Arhitekt o tome što se i kako gradi kod nas: Rušiti ili osuvremeniti? Dajem prednost ovom drugom
S mladim arhitektom Ardijanom Karlom Gashijem, autorom zanimljivog podcasta u kojem predstavlja velika imena hrvatske arhitekture, razgovarali smo o tome kako izgledaju kuće onih koji danas imaju dovoljno novaca za gradnju u Hrvatskoj, ali i o odnosu arhitekata i investitora, te o tome bi li arhitekti ponekad odlučnije morali reći: Ne
Ardijan Karlo Gashi, zagrebački arhitekt mlađe generacije jedan je od onih kojima nije svejedno „što se zbiva oko njih“ i aktivno radi na spajanju znanja prekaljenih hrvatskih arhitekata i mladih, ali i šire javnosti kojoj nije svejedno kako izgleda grad u kojem žive, ili bilo koji javni prostor. Gashi je zaposlen u jednom arhitektonskom uredu u Zagrebu, radio je na nekoliko zanimljivih projekata ( npr. stadion Kranjčevićeva), a posebno je dojmljivo da se uz sve obveze arhitekta upustio i u vođenje podcasta na portalu baustela.hr – gdje je već ugostio neke od bardova hrvatske arhitektonske scene, a priprema i seriju tekstova – jer želi proširiti diskusiju o snazi arhitekture u Hrvatskoj danas, o tome gdje struka šuti ili je se uopće nije pitalo.
Pitali smo ga jesmo li u pravu kad nam se čini da u Hrvatskoj oni koji se odlučuju graditi novu kuću postupaju uglavnom ziheraški, da u gradnji dominiraju neuzbudljiva zdanja, bez hrabrosti. Je li problem u arhitektima koji se ne usuđuju nuditi nešto inovativno, drugačije, drsko, ili oni koji imaju novaca za izgradnju kuća/vila – ne žele odstupiti od onog što dominira? Recimo, u Zagrebu, u elitnoj, podsljemenskoj zoni, kao da imamo previše klonova?
„Nerijetka je zabluda da je arhitekturu, s posebnim naglaskom na onu stambenu, moguće ocijeniti isključivo kroz prizmu estetike.“, kaže Gashi. Kuća je, naglašava, bila ona obiteljska ili višestambena, primarno utilitarni objekt koji svome korisniku omogućava određenu kvalitetu života. „Čovjek je po svojoj naravi emocionalno biće i on se veže uz ljude, objekte i događaje koji potom izravno oblikuju njega samog. Većina ljudi već podsvjesno prepoznaje kvalitetan prostor te iz tog razloga svoje slobodno vrijeme radije provodi u takvom, kvalitetnijem prostoru.“, kaže Gashi. Za njega je pravo pitanje: Zašto prilikom gradnje stambenih objekata mnogi zanemaruju prostor i razmišljaju isključivo o broju kvadrata i dekoraciji zidova?
Dobra arhitektura nije nužno skuplja od – loše
Smatra da dio problematike leži u propuštenoj prilici da se već kroz školovanje opću populaciju bolje upozna sa značajem kvalitetne arhitekture i urbanizma čime bi arhitekti dobili samosvijesne klijente, spremne izboriti se za vlastitu dobrobit.
“Bitno je pri tome naglasiti da dobra arhitektura nije nužno skuplja od one loše.“,naglašava Gashi.
I pojašnjava: „Suvremena europska arhitektonska misao bavi se problematikom velikog broja postojećih prosječnih građevina koje više ne odgovaraju suvremenim standardima. Njima se može pristupiti na dva oprečna načina: rušenjem i izgradnjom novih objekata ili osuvremenjivanjem i obnovom. Rušenje, osim što briše trag minulih generacija u nekom prostoru, troši više energije i u načelu je skuplje, dok osuvremenjivanje traži cjeloviti pristup stručnjaka. Nagrada Pritzker 2021.dodijeljena je upravo uredu Lacatone & Vassal čija se “Transformacija 530 stanova” zgrade u Bordeaxu nameće kao dokaz mogućnosti nastalih iz arhitektonskog promišljanja.“
A što je sa zdanjima na hrvatskoj obali? U privatnoj gradnji još uvijek uglavnom viđamo: kockice s bazenom.
„Kockica kao forma nikako nije problematična ukoliko se koristi s razumijevanjem“, odgovara Gashi uz smijeh.
„Zanimljiv je oksimoron da ista osoba posjeduje lošu arhitekturu i bazen. Bazen je, naime, školski primjer statusnog simbola, pokazivanja “da se ima”, a arhitektura, koja je “tek puki” pokazatelj stupnja razvoja civilizacije ili pojedinaca koji ju čine, neumoljivo govori o našem društvu još više.“, kaže Gashi.
Neke se kulture trude da kuća bez obzira na financijsku moć vlasnika ostane nenametljiva, uklopljena, no ipak savršeno promišljena, dok druge kulture više cijene “kat više od susjeda” i dekoracije na pročelju. Pitanje je kako se investitor želi predstaviti svijetu, oba načina su legitimna, samo što ovaj drugi izaziva porugu.
Filozofija lova na kat više
A već na temelju proputovanja hrvatskom obalom stječe se dojam da upravo takva filozofija „kat više“ počinje dominirati. Je li uzrok u tome da na obali dominira izgradnja objekata za iznajmljivanje, a ne objekata “za život”?, pitamo.
„Problem je ako grad u različitim periodima godine ima veliku promjenu broja stanovnika. Posljedice su, ili infrastruktura koja je predimenzionirana za godišnji minimum, ili poddimenzionirana za godišnji maksimum, a najčešće je i jedno i drugo.“, objašnjava Gashi.
Grad s prevelikim udjelom turističkih kapaciteta postaje bastard, plod miješanja turističkog naselja i stambenog naselja. On, za razliku od resorta, ne može na kraju sezone ugasiti svjetla i zaključati ogradu, a ne može niti funkcionirati. Stoga je važno odrediti koji je optimalan udio sezonski naseljenih stambenih objekata u stambenom fondu nekog grada, a pritom paziti i da neki dijelovi grada koji su ugroženiji, primjerice stari grad Dubrovnik ili Dioklecijanova palača u Splitu, prime dodatnu pažnju.
„Arhitektura kuće koja nastaje s ciljem iznajmljivanja uglavnom je “instagramatična”, s ciljem stvaranja slike idealnog ljetovanja koje se ne razlikuje na Jadranu od bilo kojeg drugog svjetskog mora. Turisti koji posjećuju gradove kako bi doživjeli nešto autentično, promijenili nakratko svoj identitet i živjeli lokalnim načinom života, brzo će uočiti prevaru. Iz tog je razloga korisno suvremeno graditi na tradiciji lokalne baštine i s prvom mišlju da će u tom objektu stanovati domaći čovjek sa svim svojim navikama i potrebama. Osim što će takav vid projektiranja turistu pružiti više od bazena i keramike s uzorkom mramora, ostavit će i malu mogućnost da se netko i trajno nastani u tom prostoru.“, kaže arhitekt Gashi.
A koje bi kuće izdvojio kao hrabri iskorak?
Dvije kuće koje oduševljavaju
Izdvoja dvije rekonstrukcije, jedan urbani primjer, zagrebački i jedan pastoralni, primjer iz Samobora.
U Zagrebu je riječ o kući Pavlinek arhitekta profesora Veljka Olujića. Kuća je nastala kao rekonstrukcija i dogradnja postojeće obiteljske kuće koja je zastarjela i nije više ispunjavala potrebe obitelji. Arhitekt je majstorski dogradio niski volumen s dvorišne strane, ne mijenjajući katnost kuće ni vizuru s ulice i stvorio novi prostor, Prostor s velikim P. Prema ulici je napravljena tek mala i prostorno neznatna, ali velikodušna gesta uvlačenja ograde i stvaranja predvrta u kojem je zasađena zelena ograda – živica koja dodaje zelenilo ulici.
Druga se rekonstrukcija s dogradnjom nalazi u pastoralnom kontekstu Samobora. “Kuća na Pećini” arhitekta Nikole Fabijanića spoj je povijesne građevine i suvremene dogradnje koja uporabom drva i velikih ostakljenih površina suvremenim oblikovanjem čuva izvorni ugođaj. Na pitanje – je li hrabrost danas upuštati se u gradnju kuće koja nije kao „većina kuća“ – Gashi odgovara da ne bi rekao da je „hrabro izgraditi dobru kuću“.
„Hrabro je uložiti životnu ušteđevinu ili se čak zadužiti, a pritom propustiti napraviti nešto čime se vlastiti mikrokozmos mijenja nabolje. Previše je uloženo da bi rezultat bio tek prihvatljiv.“, kaže naš sugovornik.
Dobri primjeri iz Slovenije
A kakvi su trendovi vani? Imamo li neke dobre primjere iz susjedstva?
Gashi izdvaja Sloveniju.
„Njihove suvremene kuća glasno govore o njihovoj baštini, geografskom položaju, a pri tome ostaju skromne i iskrene – “hiše” a ne “vile”. Arhitekti Medprostor se ističu dvjema oprečnim situacijama gdje Hišu Hribljane grade kao drvenu reminiscenciju sušilišta za kukuruz koja se savršeno uklapa u brdski krajolik središnje Slovenije, dok kuća Kambra, nastala prenamijenom i dogradnjom kamene štale, u mediteranskom okružju odgovara na mediteranski način.“, argumentira svoj izbor Gashi.
Osobno mu je najdraža kuća Dekleva-Gregorič arhitekata Chimney house. Način na koji je suvremena kuća tradicionalnih proporcija uklopljena u krajolik, a drvena gradnja promišljena do savršenstva, razlog su zbog kojeg vjeruje u arhitekturu.
Pitali smo ga i o novoizgrađenim hotelima na hrvatskoj obali koji su izazvala buru u javnosti, a mediji su tu arhitekturu nazivali „šakom u oko“ (primjerice, hotel View na Braču). Arhitekti su se obično branili da su – slušali investitore.
Bi li arhitekti trebali odlučnije reći NE ako investitor forsira još jedan kat ili se upliće u konačnu kreaciju? Čija bi trebala biti zadnja i bi li se struka trebala odlučije određivati oko nekih rješenja koja dovode u pitanje temeljna načela struke?
Antinagrade za najgore što se izgradi
„U našoj se zemlji nažalost ne provodi sustavna valorizacija ostvarenja svakog pojedinca koji posjeduje pečat “ovlaštenog arhitekta”. Štoviše, nekom nama mlađima neobjašnjivom „čarolijom“, među nositeljima pečata našli su se i ljudi koji svojim formalnim obrazovanjem nisu stekli status mag.ing. ili dipl.ing.arhitekture i urbanizma. Radi usporedbe, pitajmo se bismo li tako šutke promatrali da specijalist neurologije odluči propisati kardiološku terapiju? Možda bi bilo korisno kad nagrade za vrhunska ostvarenja – i “antinagrade” za najgore što se izgradi – ne bi bile namijenjene isključivo arhitektima već i investitorima. Naime, iza svake vrhunske arhitekture, uz vrhunskog arhitekta stoji i vrhunski klijent.“, odgovara Gashi.
I upozorava da bi sve trebalo početi od zakonodavca, od države, odnosno aktualnih nositelja vlasti, koji bi trebali voditi računa o prostoru u kojem se živi i koji ostaje budućim generacijama. „Arhitekt bi trebao biti moralan i odgovoran, no država je ta koja svojim zakonima mora definirati koliko cijeni vlastiti prostor. Uzmemo li u obzir da je prostor, uz ljude, najvažniji čimbenik državnosti neke države, postavlja se pitanje kako je moguće da se prostor, kojeg od nekih “drugih i drugačijih” štitimo pod cijenu života, od “naših” često štitimo samo deklarativno?“, zaključuje Gashi.
S obzirom da se odredio da daje prednost osuvremenjivaju pred rušenjem, pitamo ga za kraj što bi on – kad bi bio u prilici – savjetovao investitorima koji ovih dana pokazuju interes za zgrade kultne zagrebačke robne kuće, Nama. Zagovara li on i u njihovom slučaju “čuvanje”?
Nama na početku Ilice trebala bi sačuvati svoju izvornu namjenu
“Robne su kuće, od svog nastanka u 19. stoljeću, svojevrstan znak urbanosti nekog naselja. One su u prošlosti bile prozor u svijet, mjesto susreta kultura. Danas u svijetu postoje brojni primjeri robnih kuća koje i dalje pozitivno doprinose slici svoga grada. Najpoznatiji su primjeri iz Londona, među kojima se ističe “Harrods”, a najbliži je takav primjer robna kuća “Kastner i Öhler” u Grazu. Namjerno spominjem ime kuće jer su upravo “Kastner i Öhler” prije stotinjak godina, prema projektu Ignjata Fischera, autora, između ostalog, sanatorija u Klaićevoj, Gradske štedionice na Trgu bana Jelačića, zgrade Hrvatskog Sabora…, izgradili kuću na samom “ušću” Ilice na Jelalčić plac, unijevši na glavni zagrebački trg prvo u velikoj mjeri ostakljeno i osvijetljeno pročelje, a s njime i dašak glamura svjetskih metropola. Smatram da prostor Name na početku Ilice treba sačuvati izvornu namjenu jer Zagreb sasvim sigurno može financijski opravdati postojanje jedne suvremene robne kuće, a prostor centralnog atrija jedinstven u Hrvatskoj i samim time neprocijenjiv, te bi velike intervencije u kuću ili nedovoljno promišljena prenamijena mogle napraviti mnogo više štete nego koristi.”, smatra Gashi.
Smatram da prostor Name na početku Ilice treba sačuvati izvornu namjenu jer Zagreb sasvim sigurno može financijski opravdati postojanje jedne suvremene robne kuće
Ardijan Karlo Gashi
S druge strane, zgradu na Kvaternikovom trgu, promatra drugačije. Cijeli taj trg je, prema njegovom mišljenju, jedan od onih prostora koji nikako da “sjednu”. “U njega je mnogo uloženo, o njemu se mnogo promišljalo, no i ostaje dojam da je vječito potrebna “još jedna prostorna intervencija”. Nama na Kvatriću, modernističko zdanje s ostakljenim prizemljem i razigranom plohom prema trgu jedan je od pokušaja dovršetka trga koji danas djeluje tek kao kvalitetna kulisa, koja je nažalost cestovnim prometom amputirana od plohe trga te ne priziva na dovoljno interakcije. U takvoj je složenoj i nedovršenoj situaciji vrijedno promisliti i o prenamijeni pa i eventualnoj dogradnji objekta.”, zaključuje arhitekt Gashi svoju brzopoteznu analizu “slučaja Nama”, u kojem će svakako biti dobro dati prednost glasu arhitekata i urbanista jer radi se o pozicijama koje bitno određuju centar Zagreba.
