Komentar: Nije važno koliko će se povećati ministarske plaće, zna se kako se snađu pohlepni

Kome je motiv za ulazak u politiku iznos plaće, ona nikad nije i neće biti dovoljno visoka. Kreativnima i beskrupuloznima vlast će ovdje, nažalost, pružati neiscrpan niz prilika za alternativno nadopunjavanje primanja

Kad bi se u hrvatsku politiku ulazilo radi općeg dobra, odnosno radi promoviranja i provođenja mjera za koje se vjeruje da će poboljšati društvo, gospodarstvo i živote građana, odnosno kad bi vođenje države doista bio ugledan posao i njime se bavili najbolji među nama, tada bi pitanje dužnosničkih plaća za javnost bilo od sekundarne važnosti i vjerojatno nitko ne bi dovodio u pitanje trebaju li i koliko rasti.

No predstojeće veliko povećanje plaća ministara treće Plenkovićeve vlade događa se u kontekstu koji je drukčiji. Notorno je, naime, da se stranačko osvajanje vlasti doživljava uglavnom kao način za osvajanje moći i utjecaja pojedinaca – za sebe i sebi bliske, politički, rođački, prijateljski.           

Antikorupcijska mjera i ministarske plaće

Premijer Andrej Plenković je u srijedu pak objasnio da dižu plaće dužnosnicima i kako bi privukli ljude da se bave politikom. Pojasnio je kako je veća plaća za posao koji rade ujedno i antikoruptivna mjera jer “oni upravljaju ogromnim proračunima i donose važne odluke, upravljaju velikim brojem ljudi”.

Jasno je, naravno, da ministri trebaju imati pristojne plaće, ali koliko točno veće od državnog prosjeka? Što se u toj računici treba uzeti u obzir? Koja je norma? Postavimo si i teoretsko pitanje: rezultiraju li dobre plaće dobrim (nekorumpiranim) političarima i uspješnim zemljama ili dobri političari u uspješnim zemljama zarađuju dobre plaće?      

Dio odgovora nameće se sam: budući da je HDZ zadovoljan kako vlada i što o životu u Hrvatskoj govori makroekonomska statistika, jasno je da sada bez pretjeranog objašnjavanja ide i u dizanje dužnosničkih plaća. To ilustrira i premijerova izjava: „Naše plaće trebaju biti u kontekstu hrvatskog ekonomskog i socijalnog trenutka.“  

Kada je pravi trenutak za rast osnovice od 83 posto?

To bi valjda trebalo značiti da ministarske plaće i dalje neće biti visoke kao što su u razvijenijim zapadnim zemljama. No, također, valja primijetiti da taj „ekonomski i socijalni trenutak“ mnogima kod nas nije sjajan, a samo prije dan ili dva je premijer najavio da će ujesen Vlada vjerojatno zadržati praksu subvencioniranja cijena energenata. Tržišne cijene bi, naime, prilično pogodile one s manjim primanjima, pogotovo mirovinama, a njih nije malo. Kao ni blokiranih. I bijesnih.

S druge strane, mora se priznati da je stvarno apsurdno da članovi Vlade nisu na prvome mjestu po plaći u svojim institucijama, što je sada slučaj, pa im treba dići osnovicu koja je godinama ostajala ista.  Je li to baš za 83,45 posto, manje je važno. Važno je hoće li taj manevar, i najavljeno mijenjanje zakonskog rješenja o dužnosničkim plaćama, značiti da stvarno ubuduće dobivamo mogućnost potencijalno boljih političara? Manje korupcije? Odnosno, je li doista problem što najbolji među nama ne dolaze na vodeće pozicije u državi to što su preniski iznosi plaća, ili taj tihi, ali moćan i ustrajan hrvatski politički modus operandi koji umrežava podobne?

Ono što sigurno možemo zaključiti – kome je motiv za ulazak u politiku iznos plaće, ona nikad nije i neće biti dovoljno visoka. Kreativnima i beskrupuloznima vlast će ovdje pružati neiscrpan niz prilika za alternativno nadopunjavanje primanja. Dakle, ok, povećajmo plaće i dužnosnicima, ali uredimo državu tako da u njoj lakše uspijevaju i probijaju se sposobni, a ne podobni.