“Sad imamo dva ‘jednoroga’, a u 10 godina očekujem da će nam umjetna inteligencija donijeti barem još četiri”
Razgovarali smo s Borisom Debićem, inženjerom koji je 24 godine proveo u Silicijskoj dolini, od toga 15 godina u sjedištu Googlea, a sada na ZŠEM-u predaje umjetnu inteligenciju i stvara nove kolegije u tom području, te je preveo na hrvatski jezik jedan od najpoznatijih udžbenika o AI-u
U Hrvatskoj iduće godine izlazi knjiga „Umjetna inteligencija: Moderan pristup“, autora Stuarta Russella i Petera Norviga, koja se na američkim sveučilištima smatra najboljim udžbenikom o umjetnoj inteligenciji (AI). Ona pokriva sve što se danas događa u AI-u, bavi se fundamentalnim znanjima, no iako to sugerira da se radi o atrakciji samo za STEM-ovce, upućeni tvrde da nije tako. Trebali bi je prolistati i oni koji se bave drugim, humanističkim znanostima, pa čak i – političari.
„Umjetna inteligencija će toliko utjecati na društvo da ne može biti prepuštena samo tehnolozima“, naglašava u razgovoru za FORBES Hrvatska Boris Debić, čovjek koji je preveo tu golemu knjigu od 1200 stranica. On je inženjer fizike koji je 24 godine svoje karijere proveo u Silicijskoj dolini, od toga 15 godina u sjedištu Googlea, a sada je u mirovini i na ZŠEM-u predaje umjetnu inteligenciju i stvara nove kolegije u tom području. Dodaje kako je uvodno poglavlje, koje daje genezu i motivaciju za razvoj umjetne inteligencije, „definitivno za svakoga, a posebno za ljude koji su na pozicijama da donose odluke ili moraju raditi predviđanja“.
“AI je de facto pogled na svijet”
Naslovnicom dominira šahovska ploča s raspoređenim figurama, a na nekim poljima su i fotografije svjetskog šampiona Garija Kasparova, potom humanoidnog robota, rovera na Marsu, samovozećeg vozila na cesti, britanskog matematičara i teoretičara računarstva Alana Turinga te kipa grčkog filozofa i pionira logike Aristotela. Zašto? Sve to ima veze s tehnologijama koje se koriste u umjetnoj inteligenciji, pa i sama šahovska ploča. „Kako dobro igrati šah? Treba pretražiti sve moguće pozicije i naći one koje vode najboljem ishodu. Program Deep Blue je tako pobijedio Kasparova u poznatom šahovskom dvoboju 1997. godine. Ta tehnologija koja je pobijedila čovjeka je bila jedna vrsta optimiziranog pretraživanja“, objašnjava Debić.
Umjetna inteligencija je, napominje, skup različitih tehnologija. „Ona je de facto pogled na svijet. Radi se o tome kako koristiti računala na drugačiji način. Neke probleme, na primjer autonomno vozilo, je nemoguće riješiti tzv. klasičnim programiranjem, računalnom znanošću. Možete imati 100 tisuća najpametnijih programera na svijetu, ali nitko nije u stanju napisati kod koji bi automobil osposobio da autonomno vozi od točke A do točke B i putnike sigurno preveze na toj relaciji. Umjetna inteligencija, u biti, okreće naopačke piramidu tehnološkog razvoja. Ono što se AI-u postavlja kao pitanje nije na koji način, kojim algoritmom, kojom matematičkom formulom riješiti problem, nego na koji bi način čovjek reagirao u datom trenutku“, objašnjava.
U recenziji Nedjeljko Perić, nekadašnji dekan FER-a, kaže da će objavljivanje prijevoda te znanstvene autorske knjige pridonijeti razvoju hrvatske znanosti. Mi smo pak pitali Debića što misli o mogućoj primjeni u poslovnom svijetu, odnosno kako s AI-jem stoje domaći poduzetnici i što očekuje od njih.
Nudi se za beta testera robotaksija
„Sada imamo dva ‘jednoroga’, Infobip i Rimac, čija je vrijednost procijenjena na više od milijardu dolara, a u idućih deset godina očekujem da će nam umjetna inteligencija donijeti barem još četiri. Očekujem od mladih ljudi da budu pametni i da vide gdje se na globalnom tržištu takav proizvod može prodati i da ga počnu već danas raditi“, odgovara. Spominje pritom i procjene da će umjetna inteligencija u sljedećih deset godina globalno donijeti vrlo veliku ekonomsku vrijednost, dvostruko veću nego što je u zadnjih 30 godina donijela digitalna revolucija.
Na pitanje što misli o projektu robotaksija kojim se bavi tvrtka Project 3 Mobility (P3M), a jedan od dioničara joj je Rimac grupa, odgovara da im želi sreću s razvojem autonomnog vozila te da im se nudi kao beta tester. Debić je, inače, u Googleu radio i na projektu vezanom za autonomna vozila, a iz P3M-a najavljuju (barem sudeći prema nedavno objavljenom dokumentu Vlade RH jer tvrtka dobiva državnu, odnosno europsku financijsku potporu) da će početkom 2024. godine početi sklapati prototip.
Open AI, ChatGPT i što može Q*
Razgovor nas je potom odveo do trenutno globalno najpopularnijeg alata iz područja umjetne inteligencije, velikog jezičnog modela ChatGPT, te tvrtke Open AI koja ga je lansirala, a nedavno ju je potresla iznenadna smjena (i potom povratak) izvršnog direktora Sama Altmana. Jedna od teorija koja se provlačila svjetskim medijima kaže da je među razlozima smjene bila i zabrinutost istraživača – koji su upozorili i upravni odbor Open AI-a – da postoji novi model pod nazivom Q*, odnosno nova tehnologija toliko napredna da predstavlja korak u smjeru opće umjetne inteligencije (ravne ljudima), te da se u njen razvoj ide prebrzo.
Debić kaže da postoji nekoliko teorija o tome što se dogodilo. Jedna je da se Altman udaljio od misije da Open AI treba biti otvoren i da sva tehnološka iskustva treba podijeliti sa čovječanstvom, a druga teorija je vezana uz model Q*, ali smatra da te teorije „ne drže vodu“. Što se tiče Q*, u pitanju je veliki jezični model (GPT, skraćenica za generativni predtrenirani pretvarač) i on, u svojoj suštini, kaže Debić, ne može doći do rješenja putem logičkog zaključivanja nego pretraživanjem uzoraka problema. „Ono što je razlika između njega i čovjeka je da će čovjek objasniti korake kako je došao do nekog rješenja, a GPT model ne može. To je daleko od opće umjetne inteligencije“, kaže Debić. Treća teorija, koja se njemu čini najviše vjerojatna, je da Altman nije rekao suradnicima u kompaniji da skuplja novac za osnivanje hardverske tvrtke koja bi trebala napraviti čip koji bi bio dizajniran specifično za AI probleme, nešto kao nova Nvidia, što bi značilo da je bio u sukobu interesa prema svojim investitorima.
Sve je krenulo 1956. godine
To nas vraća na temeljna pitanja o AI-u. Debić ukazuje da je područje umjetne inteligencije postulirano na istraživačkom projektu u Dartmouth koledžu 1956. godine gdje su se našli eminentni stručnjaci iz različitih područja, od računarstva i matematike do logike.
„Shvatili su da je računalo zapravo informacijska naprava, kao što je i mozak informacijska naprava, i zapitali su se na koja se područja trebaju fokusirati kako bi omogućili razvoj tehnologije koja će jednog dana dovesti do umjetne inteligencije. Od tuda je sve krenulo. Čovjek koristi logiku, logičko zaključivanje, pa je jedan put trasirao na koje načine tretirati logiku u računalima. Već 1960-ih smo tako imali računalne programe koji su mogli dokazivati teoreme. Drugi put je bio robotika: ako želimo AI, ona mora biti kao mi, odnosno agent u svijetu koji može razumjeti taj svijet, mijenjati ga, što znači i vidjeti ga, pa su se razvili i robotika i računalni vid kao potpodručja. Treći put je bio kako će se ostvarivati interakcija inteligentnih strojeva i ljudi, a to je otvorilo cijelo područje koje je danas vrlo popularno – obrada prirodnog jezika. Mi ne samo da skupljamo informacije iz svijeta oko nas, mi razmjenjujemo informacije putem jezika“, tumači Debić.
Opravdani i neopravdani strahovi za budućnost ljudske vrste
Da li je opravdan strah ljudi od umjetne inteligencije, da li nas ona može na kraju ugroziti, odnosno kako je razvijati?
„Umjetna inteligencija barem još 50 godina neće biti egzistencijalna prijetnja čovječanstvu u smislu da će biti potpuno razvijena tako da bude kao ljudi, to sam 95 posto siguran. No, to ne znači da ona danas nije egzistencijalni rizik. Kao i svaka tehnologija, AI se može koristiti u naoružanju. Već se i koristi. Primjerice, Javelini koji su na početku ukrajinskog rata uništavali ruske tenkove, zapravo su oružje bazirano na umjetnoj inteligenciji“, odgovara Debić. U suvremenim vojnim zrakoplovima piloti daju sugestije, oni su nadzornici, kaže, a računalo leti. „Danas je čovjek višak u avionu, ali držimo ga unutra jer nam je bitno da ne damo računalu potpunu autonomiju“, napominje, „ali onog trena kad jedna sila odluči sve prepustiti računalu, i svi ostali to moraju napraviti, jer je vrijeme reakcije ljudi prema vremenu reakcije AI-a predugo. Tada smo u problemu. Jedini izlaz je stoga dogovor velikih sila da to neće napraviti.“
Drugi egzistencijalni rizik koji navodi je vezan uz mogući utjecaj AI-a na demokraciju (pri čemu podsjeća i na skandal s data kompanijom Cambridge Analytica te korištenja profila na Facebooku u vrijeme američkih izbora), kao i omogućavanje totalne kontrole društva pomoću AI-a. Tu pak spominje primjer Kine, ali i nekih drugih zemalja koje koriste nadzorne tehnologije upotpunjene umjetnom inteligencijom, za prepoznavanje lica, aktivnosti i ponašanja.
Još ne postoji opće suglasje o tome kako razvijati AI, ali Debić kaže kako postoji nekoliko široko potpisanih deklaracija, a profesionalne organizacije u sferi AI-a imaju svoj etički kodeks gdje je naveden dugačak popis za što se tehnologija treba koristiti, a za što ne. „Naravno, s druge strane je novac, politička moć itd. U redu je zato imati strah, ali nije u redu imati neopravdani strah“, poručuje, „jer će ta tehnologija donijeti jako puno toga dobroga društvu.“
