Danska, Finska i Austrija nemaju minimalac, ali za razliku od Hrvatske smanjuju dohodovnu nejednakost
U najnovijem osvrtu stručnjaka zagrebačkog Instituta za javne financije konstatira se da je kolektivno pregovaranje jedan od načina za ublažavanje dohodovne nejednakosti. Hrvatska je trenutno prema Gini indeksu u prosjeku EU-27, ali taj je indeks znato veći kad se uključe dohoci od kapitala i imovine
Iako se dohodovna nejednakost u Hrvatskoj uglavnom percipira kao visoka, usporedni Ginijevi indeksi pokazuju da je identična prosječnoj nejednakosti u EU-15 i EU-27 te da blago stagnira u posljednjih desetak godina, konstatiraju stručnjaci Instituta za javne financije u Zagreb u najnovijem osvrtu.
Zašto je onda dojam da je nejedankost u društvu veća? Jer ipak nije u pitanju samo dojam. Pojašnjenje djelomično nude rezultati ovogodišnjeg istraživanja također provedenog na Institutu, a koje je pokazalo da dohodak od kapitala i imovine znatno doprinosi ukupnoj nejednakosti u Hrvatskoj, to jest da je Ginijev indeks u Hrvatskoj 15 posto viši kad se u njegov izračun uvrste i porezni podaci koji reprezentativnije odražavaju gornji dio distribucije dohotka.
Nejednakost se kod nas uglavnom nastoji smanjiti poreznim sustavom i sustavom socijalnoga osiguranja, posebice isplatom mirovina, te socijalnim naknadama, ali i minimalnim plaćama (koje su u zadnjih deset godina narasle 87 posto, na 700 eura bruto), podsjećaju autori Predrag Bejaković, Marijana Bađun i Martina Pezer. Naglašavaju, međutim, da Danska, Finska i Austrija, primjerice, imaju veću jednakost dohotka od Hrvatske te da i bez nacionalno određenoga iznosa minimalne plaće uspijevaju zadržati trend smanjenja dohodovne nejednakosti.
Slab učinak kolektivnog pregovaranja
Postoje, dakle, i drugi načini smanjenja razlika, kažu autori, a jedan od njih je i kolektivno pregovaranje. U Hrvatskoj je najveća pokrivenost kolektivnim ugovorima u javnom sektoru (88 posto zaposlenih) i javnim poduzećima (75-80 posto), dok je u privatnim poduzećima obuhvat znatno niži (36 posto, uz znatne razlike s obzirom na sektor i veličinu poduzeća). Također, u Hrvatskoj je u samo dva sektora- građevinskom i ugostiteljstvu – odlukom ministra proširena primjena kolektivnih ugovora na sve poslodavce, a koji za pojedina manje složena zanimanja propisuju najnižu plaću u višem iznosu od zakonskog minimalca. Time je obuhvaćeno 140 tisuća zaposlenih.
Autori konstatiraju da se kolektivnim ugovorima do sada u Hrvatskoj učinilo vrlo malo na smanjenju dohodovne nejednakosti, a to i ne čudi kada se zna da od 230 trenutno važećih ugovora iz baze SSSH, tek njih 40 posto ima detaljnu razradu plaća, 20 posto te osnovne raspone, dok 40 posto uopće nema razrađen tarfini dio.
Efekt manjka radne snage
„Nova situacija na tržištu rada zbog manjka radnika, pod utjecajem demografskoga starenja i znatnoga iseljavanja mlađih osoba, mijenja poziciju radnika te oni često individualno mogu postavljati dodatne uvjete poslodavcima. Ujedno, i sami poslodavci, kako bi privukli nove i zadržali stare radnike, nude više nego što im jamče kolektivni ugovori ili zakoni. Nadalje, takva je situacija stvorila potpuno novi val radnih imigranata iz trećih zemalja koji ne govore hrvatskim jezikom, pa niti poznaju niti traže sindikalno organiziranje. I jedno i drugo stvara nove izazove pred sindikalno organiziranje i kolektivno pregovaranje“, zaključuju autori osvrta.
Smatraju da sada s jedne strane jača pozicija radništva, pa bi se mogla osnažiti pregovaračka moć sindikata i povećati sklonost poslodavaca na suradnju sa sindikatima. No, to se ne mora dogoditi. „Radnici bi se mogli osjećati dovoljno snažnima da svoja prava ostvaruju individualno, bez sindikata, jednostavno mijenjanjem poslodavca u potražnji za boljim uvjetima“, napominju. Dodaju i da su nesindikalizirani, strani radnici iz zemalja s niskim dohotkom spremni raditi dulje za manje novca s obzirom na to da mogućnost zarade ne uspoređuju nužno s lokalnim tržištem rada, nego sa zemljom podrijetla „što potencijalno stvara pritisak upravo na hrvatske radnike u nižemu razredu dohodaka i slabi njihovu pregovaračku poziciju“.
Autorski trojac na koncu daje prijedloge za poboljšanje kolektivnog pregovaranja jer smatra da bi ono moglo imati mnogo veće značenje u ublažavanju dohodovne nejednakosti nego što je sada slučaj.
