Ona je stručnjakinja za tabu teme. Posla ima sve više zbog ‘sudara svjetova’ na radnom mjestu
Njezina su ekspertiza teme o kojima se izbjegava govoriti, o razbijanju tabua održava i korporativne radionica i posebna savjetovanja, piše akademske radove i održava predavanja na sveučilištima diljem svijeta. Petra Salarić ispričala je za Forbes Hrvatska kako je postala “žena od tabua”, razvila od toga biznis te o čemu se to u kompanijama, kao i u društvu, uporno šuti
Otvoreno komuniciranje o tabu temama je poželjno i moguće, treba samo početi, poruka je koju svojim radom šalje Petra Salarić, odvažna mlada dizajnerica, aktivistica, istraživačica i osnivačica pstabooa, prve konzultantske kuće u svijetu specijalizirane za tabue. Tim se područjem počela baviti u svom diplomskom radu kada je na nizozemskom Sveučilištu Delft studirala dizajn interakcija koji se bavi time kako ljudi vode interakciju s proizvodom, što to znači za njih, njihove odnose, društvo, državu i sustave.
Iz njezinog je diplomskog rada proizašao dosad jedini postojeći okvir kako se nositi s tabuima u projektima. Izazvalo je to veliki interes. O svojim je znanjima dobila priliku predavati na sveučilištima, poslovnim školama i konferencijama na tri kontinenta, a krenule su i suradnje s nevladinim organizacijama, kao i s korporacijama spremnima apostrofirati probleme koji nastaju i ostaju “u mraku”.
“Inicijalno sam mislila kako ću pomagati dizajn tvrtkama da rade branding i istraživačke materijale vezane uz tabue. Međutim, ubrzo su me ljudi počeli zvati kako da se bave nekim temama vezano za svoje kolege unutar odjela. Počela sam raditi radionice za odjele, timove, treninge za ljudske resurse, dizajnerske timove i odjelne timove kako bismo utvrdili odakle potječu predrasude koje imaju i kako se postavljaju prema nekim temama. Ako ne pričamo o tabu temama, ni ne znamo kakav nam je stav. Često se znamo iznenaditi”, rekla je Salarić koja završava doktorat na Sveučilištu Loughborough u Velikoj Britaniji na početku razgovora za Forbes Hrvatska.
Interes za njezinu ekspertizu jača kako se tvrtke otvaraju međunarodnim tržištima, ali i multikulturanošću radne snage. Kako bi se uspjelo u takvom okruženju nužno je imati senzibilitet kako se odnositi s pripadnicima drugih kultura i svladati “sudar svjetova”.
“Ljudi koji osnivaju firme najčešće nisu dizajneri, nemaju alate za analizu koji im pomažu shvatiti korisnike, pogotovo što se tiče nekih osjetljivih tema. S druge strane, unutar tvrtki sve je više zaposlenika iz raznih država, primjerice Rimac ima zaposlenike pedesetak nacionalnosti i svi se trebaju osjećati kao ravnopravni članovi sustava, a to ne dolazi samo od sebe”, napominje.
Dodaje kako to ne dolazi samo od sebe ni u nekim nacionalno puno homogenijim okruženjima. Danas tvrtke žele vratiti zaposlenike u urede, oni se međusobno trebaju povezati kako bi stekli povjerenje jedni u druge. S time, kaže, dolazi i lakše komuniciranje, kvalitetnije obavljanje zadataka, produktivnost, zadržavanje radne snage i bolje zdravlje zaposlenika. Za sve je to potrebna empatija i međusobno razumijevanje koje se stječe, između ostalog, i otvaranjem teških tema.
Tabui potiču nejednakosti u društvu
“Tabui u tišini i sjeni ostavljaju najvažnije teme, probleme koji stvaraju nejednakosti u društvu. Uzmimo na primjer samo situacije sa ženama – trudnoća, pobačaj, menstruacija, menopauza, seksizam, rodna nejednakost što se tiče plaća. Glavni uzrok smrti žena je da ih ubije partner, dok je glavni uzrok smrti kod muškaraca samoubojstvo. Sve su te teme tabui. Ako želimo promjenu, društvenu ili osobnu, sve započinje razgovorom i spremnošću da budemo ranjivi jedni pred drugima”, tumači Salarić kojoj je misija staviti takve teme na stol jer smatra kako je jedini način da se dogodi promjena da se takve teme populariziraju.
“Ako se usudimo konfrontirati s osjetljivim temama, možemo živjeti život kakav želimo. Inače je sve u rukama stigme, od seksa, novaca, zdravlja, mentalnog i fizičkog do duševnih problema. Ako o njima ne pričamo, nemamo kontrolu nad njima, nego puštamo da nas vodi stigma. Ne mogu pojmiti da bi netko htio takav život”, ističe aktivistica koja je osnovala jedinu postojeću online grupu podrške za pobačaj u Hrvatskoj.
Salarić je oduvijek bila aktivistica, još kao trinaestogodišnjakinja organizirala je tržnicu u osnovnoj školi od koje su prihode donirali odjelu onkologije u zagrebačkoj Klaićevoj bolnici. U srednjoj školi suorganizirala je koncert za Luku Ritza u Tvornici, a godinu nakon toga i za sigurnu kuću za žene žrtve obiteljskog nasilja.
Doista ne bi trebalo biti u redu da nam je prihvatljivije reći kako ne možemo nešto odraditi na poslu jer smo mamurni nego navesti kao razlog jake menstrualne bolove.
Petra Salarić, pstaboo
“Odmalena se bavim osjetljivim temama, reagirala sam na nepravdu i tražila načine kako je ispraviti. Istovremeno, borila sam se s depresijom i anksioznošću i obrambeni mehanizam mi je bio snažan gard. S vremenom sam shvatila kako su čovjeku potrebni odnosi s drugima te kako uranjanje u duboke teme pomaže u brzom uspostavljanju kvalitetnih odnosa i stjecanju bliskih prijatelja. Kad sam kao studentica došla u Nizozemsku i sama sam kroz to prošla te mi je ranjivosti i otvaranje prema drugima pomoglo da steknem dubinski iskrena prijateljstva. To je razlog zašto toliko volim tabue. Kada ljudi krenu rušiti zid stigme, počneš vidjeti srž čovjeka na temelju koje se s njim zaista možeš povezati i osnažiti odnos”, ispričala je mlada poduzetnica koja se nedavno vratila u Hrvatsku pa najviše trenutno surađuje s lokalnim tvrtkama.
Ipak, u ovoj će godini mjesec i pol poslovno boraviti u Indiji, ima zakazane radionice u Nizozemskoj, Danskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, a surađivat će i s raznim sveučilištima i tvrtkama iz svijeta.
Tabui žive u sjenama korporacija diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj
Time što je angažiraju u raznim dijelovima svijeta ima priliku i upoznati razne korporativne tabue koji žive u sjenama korporacija. U Indiji su to snažan kastinski sustav i hijerarhija, zna se tko ima zadnju, objašnjava. Ističe i kako su visokoobrazovane zaposlene žene također snažno stigmatizirane, osobito vlada zabrinutost oko toga što će reći obitelj.
Za Englesku je, doznajemo, velika tabu tema rasizam proizašao iz kolonijalizma, a zbog toga što je na snazi nulta stopa diskriminacije, svako se približavanje toj temi zatire jer postoji opravdan strah od dobivanja otkaza. Zbog toga nema prostora za otvorene razgovore, a konzultantske kuće koje se bave inkluzivnošću i raznolikošću imaju pune ruke posla. “Ljude je jako strah govoriti da ne kažu nešto krivo. Tamo imaju i velik problem s alkoholizmom i ovisnošću”, kaže Salarić.
Prebacujemo se na Hrvatsku jer sa zanimanjem iščekujemo čuti o čemu mi to tako svesrdno šutimo.
“Fascinira me s kolikom se nevoljkošću prihvaća da u Hrvatskoj postoji seksizam. Žene kažu da su muški super, da pomažu. Dosta je žena koje se pokušavaju i ponašati kao muškarci, pogotovo one koje su na liderskim pozicijama. Glume da su oštre, snažne, kopiraju tuđe ponašanje jer smatraju kako su došle u prostor koji nije stvoren za njih. To je donekle i točno. Pozicija žene na poslu u Hrvatskoj je katastrofa i to se može vidjeti prema ponašanju muškaraca, njihovoj verbalnoj i fizičkoj dominaciji u prostoru”, kaže Salarić.
Velik je problem i potpisivanje ugovora o tajnosti plaća te rodna neravnopravnost što se tiče plaća. Sve vezano uz zdravlje i reprodukciju na ovim je prostorima svojevrsni tabu. Napominje i kako su u hrvatskim tvrtkama izraženi i tabui oko mentalnog zdravlja, loših međuljudskih odnosa te kako je učestala pojava mobbing. Pripisuje se to “balkanskom karakteru”, ali agresivnom ponašanju u profesionalnom okruženju nije mjesto, dodaje. Dolaskom strane radne snage za očekivati je i da se u pore korporacija i društva uvuče rasizam.
“Dovoljna je samo jedna osoba da poremeti cijeli tim, kao što jedna trula voćka može biti kobna za cijelu zdjelu voća. Ako se o ponašanju te osobe ne priča i ako postane tabu tema, stvaraju se ozbiljni problemi u tvrtki”, kaže Salarić i ističe pritom ulogu lidera. Vodstvo je to koje određuje vrijednosti tvrtke i kulturu.
Suprotstavljanje cijelom svom životu
Nije cilj da se tabui uklone i unište, jer to je nemoguće, ni da se o njima nonstop priča, već da se ljudi osjećaju sigurno dovesti ih na površinu kada im je potrebna pomoć. Razgovori o takvim temama izazivaju neugodu, ali valja biti znatiželjan i istražiti odakle ta neugoda dolazi. To ne moraju biti neke egzotične situacije već i one najbanalnije, svakodnevne.
“Doista ne bi trebalo biti u redu da nam je prihvatljivije reći kako ne možemo nešto odraditi na poslu jer smo mamurni nego navesti kao razlog jake menstrualne bolove”, daje primjer Salarić koja trenutno svojim radionicama testira i filtrira najučinkovitije prakse dok oblikuje licencirani program koji će tržištu ponuditi i kao online tečaj. Razmišlja i o pokretanju svog podcasta te o objavi knjige.
Teme o kojima ona progovara i osposobljava druge da se s njima suočavaju ponekad su i glavne kočnice napretku. Bez zavaravanja, nije ih lako adresirati, a još manje anulirati. “To je proces, promjene znaju trajati jako dugo jer ne suprotstavlja se osoba samo nekoj temi, već i cijelom svom životu u kojem je njegovao neki prešutni, obrascem usvojeni stav”, zaključuje.