Nema kočnica ni u Norveškoj niti u Ujedinjenom Kraljevstvu

U Europi, koja si postavlja ambiciozne ciljeve za zeleni prijelaz, odobravanje novih projekata nafte i plina također se nastavlja, osobito u Norveškoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Norveška, najveći dobavljač prirodnog plina Europskoj uniji, prema podacima IISD-a izdala je 67 dozvola za eksploataciju u posljednjih 12 mjeseci, dok je Ujedinjeno Kraljevstvo izdalo 80.

Iako je nordijska plinska velesila gotovo u potpunosti uklonila automobile s unutarnjim izgaranjem s cesta, novoodobreni projekti nafte i plina mogli bi osloboditi 167 milijuna metričkih tona ugljičnog dioksida u atmosferu. Norveška je posljednjih godina otkrila značajne rezerve nafte i plina u ležištu Fram u Sjevernom moru, a najnovije otkriće državnog energetskog giganta Equinor objavljeno je prije nekoliko dana.

Equinor djeluje i u britanskim vodama. U rujnu prošle godine, unatoč protivljenju javnosti, dobio je dozvolu za eksploataciju nafte u ležištu Rosebank kod obale Škotske, najvećem još neiskorištenom naftnom polju u Ujedinjenom Kraljevstvu. U ležište s 300 milijuna barela nafte Equinor je, zajedno s izraelskim partnerom Ithaca Energy, uložio 3,8 milijardi dolara.

Projekt je odobren tijekom mandata konzervativne vlade premijera Rishija Sunaka, koja je bila naklonjenija eksploataciji nafte. No, iako je novi laburistički premijer Keir Starmer najavio kraj izdavanja novih dozvola i na ovogodišnjoj klimatskoj konferenciji COP29 postavio strože ciljeve za smanjenje emisija, njegova je stranka već prije izbora signalizirala da neće osporavati odobrenje za eksploataciju u Rosebanku. U međuvremenu su Greenpeace i organizacija Uplift podnijeli tužbu škotskom sudu tražeći poništenje dozvole za eksploataciju.

Zabrinjavajuće ponašanje najrazvijenijih

Prema mišljenju brojnih organizacija za zaštitu okoliša, posebno zabrinjavajuće je to što upravo razvijene države ubrzano izdaju nova odobrenja za eksploataciju nafte. Dok se te države često pozivaju na osiguravanje energetske sigurnosti u nesigurnim geopolitičkim vremenima, organizacije poput IISD-a ističu da se uglavnom radi o državama s relativno niskom ovisnošću o fosilnim gorivima i visokom gospodarskom sposobnošću da ih napuste.

“Logičan prvi korak u prijelazu s nafte i plina je prestanak otvaranja novih nalazišta,” rekao je za Guardian Olivier Bois von Kursk, suautor svibanjske studije IISD-a. “Stoga je vrlo zabrinjavajuće što se istraživačka aktivnost nakon sporazuma COP28 ne samo nastavila, već i povećala. Bogate zemlje s relativno niskom ovisnošću o prihodima od fosilnih goriva trebale bi prve prestati izdavati dozvole. No, to se ne vidi u podacima.”

Na ovogodišnjoj klimatskoj konferenciji COP29, koja je završila prije nekoliko dana u Azerbajdžanu, završni dogovor – kao i prošle godine – izazvao je razočaranje. Razvijene zemlje obvezale su se na 300 milijardi dolara godišnje za klimatsku pomoć, što je znatno manje od 1.300 milijardi koje su tražile zemlje u razvoju.

Ubrzano otvaranje novih naftnih izvora, osim kroz izdana državna odobrenja, vidljivo je i u povećanju kapitalnih izdataka (capex) naftnih kompanija.

Značajna ulaganja u istraživanja novih izvora nafte i plina

Po podacima ovogodišnjeg popisa globalnog povlačenja nafte i plina (Global Oil and Gas Exit List – GOGEL), oko 1.800 naftnih tvrtki, koje čine 95 posto svjetske proizvodnje nafte i plina, godišnje prosječno ulažu 61 milijardu dolara u istraživanje novih izvora nafte i plina.

Industrija nafte i plina se, međutim, ne mijenja onako kako bi to mogli sugerirati često oglašavane investicije velikih kompanija u zelene projekte, kao što su energetski vodik ili tehnologije za hvatanje ugljika. Zapravo, 95 posto tvrtki koje se bave proizvodnjom nafte i plina još uvijek istražuju nove izvore nafte i plina, pokazuju podaci GOGEL-a. Među njima su tvrtke kao što su TotalEnergies, Shell, BP, Eni, Equinor, OXY, OMV i Ecopetrol, koje sve tvrde da se nastoje posvetiti postizanju neto nula emisija do 2050. godine.

Ako se osvrnemo samo na zapadne naftne gigante – Shell, Eni, BP, TotalEnergies, ExxonMobil i Chevron planirale su kapitalne investicije za istraživanje novih ležišta u razdoblju od 2022. do 2024. u ukupnom iznosu od oko 7,8 milijardi dolara, pokazuju podaci GOGEL-a. U međuvremenu su zemlje u kojima ove tvrtke imaju sjedište (Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Francuska, SAD) prošle godine na konferenciji COP28 obećale oko 366 milijuna eura za klimatski fond za gubitke i štetu izazvanu klimatskim promjenama.