Bez obzira na to tko će pobijediti na izborima u SAD-u, ne treba očekivati kontrolu cijena nafte
Predizborna obećanja mogu se usporediti s kulama od pijeska. Kandidati su ponekad ozbiljni, ponekad samo govore ono što njihovi glasači žele čuti, a ponekad se, nakon što dobiju izbore, mogu uvjeriti da su njihova obećanja bila nerealna.
Predsjednički kandidati u SAD-u obećavaju mnogo toga kada je riječ o nafti i plinu, ali fokusirajmo se za sada na ideje o mijenjanju cijena energenata. Republikanski kandidat predložio je smanjenje regulatornog tereta na industriju nafte i još bušenja, dok demokratska kandidatkinja, potpredsjednica Kamala Harris, tvrdi kako će se uhvatiti u koštac s napuhavanjem cijena, iako još nije jasno znači li to uvođenje kontrola cijena nafte, kao što neki nagađaju.
Predsjednici nemaju previše utjecaja na globalne cijene nafte iako će pokušati sebi pripisati zasluge za trendove koji im idu u korist.
Velika većina ekonomista tvdi kako su kontrole cijena, općenito gledano, loša ideja koja smanjuje proizvodnju i povećava potrošnju, što stvara ili pogoršava nestašice. Američki predsjednik Richard Nixon, Republikanac, svojevremeno je uveo kontrole plaća i cijena, ali je od njih brzo odustao – osim kada je riječ o nafti. Istovremeno je promovirao i energetsku neovisnost, a kontrole cijena potkopavale su tu ideju: niže cijene kod kuće, viša potrošnja, a istovremeno manje bušenja i proizvodnje.
Kada se počelo govoriti o deregulaciji cijena, neki aktivisti tvrdili su kako će ukidanje kontrola omogućiti naftnim kompanijama da naplaćuju koliko god žele i uzrokovati strelovit rast cijena. Ipak, kada je predsjednik Reagan napokon “oslobodio” cijene, rezultat je bilo povećanje bušenja i proizvodnje, pogotovo kada je riječ o prirodnom plinu koji je ušao u dugi period zasićenja i niskih cijena.
Hoće li potpredsjednica Harris, ako postane predsjednica, uvesti neku vrstu regulacije cijena nafte i plina? Vjerojatno ne. Svaki period visokih cijena nafte donosi visoke profite, ali i pozive od strane političara na istrage zbog sumnji na nekompetitivno ponašanje i napuhavanje cijena. Događaji na Bliskom istoku, u Venezueli, Kini i Rusiji uvelike su odgovorni za poraste cijena nafte, a sama industrija – čak i na vrhuncu svoje moći – ima minimalan utjecaj na te slučajeve, barem od nacionalnizacije BP-a u Iranu 1951. godine.
Ako pobijedi, predsjednica Harris možda neće biti previše prijateljski nastrojena prema naftnoj industriji, ali malo je vjerojatno da će doći do uvođenja kontrola cijena. Vjerojatnije je da će samo doći do još jedne u nizu istraga poslovanja industrije od koje neće biti ništa.
Autor originalnog članka: Michael Lynch, viši suradnik Forbesa
Link: Don’t Expect Oil Price Controls, No Matter Who Wins
(Prevela: Nataša Belančić)
