Gradovi i općine komunalnim naknadama za staklenike uništavaju proizvodnju povrća u Hrvatskoj
Ukidanje ili značajno smanjenje komunalne naknade za zaštićene prostore za uzgoj povrća pozitivno bi utjecalo na proizvodnju jer ti troškovi u strukturi proizvodnje, na pojedinim lokacijama, “prelaze sve razumne granice”, zauzimaju velik postotak u ukupnom udjelu troškova, što proizvodnju dovodi do granice rentabilnosti
Glavni ekonomist Hrvatske udruge poslodavaca Hrvoje Stojić u svojim redovnim tjednim analizama, prije nekoliko dana upozorio je da jedinice lokalne samouprave – općine i gradovi – netransparentno i selektivno naplaćuju visoke komunalne naknade i doprinose za poljoprivredne staklenike.
Ponegdje, kako je naveo, prihod od komunalne naknade premašuje čak i trošak zaposlenih. Takva situacija, naravno, proizvodnju stakleničkih kultura – uglavnom povrća – gura na rub isplativosti.
Naplata naknade suprotno Zakonu
Praksa naplate komunalne naknade posebno je problematična, ako uzmemo u obzir da je Visoku upravni sud donio presudu, u kojoj zaključuje da se staklenik postavljen na poljoprivrednom zemljištu ne smatra poslovnim prostorom u smislu Zakona o komunalnom gospodarstvu.
No, gradovi i općine često ignoriraju tu presudu, zaobilaze zakone, i naplaćuju komunalne naknade kao da se radi o bilo kojem drugom poslovnom prostoru. U praksi, ponekad se radi o iznosima i oko 130 tisuća eura godišnje.
Stoga, ne čudi da je proizvodnja povrća u silaznoj putanji, usprkos tome što smo po potrošnji u samom vrhu među europskim zemljama.
Što se tiče površina, podaci za 2016. pokazuju da se povrće uzgajalo na 11 tisuća hektara, da bi nakon toga, u posljednje dvije godine, pali na oko devet tisuća hektara.
Zvjezdana Blažić iz konzultantske tvrtke za poljoprivredu Smarter kaže da proizvodnja povrća kroz godine jako oscilira.
“Od ukupno proizvedenih gotovo 250 tisuća tona povrća u 2020, godini, a u 2022 godini je ta proizvodnja bila značajno niža nešto više od 160 tisuća tona. Istovremeno potrošnja povrća ima trend povećanja i to značajno viši od drugih kategorija poljoprivrednih proizvoda jer se uklapa u sve suvremene trendove koji su prisutni u potrošnji hrane”, kaže Blažić.
Glavnina proizvodnje na otvorenom, gdje su najveći rizici
Pojašnjava da nestabilnost i velike oscilacije u proizvodnji upućuje na probleme u tehnologiji proizvodnje, što onda u značajnoj mjeri utječe na godišnje prinose.
Smatra da je za povećanje prinosa, odnosno povećanje proizvodnje povrća potrebno povećati proizvodnju u zaštićenim prostorima, kao i površine pod navodnjavanjem, te unaprijediti tehnologiju proizvodnje.
“Glavnina hrvatske povrćarske proizvodnje odvija se na otvorenom, gdje su rizici proizvodnje vrlo izraženi, dok se svega četvrtina odvija u nekim od oblika zaštićenih prostora. Od zaštićenih prostora prevladavaju visoki i niski tuneli bez mogućnosti dodatnog zagrijavanja. Samo nešto više od četvrtine zaštićenih prostora čine plastenici kojih uglavnom nemaju mogućnost dodatnog zagrijavanja. U nešto manje od 100 hektara povrće se uzgaja u tehnološki visoko opremljenim objektima, hidroponskim načinom, od čega polovica otpada na staklenike, a polovicu čine plastenici. Staklenika i plastenika na oranicama imamo samo 633 hektara”, kaže Blažić.
I ona, kao i Stojić, smatra da bi ukidanje ili značajno smanjenje komunalne naknade na zaštićene prostore za uzgoj povrća pozitivno utjecalo na proizvodnju jer ti troškovi u strukturi proizvodnje na pojedinim lokacijama “prelaze sve razumne granice”, zauzimaju velik postotak u ukupnom udjelu troškova, što proizvodnju dovodi do granice rentabilnosti.
Potrošnja povrća raste, ali je teško očekivati nova ulaganja u proizvodnju
Stojić u svojoj analizi iznosi podatak da potrošnja povrća bilježi kontinuirani rast i skočila je s minimalnih 59 kilograma po stanovniku na 83 kg po stanovniku u 2020. godini. Citira i istraživanje Landgeista prema kojem Hrvati konzumiraju najviše povrća u cijeloj Europi, odnosno 300 grama dnevno.
“Hrvatska bi u kratkom roku mogla znatno povećati svoju proizvodnju povrća jer za to postoje sve pretpostavke od klimatskih, potrebne površine su za tu proizvodnju relativno male, tržište je željno svježih proizvoda. Prehrambene navike se mijenjaju u korist veće potrošnje svježeg voća i povrća a imamo i kvalitetne proizvođače kojima treba omogućiti te ih poticati da rade”, kaže Blažić.
No isto tako, smatra da je u uvjetima rasta troškova i pritiska parafiskalnih nameta, teško očekivati velika ulaganja koja su za ovaj tip proizvodnje potrebna.
“Zato i uvozimo velike količine povrća, u 2022. godini uvezli smo povrće u vrijednosti 209,6 milijuna eura, odnosno gotovo 45 milijuna više nego 2021. godine A u prvih devet mjeseci 2023. smo za uvoz povrća izdvojili 215 milijuna eura, odnosno 50 milijuna eura više nego u prvih devet mjeseci 2022. godine”, zaključuje Blažić.
