Tko su svjetski gospodari sirovina koje su neophodne za zelenu tranziciju? Europa je vrlo ranjiva
Proizvodnja ključnih metala za primjenu u zelenim tehnologijama geografski je koncentrirana, a preradom u velikoj mjeri dominira Kina.
Prijelaz na obnovljive izvore energije zahtijevat će ogromne količine strateških materijala, poput litija, nikla, kobalta, bakra i rijetkih zemnih elemenata. Europska unija s ovogodišnjim Zakonom o kritičnim sirovinama nastoji diversificirati svoju opskrbu s obzirom na činjenicu da se većina proizvodnje tih materijala odvija izvan EU-a te da Europa u tom pogledu “nikada neće biti samodostatna”, kako je navedeno u izjavama Vijeća EU-a.
Prema izvješću Međunarodne energetske agencije (IEA) iz 2022. godine, svijet je zbog prelaska na čišću energiju već na putu da se do 2040. globalna potražnja za tim materijalima udvostruči. Međutim, ako želimo ispuniti obveze iz Pariškog klimatskog sporazuma, potražnja bi se do tada trebala učetverostručiti.
34 ključna materijala, a za 17 mogući rizik u opskrbi za EU
Zakon o kritičnim sirovinama (Critical Raw Materials Act) prepoznaje 34 ključnih materijala potrebnih za ostvarenje ciljeva u području klimatske strategije, digitalne transformacije te svemirske i obrambene industrije. Među njima je i 17 strateški važnih materijala kod kojih EU prepoznaje veći rizik od problema u opskrbi.
Forbes Slovenija je istražio gdje se proizvode neki od tih elemenata i u kojoj mjeri dobavne lance kontrolira Kina. Naime, najveći dio zelenih sirovina ondje se prerađuje u poluproizvode, koji se zatim mogu koristiti u baterijama, solarnim panelima, električnim vozilima, vjetroturbinama, računalnim čipovima i sličnim proizvodima.
Za možda najvažnije elemente zelenog prijelaza, koji su svi uvršteni na europski popis strateški značajnih, smatraju se litij, nikal i kobalt, koji se koriste za proizvodnju baterija; bakar, ključna komponenta za distribuciju električne energije zbog svoje provodljivosti; te rijetki zemni elementi, koji se koriste u magnetima, uključujući one u vjetroturbinama i električnim motorima.
Dobavni lanac kontrolira – Kina
Posebno u području rijetkih zemnih elemenata, dobavni lanac uvelike kontrolira Kina, koja proizvodi 60 posto tih elemenata i dominira s 90 posto globalne prerade. Prema uredbi kineskih vlasti iz lipnja 2024., svi rijetki zemni elementi od listopada ove godine su u vlasništvu države, kako je izvijestio Politico.
Kina također prerađuje 80 posto galija i 60 posto germanija, a u kolovozu je uvela izvozne restrikcije za ove metale.
Međutim, i u dobavnim lancima drugih ključnih minerala azijska velesila ima vodeću ulogu, ne samo zbog vlastitih kapaciteta nego i zbog ubrzanih ulaganja u druge države bogate tim resursima. Koncentracija se ogleda i u vlasništvu proizvodnje, budući da većinu globalne proizvodnje kontrolira samo nekolicina velikih korporacija, često u državnom vlasništvu, dok je europsko vlasništvo rijetkost.
“Iako je cilj europskog Zakona o kritičnim sirovinama smanjiti stratešku ovisnost diversifikacijom opskrbe EU-a, zakon ne rješava ranjivosti povezane s koncentracijom rudarskog kapitala. Zapravo, zakon postavlja ciljeve diversifikacije na razini država proizvođača,” zaključuju istraživači iz Centra za istraživanje ekonomskih politika (CEPR).
Najveći proizvođač litija je Australija, ali i tu su ključni – Kinezi
Najveći proizvođač litija je Australija, koja je prošle godine u svojim rudnicima proizvela 86 tisuća tona ovog metala, što čini gotovo polovicu svjetske proizvodnje. Slijedi Čile, gdje se litij dobiva iz slanih polja u pustinji Atacama; prošle godine proizvedeno je 44 tisuće tona, što čini gotovo četvrtinu globalne proizvodnje. Na trećem mjestu je Kina s 33 tisuće tona, odnosno 18-postotnim tržišnim udjelom, prema podacima Američkog geološkog zavoda (US Geological Survey).
Međutim, iako Australija proizvodi gotovo polovicu svjetskog litija, to se ne odražava nužno u njenom vlasništvu nad tim resursom. Kako navodi CEPR u istraživanju iz lipnja ove godine, kineski proizvođač Tianqi Lithium Corporation ima 51-postotni vlasnički udio u najvećem australskom rudniku litija, Greenbushes, dok preostalih 49 posto posjeduje američka korporacija Albemarle. Taj rudnik doprinosi oko 40 posto ukupne australske proizvodnje litija.
Osim toga, Tianqi Lithium od 2018. godine posjeduje i 24-postotni udio u čileanskom proizvođaču SQM, drugom najvećem proizvođaču litija na svijetu.
Iako Sjedinjene Američke Države nisu među najvećim proizvođačima litija, prema podacima CEPR-a, imaju značajan vlasnički udio u globalnoj proizvodnji (oko trećine), dok je vlasnički udio zemalja Latinske Amerike i Australije manji od njihovog udjela u proizvodnji. Europa je u potpunosti ovisna o uvozu, iako najveće zalihe litija na kontinentu leže u Njemačkoj, Češkoj i Srbiji. U Srbiji je projekt australskog rudarskog diva Rio Tinto već nekoliko puta izazvao prosvjede građana.
Litij se mora rafinirati u litijev karbonat ili litijev hidroksid kako bi se mogao koristiti u baterijama. Kina kontrolira 80 posto tih preradbenih kapaciteta, čime je postala daleko najveći svjetski proizvođač litij-ionskih baterija. Njezin najveći proizvođač, CATL, imao je do lipnja ove godine 38-postotni tržišni udio u globalnoj proizvodnji baterija za električna vozila, dok je najveći kineski proizvođač električnih vozila, BYD, držao 15,8 posto tržišnog udjela, prema podacima Statista.
Indonezija – najveći proizvođač nikla na svijetu
Indonezija posljednjih godina ubire plodove svoje zabrane izvoza rude nikla iz 2022. godine, što je potaknulo države, posebice Kinu, na izgradnju preradbenih kapaciteta unutar same zemlje. Tim potezom Indonezija je postala daleko najveći proizvođač nikla na svijetu, s tržišnim udjelom od 40 posto prošle godine, prema podacima S&P Global Market Intelligence, uz proizvodnju od 1,8 milijuna tona ovog metala.
Među većim proizvođačima nikla su i Filipini, pacifička otočna država Nova Kaledonija, koja pripada Francuskoj, Rusija s glavnim proizvođačem Norilsk Nickel (Nornickel), te Kanada i Australija. Međutim, dotok nikla iz Indonezije uzrokuje probleme rudarima u mnogim od ovih zemalja, jer je tržište preplavljeno niklom koji Indonezija proizvodi po nižim cijenama od konkurenata. To je dovelo do pada cijena, a neki su proizvođači morali zatvoriti rudarske operacije ili obustaviti planirane projekte. Prošle godine cijena nikla na Londonskoj burzi metala pala je za 44 posto, a ove godine stagnira blizu početne vrijednosti.
Prema podacima CEPR-a, vlasnička struktura globalne proizvodnje nikla čini se razmjerno uravnotežena, pri čemu Kina kontrolira 14 posto, SAD 17 posto, a EU 19 posto. Međutim, kako navodi ovaj think tank, od europskog udjela 15 posto pripada ruskim tvrtkama registriranim na Cipru, što znači da poduzeća iz EU-a posjeduju samo oko četiri posto globalne proizvodnje nikla.
Europa je, primjerice, prisutna u Indoneziji putem suvlasništva u rudniku Weda Bay, gdje francuska kompanija Eramet ima 39-postotni udio. No, diversifikacija opskrbe izvan Kine ovdje također predstavlja izazov: većina najavljenih projekata nikla u Indoneziji uključuje kineske tvrtke kao partnere, prema istraživanju S&P Globala iz 2023. godine.
Najveći proizvođač nikla unutar EU-a je Finska, koja osigurava 38 posto primarnog i 17 posto prerađenog nikla za EU, prema podacima Europske komisije iz 2022. godine. U EU se nalazi 4,2 posto svjetskih zaliha ovog metala.
DR Kongo ima najviše kobalta, ali rudnicima gospodare Kinezi
Proizvodnja kobalta izrazito je koncentrirana u Demokratskoj Republici Kongo (DR Kongo) u središnjoj Africi, koja osigurava barem dvije trećine svjetske proizvodnje kobalta. Prema podacima USGS-a, prošle je godine DR Kongo proizveo čak 73 posto globalne proizvodnje, što iznosi 170 tisuća tona – deset puta više od drugoplasirane Indonezije, koja je proizvela 17 tisuća tona. Slijede Rusija s 8.800 tona i Australija s 4.600 tona.
No, država u kojoj tri četvrtine stanovništva živi u siromaštvu nema velike koristi od svog rudnog bogatstva. Većinu rudnika kobalta kontroliraju kineske kompanije, koje rudu potom izvoze u Kinu. Tamo se, prema podacima IEA, odvija 65 posto globalnog rafiniranja kobalta, koji se prerađuje u katode za litij-ionske baterije.
Kineski udio u rafiniranju iznosi otprilike 35 posto za nikal, između 50 i 70 posto za litij i kobalt te gotovo 90 posto za rijetke zemne elemente, navodi CEPR.
Osam od 14 najvećih rudara kobalta u Demokratskoj Republici Kongo (DR Kongo) u vlasništvu je kineskih tvrtki, što predstavlja gotovo polovicu ukupne proizvodnje kobalta u ovoj zemlji, prema izvještaju Svjetske banke iz 2021. godine. Istovremeno, Komisija američkog Kongresa u studenom 2023. godine procijenila je da kineske tvrtke kontroliraju 80 posto proizvodnje kobalta u najvećem svjetskom proizvođaču.
EU, s druge strane, navodno posjeduje oko četiri posto kapitala u proizvodnji kobalta, ali CEPR ponovo upozorava da su tri posto tog udjela povezani s ruskim interesima, temeljenim na Cipru. Najveći udio, oko 28 posto, pripada kineskim tvrtkama, dok više od 10 posto proizvodnje kontroliraju afrički vlasnici.
Kobalt se uglavnom dobiva kao nusproizvod pri rudarstvu bakra (u 60 posto slučajeva) ili nikla (38 posto), pa povećanje proizvodnih kapaciteta tih dviju kovina utječe i na tržište kobalta. Prema prognozama analitičke tvrtke Fastmarkets, višak ponude svih tri metala trebao bi se nastaviti i do 2025. godine.
Bakar – dragocjen metal kojeg će trebati još više
Bakar je jedna od najviše korištenih kovina u industriji, zbog čega kretanje njegove cijene često služi kao pokazatelj recesije – kada globalna potražnja opadne, to upućuje na usporavanje gospodarstva. Međutim, budući da zelena tranzicija zahtijeva elektrifikaciju, bakar, poznat kao provodni metal, bit će potreban u još većim količinama.
Najveći proizvođač bakra je Čile, koji je prošle godine proizveo 5 milijuna tona, dok je Peru s 2,6 milijuna tona na drugom mjestu. Među većim proizvođačima su i Demokratska Republika Kongo (2,5 milijuna tona), Kina (1,7 milijuna tona), SAD (1,1 milijuna tona), te Australija, Zambija i Indonezija s po 800 tisuća tona bakra.
U Čileu se nalaze dva najveća rudnika bakra na svijetu: Escondida i Collahuasi. Escondida je u vlasništvu anglo-australskog rudarskog diva BHP i prošle je godine proizveo 882 tisuće tona bakra, dok je Collahuasi, u vlasništvu jednog od najvećih trgovaca sirovinama na svijetu, švicarskog Glencorea, proizveo 563 tisuće tona bakra.
Poljska – najveći proizvođač bakra u EU
U Europi je najveći proizvođač Poljska, koja godišnje proizvede oko 400 tisuća tona bakra. Prema podacima Europskog informacijskog sustava o sirovinama (RMIS), koji priprema Europska komisija, Poljska osigurava 19 posto potreba Europe za primarnim bakrom i 14 posto za prerađenim bakrom. Prerada bakra također se odvija u Njemačkoj, koja osigurava još 17 posto potražnje. Najveći uvoznici bakra su Čile i Peru.
Rijetke zemlje ključne su komponente za mnoge proizvode, uključujući visokotehnološke potrošačke proizvode (računala, telefoni, električna vozila) te vojnu opremu (laseri, sustavi za navođenje, radarni sustavi). Minerali rijetkih zemalja koriste se u trajnim magnetima, što je njihova najveća i najvažnija primjena.
EU brine ovisnost o uvozu rijetkih elemenata
Postoji 17 rijetkih zemaljskih elemenata, koji se u europskom zakonu razvrstavaju u lake i teške elemente. Za oboje EU ističe svoju visoku ovisnost o uvozu iz Kine, koja prerađuje većinu svjetske proizvodnje. To osobito vrijedi za teške rijetke zemaljske elemente. Kina osigurava 100 posto opskrbe EU s teškim rijetkim zemaljskim elementima, kako navodi Vijeće EU.
Godine 2022. Kina je konsolidirala svoju industriju rijetkih sirovina osnivanjem državne tvrtke China Rare Earth Group. Ta je tvrtka okupila proizvodne divizije triju od šest velikih domaćih proizvođača rijetkih sirovina, a pridružile su joj se i dvije istraživačke tvrtke.
U Kini se nalazi otprilike 38 posto poznatih zaliha rijetkih zemaljskih elemenata. Prema podacima američkog geološkog ureda (USGS), 19 posto tih zaliha nalazi se u Vijetnamu, 18 posto u Brazilu, nešto više od 10 posto u Rusiji, 6 posto u Indiji i 4 posto u Australiji. Zbrojeno, to čini više od polovice svjetskih zaliha rijetkih zemljskih elemenata.
Prema podacima CEPR-a, Sjedinjene Američke Države imaju 15 posto proizvodnje rijetkih zemaljskih elemenata, što je otprilike i njihov udio u vlasništvu na tom tržištu.
