Igor Mirković za Forbes govori o Cinehillu, životu domaćeg filmskog festivala u gojzericama
Kako su spojili ozbiljan i programski relevantan filmski festival s idejom povratka prirodi te tako napravili Cinehill, za FORBES Hrvatska govori Igor Mirković, direktor “festivala u gojzericama” koji se u srpnju održava u Gorskom kotaru, u Fužinama. Do prije koju godinu je bio poznat kao Motovun film festival, a naš sugovornik objašnjava zašto je došlo selidbe i stvaranja novog festivalskog brenda te nagradama koje su u međuvremenu dobili u novoj sredini
Nakon što su četvrt stoljeća osvajali publiku kao Motovun film festival, zadnje dvije godine se brendiraju kao Cinehill u Gorskom kotaru. Ljetos će taj filmski festival s dušom, što mu je svojevrsni podnaslov, potegnuti u Fužine. Direktor festivala Igor Mirković za FORBES Hrvatska govori o selidbama, umjetničkom konceptu festivala kao i njegovoj umjetnosti opstanka. Kaže kako im je novo okruženje probudilo novi entuzijazam, a cilj je da ime Cinehill dobije jednaku vrijednost brenda kakvu su ostvarili pod imenom Motovun. „Tu još ima posla, ali mi mu se veselimo“, poručuje.
Objavili ste da, nakon izletišta Petehovac kod Delnica, ove godine Cinehill ide u Fužine, a i da će selidbi ubuduće biti još. Kako ste to zamislili i zašto baš Fužine?
-Nova ideja našeg festivala jest da nemamo crveni, nego zeleni tepih. Našu publiku zovemo da zajedno s nama potraže male skrivene oaze zelenila i svježine gdje ćemo, daleko od vreve, zajedno gledati filmove. To je novi koncept za novo doba – osim što promiče ideje zelene tranzicije, što nam se u ovom trenutku čini vrijednim društvenim angažmanom, vjerujemo da to odgovara potrebama i afinitetima naše publike. Fužine su tu iznimne jer povezuju jezera i šumu, ljepotu očuvane prirode i malog živopisnog mjesta. Vrlo su blizu tri velika grada – praktički su pregrađe Rijeke, kratkom su vožnjom udaljene od Zagreba i Ljubljane, pa se nadamo da će nas to učiniti lako dostupnima.
Ukratko, kad podignemo naša platna za projekcije na obalama jezera, postavimo velike šatore za dnevne programe, organiziramo kamp za posjetitelje i sve to ukrasimo i uredimo – vjerujemo da ćemo dobiti festival koji će izgledati drukčije i biti poseban u međunarodnim okvirima, da to neće biti samo odlazak u kino nego višednevni boravak za ljude koji vole filmove. I to će onda biti festival kakvog doista nema u širokom krugu oko nas.
O odlasku iz Motovuna i ljubavi s Gorskim kotarom
Što vam donose selidbe, nakon što ste godinama bili usidreni u Motovunu? I kakve su bile reakcije publike? Je li se i ona promijenila?
-Nije lako održati se toliko dugo, biti zanimljiv i atraktivan više od četvrt stoljeća, a mi toliko trajemo. Sve što sada mijenjamo u cilju je nastojanja da sačuvamo privlačnost i idejnu svježinu. U vrijeme kada smo počinjali, Motovun je bio malo zaboravljeno mjesto koje je vapilo za novom energijom, a sličnih događanja bilo je uokolo vrlo malo. Sada je ljetni kalendar Jadrana toliko natrpan svakojakim kulturnim priredbama, da nije dovoljno samo napraviti odličan program, publiku treba privući da u obilju svega izabere baš vas.
Zaključili smo da nam treba jaka promjena da bismo ostali posebni – i osmislili smo taj koncept spoja ozbiljnog i programski relevantnog filmskog festivala, uklopljenog u ideju povratka prirodi. Nazvali smo to ‘festival u gojzericama’ i naša je prva stanica bila planinsko izletište Petehovac, jer to je mjesto doista čarobno. No, od početka smo rekli kako to nije naše jedino i konačno odredište jer smo htjeli iskoristiti slobodu i širinu koju nudi Gorski kotar, da publici pokažemo sva njegova lica. Zato ne želimo pripadati samo ovom ili onom mjestu, nego cijelom Gorskom kotaru. I doista, to je zaživjelo već prošle godine: publiku je činio doista visok postotak domaćih ljudi, Goranki i Gorana, koji nisu imali ranijih iskustava s našim programima. I to nam je bilo iznimno drago – naš je cilj da vrhunski programi ne budu isključiva privilegija kulturnih središta. Kada važne autore, filmske premijere i ugledne goste dovodimo u sredinu u kojoj praktički nema kina, čini nam se da radimo dobru stvar.
S jedne strane, mi smo već u središnjoj Istri dokazali da naši programi mogu doprinijeti odličnoj promociji domaćina, vjerujemo da to možemo ponoviti i ovdje. Da će zbog nas dolaziti ljudi koji u protivnom možda ne bi dolazili u Gorski kotar. Zato smo iznimno ponosni što smo u prošlih mjesec dana primili čak dva priznanja koji ističu naš doprinos turističkoj promociji – jedno je priznanje Hrvatske turističke zajednice za kulturni turizam, tu smo ušli u samo finale tri odabrana projekta, što prije nas nije uspjelo niti jednom filmskom festivalu. Turistička zajednica Kvarnera također nam je dodijelila svoju godišnju nagradu. Ta su nam priznanja važna, jer nam govore da ljudi koji nas prate sa strane smatraju da radimo dobru stvar.
U vrijeme kada smo počinjali, Motovun je bio malo zaboravljeno mjesto koje je vapilo za novom energijom, a sličnih događanja bilo je uokolo vrlo malo. Sada je ljetni kalendar Jadrana toliko natrpan svakojakim kulturnim priredbama, da nije dovoljno samo napraviti odličan program, publiku treba privući da u obilju svega izabere baš vas.
No, na stranu turizam, naš je glavni cilj da domaći ljudi dobiju dobar kulturni program, da im se svide naši filmovi i da budu ponosni što se takva priredba događa u njihovom kraju. Za sada sve ide ko po špagi, traje naš medeni mjesec s publikom, doista se osjećamo dobro prihvaćenima, ljudi nas podržavaju na svakom koraku. Prekrasno koliko nam običnih domaćih ljudi pomaže, u čistoj želji da se njihovom kraju dogodi nešto dobro. To nas doista obavezuje da iskoristimo sva iskustva koja smo skupili u Istri i napravimo im najbolji festival. No, svi mi koji radimo programe za široku publiku znamo kako takav ushit ne traje vječno i kako je upravo ovo trenutak kada se moramo vraški truditi da se ne bismo pretvorili u čudo za tri dana. Kako bi rekli političari, sljedeće dvije godine su ključne. Po odazivu publike 2027. vidjet ćemo koliko smo uspjeli.
Zar niste sve te ideje mogli implementirati na starom mjestu?
-Kao i u svakoj vezi koja polako dotrajava, trebalo nam je dugo da shvatimo kako je vrijeme za kvalitetan razvod. Na neki način postali smo žrtve vlastitog uspjeha jer je kroz dva desetljeća neprekidne promocije i naš projekt doprinio da Motovun od zaboravljenog mjesta postane turistička košnica. Za nas je iz godine u godinu i fizički bilo sve manje prostora, grad se okrenuo profitabilnijim gostima i festival im više nije bio važan. Nama je pak bilo važno da imamo uvjete u kojima ćemo moći održati kvalitetu programa. Nemoguće je raditi tako kompleksnu manifestaciju u okruženju u kojem je sve drugo bitnije od nas. I shvatili smo da tu vrstu podrške moramo potražiti drugdje. Nakon dvije godine mogu reći kako je to bila teška, ali jako potrebna odluka jer veze koje su se istrošile treba prekidati. Zato nam i znače ta nedavna priznanja, ona pokazuju da smo se vratili na uzlaznu putanju.
Novi program: Vizije budućnosti
Koliko se festival konceptualno transformirao od njegovih početaka 1999. do danas? Što je u fokusu zadnjih godina?
-Pa zapravo vrlo malo. Naime, koliko god se mijenjale lokacije i imena, program je u svojoj ideji isti kao 1999., kad smo počeli: naš je cilj okupiti ponajbolje filmove sezone sa svih strana Europe i svijeta. Filmove koji u protivnom možda i ne bi stigli do naše publike. Program kina i VOD servisa ne daju punu sliku. Svijet je prepun filmova kojima se oni ne bave, a mi želimo pokazati da je svijet filma puno širi, puno raznolikiji, puno bogatiji nego li publika ima prilike saznati. Cilj je da nakon boravka na našem festivalu ljudi imaju dojam kako smo im proširili vidike i pokazali nešto novo, da su vidjeli stvari koje inače ne bi, jer zašto bi inače putovali k nama? Također, mi se tvrdoglavo opiremo iskušenju da sami sebe doživljavamo preozbiljno, i to je očuvana konstanta našeg djelovanja.
Mi smo mali festival i to želimo ostati, premda su naši gosti bili neki od najvećih autorica i autora današnjice. To je pitanje koncepta koji se bazira na nepretencioznosti, ležernosti, maštovitosti. Takvi smo oduvijek bili i to ćemo i ostati, pa taman sutra preselili u Baranju. Zato vjerujem da je naš proizvod vjeran uvijek istim standardima, a sve ovo drugo je pakiranje. Nije nevažno, jer ono često motivira ljude da nam dođu, ali nije samo sebi svrha: sav taj okolni šušur ima funkciju pobuditi interes za naše programe. U novije vrijeme, kada ljudi sve više gledaju filmove sami sa svojim malim ekranima, važan nam je i taj čin skupnog gledanja. Filmovi su napravljeni da se gledaju zajedno i da se o njima priča. Zato su festivali važni jer kina pomalo gube tu važnu socijalnu komponentu.
Imate li neku dobru filmsku najavu za znatiželjnike koji će i ove godine potegnuti na vaše projekcije?
– Jako je rano. U nastojanju da budemo aktualni, program slažemo do zadnjeg trena, tamo negdje do kraja lipnja. Ipak, vjerujem da će veliko zanimanje probuditi prateći program koji zovemo VIZIJE BUDUĆNOSTI, koji će prezentirati nove filmove iz različitih zemalja koji svojim pričama predviđaju kako će život na našoj planeti izgledati za koje desetljeće. Tu će biti svega, od distopija, dokumentaraca, preko animacija do komedija. Čovječanstvo je jako zabrinuto svime što nam se događa, a film na taj nespokoj odgovara sve većim brojem naslova koji gledaju unaprijed i predviđaju moguće scenarije. Nekad smo mislili da nas budućnost vodi u svemir i udaljene planete, a sada se pitamo što će uopće ostati od ove jedine na kojoj živimo.
Uspjeh ili neuspjeh procjenjujemo umjetničkim kriterijima
Kako funkcionira financijska strana festivala, koliko stoji organizacija, tko vas podržava, koliki su prihodi i rashodi? Bi li se moglo reći da ste dosegli umjetnički nivo i u snalaženju s novcem?
– Pretpostavka postojanja ovakvih festivala je da postoji javni fond koji ih podupire. Uz Hrvatski audio-vizualni centar, kojem je podržavanje ovakvih projekata primarna svrha, u našem slučaju ključna je potpora Primorsko-goranske županije i Turističke zajednice Kvarnera, koji prepoznaju dobrobit koju naš projekt može donijeti za lokalnu zajednicu. Bez njih ne bi bilo ničega, doslovno – da nas oni nisu tako zdušno podržali, da nisu odmah prepoznali našu ideju, festival bi se možda ugasio. Oni cijene što mi privlačimo vrlo određenu vrstu kulturne publike, jer vlada koncenzus oko toga da Gorskom kotaru nikako ne treba masovnost. Premda mi uvijek naglašavamo da se ne bavimo turizmom, nego umjetnošću, drago nam je da netko prepoznaje praktičnu korist od našeg djelovanja.
U neka davno prošla vremena puno smo radili s komercijalnim sponzorstvima, ali to su tek lijepe uspomene. Žao mi je što ljudi koji stvaraju profit više ne prepoznaju kulturne projekte kao doprinos ukupnoj kvaliteti života, jer to razlikuje prvorazredne od drugorazrednih zemalja, ali to je već neka druga priča.
Vjerujem da je svima jasno da glavni motiv našeg djelovanja nije profit, jer da nam je bilo do zarade, bavili bismo se poslom kojim se ona lakše ostvaruje. Rekao bih da izravnom prodajom ulanica ne možemo zatvoriti više od 20-25 posto budžeta. Jer moramo biti dostupni, naše ulaznice moraju biti priuštive svima, zato nas javni fondovi i financiraju – nas su porezni obveznici već djelomično platili. Ostatak budžeta ovisi o natječajima, fondovima, domaćim i europskim. Mi smo bili prvi domaći festival koji je davnih godina počeo ‘povlačiti’ novac iz EU, a i dalje smo iznimno aktivni u nastojanjima da osiguramo maksimum.
U neka davno prošla vremena puno smo radili s komercijalnim sponzorstvima, ali to su tek lijepe uspomene. Žao mi je što ljudi koji stvaraju profit više ne prepoznaju kulturne projekte kao doprinos ukupnoj kvaliteti života, jer to razlikuje prvorazredne od drugorazrednih zemalja, ali to je već neka druga priča. Da skratim, 80 posto našeg posla svodi se na potragu za novcem kako bismo napunili 80 posto budžeta i time mogli bilo što napraviti.
Na kraju, kad podvučemo crtu, budemo presretni s nulom, a uspjeh ili neuspjeh procjenjujemo umjetničkim kriterijima – da nam oni nisu najvažniji, bavili bismo se uvozom i preprodajom bilo čega. Svakako se preskromno honoriramo, nemamo zaposlenih, svi mi radimo projektno i naše je pogonsko gorivo entuzijazam. Bude puno neprospavanih noći u toj borbi da se s malo novca napravi međunarodno relevantni festival, ali nakon 26 godina mogu reći da za nama nije ostao niti jedan neplaćeni račun. Istodobno, mogu nabrojati na desetke vrhunskih profesionalaca u raznim poljima djelovanja koji su počinjali kod nas. Možda nismo tvornica novca, ali smo svakako inkubator vrhunskih ljudi koji s vremenom postaju stupovi društva. Zato bih rekao da naš doprinos zajednici nikako nije za baciti.
| Deseci ne-festivalskih projekcija i Timpetill – Osim festivala, radimo i na širenju ideje decentralizacije kulture, organiziramo projekcije i filmske programe u drugim sredinama bez bogate filmske i kulturne ponude, trudimo se da naš program dođe i do drugih dijelova zemlje, pa tako kroz godinu organiziramo na desetke ne-festivalskih projekcija, među ostalim i našu tradicionalnu reviju u zagrebačkoj Laubi. I na kraju, radimo program Timpetill, to je festival za osnovce Gorskog kotara, u kojem najmlađu publiku nastojimo senzibilizirati da konzumiraju kvalitetnu filmsku hranu, da ne žive na filmskom fast foodu. Taj je projekt zajednički osmišljen u međunarodnoj mreži festivala iz pet zemalja, koji fondovi Europske unije financiraju već treću godinu za redom. |
