Pokrenula je blog o čarobnoj strani života u Gorskom kotaru. Uz to je i predana učiteljica
Život može izgledati i drugačije od ponavljanja radnji kao što su sjedenje u automobilu, sjedenje u uredu, odlazak u trgovinu, razvažanje djece po aktivnostima, povratak u stan i tako svaki dan. Valentina Vukadinović, autorica bloga Gorski kotao, za Forbes Hrvatska ispričala je kako je to živjeti i raditi u Gorskom kotaru i u tome neizmjerno uživati
Učiteljica iz Vrboskog Valentina Vukadinović tijekom pandemije koronavirusa počela je pisati blog Gorski kotao. Ništa pretenciozno, bilježila je male, životne sličice o Gorskom kotaru, svojoj obitelji, prijateljima, receptima, spravljanju zimnice. No, njezina toplina, ljubav i strast privukli su publiku i njezin je blog prerastao u zbirku prekrasnih priča koje prate zaljubljenici u gastronomiju, prirodu, putnici, nostalgičari i mnogi drugi.
Preselivši se sa suprugom Stanislavom u obiteljsku kuću njegova strica, koju su uredili tako da ostane u duhu nekih prošlih vremena, naišli su na neprocjenjivo blago – dvije bilježnice starinskih recepata ispisanih krasopisom. Te je bilježnice perom brižljivo ispisala Marija Merica Majetić prije više od sto godina. Otkriće obiteljskog dragocjenog nasljeđa ponovno je oživjelo neke davno zaboravljene mirise i okuse u njihovu domu, a Valentina ih je svojom aktivnošću na društvenim mrežama i na blogu prenijela i drugima. Odmak od ubrzane svakodnevice u pandemiji je donio novo zanimanje za prirodu, zdravu hranu, neki drugačiji način života izvan grada.
Kreativna i svestrana Vukadinović već dvadeset godina radi u školi. Učiteljica je razredne nastave u Osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića Vrbovsko gdje predaje izborni predmet Srpski jezik i kultura po c modelu. Uz to je i razrednica sedmom razredu u Područnoj školi Nikole Tesle Moravice te vodi izvannastavnu aktivnost domaćinstvo. Zaljubljenica je u umjetničku fotografiju, a osim toga u slobodno vrijeme kuha, peče kolače i kruh, priprema zimnicu i isprobava starinske recepte. O tim aktivnostima objavljuje na svom blogu, a uz to pomaže i suprugu u vođenju Swood arta, obrta za izradu drvenih predmeta koji je nedavno otvorio.
Popričali smo s njom te joj dopustili da i nas očara svojim Gorskim kotarom, jednostavnošću života koja nalikuje onom kakav su vodili naši djedovi i bake te uronjenosti u prirodu i njezina blaga.
| “Rimljani su ovaj kraj nazivali Vražjim vrtom, Hortus diabolicus. Nedovoljno kultiviran, divlji, bez bitnih prometnica i neotkriven. Divlje i prelijepe prirode, ćudljiv u svojim vremenskim promjenama, pun života u svojim šumama, rijekama, jezerima i potocima. I baš kao što je gorski potok bistar, žustar i hladan, takav je i moj kraj. Ovdje ljudi žive skromno, strpljivo podnoseći nevolje, pomažući i dajući ruku jer znamo da sami ne možemo. Ovdje vas zbor ptica budi, srne u podne mirno pasu ili kradu jabuke, sretnete medvjeda na putu do posla, lisica vas prene dok šećete šumom i u svakom zelenom kutku krije se nešto što vam uljepša dan.” Valentina Vukadinović, dio objave na blogu Gorski kotao |
Kako je sve počelo?
Ljubav prema kuhanju i kuhinji dolazi još iz djetinjstva i odrastanja uz roditelje, bake i djedove koji su živjeli u Lici. Mami sam često pomagala oko kolača, a bakama sam se uvijek motala po kuhinji i upijala njihove mudrosti i male tajne. Brat mi je po struci kuhar, a odlično kuhaju i ostali članovi obitelji pa mogu reći da je to, gotovo, obiteljska crta. Na društvenim mrežama sam povremeno znala objaviti fotografije nekog jela ili isprobanog recepta pa sam po pronalasku već spomenutih bilježnica počela aktivnije proučavati starinska jela i bilježiti takve recepte. Nekako u vrijeme pandemije rodila se ideja, na prijedlog drage Kasandre Draganić koja vodi blog Vilicom kroz Hrvatsku da počnem pisati vlastiti blog. Shvatila sam da se ljudima sviđa cijela priča o životu u Gorskom kotaru, našoj staroj kući, prirodi s kojom živimo, starim receptima, ljudima ovog kraja i tako je nastao Gorski kotao.
Kako izgledaju vaši dani izvan škole? Čime se sada sve bavite?
Kada nisam u školi, najčešće sam u svojoj kuhinji ili u vrtu, a nerijetko se dogodi da okupiram i suprugovu radionu. Osoba sam širokih interesa i sve me zanima, no najbolje se mogu izraziti u nekim kreativnim aktivnostima. Dugo smo se oboje bavili fotografijom, imam iza sebe i nekoliko samostalnih izložbi fotografija, a sada najčešće fotografiram hranu i prirodu Gorskog kotara. Osim kuhanja i pisanja, okušala sam se i u uređenju namještaja, izradi ukrasnih predmeta i nakita. U posljednjih dvije godine se intenzivno bavim uzgojem domaćeg kvasca (startera) i izradi kruha s njim. Često sudjelujem na gastro manifestacijama u zavičaju poput naše Bundevijade ili natjecanja u kuhanju lovačkog gulaša u kotliću gdje se može kušati ponešto iz moje kuhinje. Suprug i ja volimo gljivarenje i boravak u prirodi, beremo ljekovito i samoniklo bilje, šumske plodove ili održavamo naš voćnjak te nekoliko povišenih gredica povrtnjaka. Oko kuće i u vrtu uvijek ima posla i ovisno o sezoni, sušimo gljive ili ljekovito bilje, radimo sirupe, namaze i pekmeze ili pečemo svoju rakiju i radimo ocat.
Što je Gorski kotao?
Gorski kotao nije samo ime bloga nego mogu reći da je to naš način života u ovom zelenom kutku Hrvatske. Nađu se tu i idilične scene zelenila, bistrih planinskih potoka, jesenje boje šume, miris pokošene trave, domaća hrana, ali i slike pustih ulica zatrpanih snijegom, prazne i napuštene kuće, teškoće s vremenskim neprilikama i slično. Sve je to dio života u Gorskom kotaru.
Čini se kako ste uspjeli iskombinirati čari suvremenog života s onima života naših starih. Što to suvremeni čovjek propušta?
Život u Gorskom kotaru traži strpljenje i mislim da je to ono što nedostaje suvremenom načinu života. Brzina komunikacije donijela je brz način života, brzu hranu, brze promjene, brze reakcije i uvijek smo u nekom stresu. Ovdje je život ipak malo sporiji jer ne živimo u gužvi, okruženi smo prirodom koja nas tjera da živimo u skladu s promjenom godišnjih doba. Nije lako živjeti ovdje, ali mislim da su gužva i stres velikih gradova još teži izazov.
Kuhate rakiju, zimnicu, pekmez. Mnogi će odmahnuti rukom i reći da se to više ne isplati. Sigurno ste i vi čuli onu kako se u trgovini kupi za male novce, a ovako se ubije od posla. Dođe li i vama da od toga odustanete?
Ako gledamo samu tržišnu vrijednost, priprema svega toga se u financijskom smislu ne isplati. Ali ako korist gledamo iz drugačije perspektive, ima itekako smisla i dobrobiti. Samo umijeće pripreme domaće zimnice je nešto što sam naučila od svojih starijih i ta sentimentalna vrijednost mi puno znači. Uvijek na policama smočnice imam viška teglica raznih pekmeza, namaza, suhih vrganja, bočica sirupa, likera ili rakije, vrećica suhih trava, začina ili tjestenine koje rado poklonim gostima ili kada negdje idem i takvi pokloni su ljudima nekako najdraži. Isto tako često poklonim svoj domaći kruh, kolače ili rezance za juhu te se ljudi često ugodno iznenade. U mom sustavu vrijednosti je to vrijeme i trud uložen u izradu takvih proizvoda daleko vrjedniji od same financijske dobiti, a osjećam da to ljudi cijene. Pesto od medvjeđeg luka, liker od smrekovih iglica, pekmez ili vino od crnih bazginih bobica, sirup od stolisnika ili koprive, sušene i mljevene gljive, sol s medveđim lukom, ušećerene ljubičice i jaglaci, svaka teglica čuva onaj osjećaj i trenutak branja i pripreme te time čini unikatan poklon i namirnicu u svakoj kuhinji. Naravno, tu je i aspekt kvalitete domaće hrane koji sve više postaje bitan modernom čovjeku.
Razmišljate li otvoriti neko eko domaćinstvo ili pretvoriti svoju ljubav u biznis kojem biste se u potpunosti posvetili?
Moram priznati da mi je ovo jako zanimljivo pitanje. Postoji ideja o objedinjavanju svih mojih aktivnosti i ljubavi, no još nisam potpuno složila priču. Rad u školi traži puno vremena i energije pa je sve ovo još uvijek na razini hobija. Pisanje recepata te održavanje radionica mi već donosi neki honorar i nadam se da ću u budućnosti krenuti ozbiljnije u te vode. Skupa sa suprugovim obrtom, Gorski kotao čini skladnu cjelinu i ideja je da ponudim svoje gastro suvenire uz njegove drvene proizvode.
Kakve su reakcije na vaše aktivnosti na društvenim mrežama?
Na društvenim mrežama imam privatni profil te profile Gorski kotao i Swood art. Komuniciram s pratiteljima i to mi je najdraži dio aktivnosti. Volim kada mi se jave prijatelji i pratitelji pa kažu da su isprobali neki recept ili da su posjetili Gorski kotar. Društvene mreže su i platforma za promociju drvenih proizvoda i odličan alat za doprijeti do potencijalnih kupaca. Gotovo svakodnevno objavljujem i na Facebook stranicama i na Instagramu te komuniciram putem poruka ili komentara. U posljednje vrijeme ima puno upita i o kiselom tijestu te izradi startera i kruha. Ljudi se interesiraju o mogućnosti održavanja radionica i to je u planu kroz lokalnu udrugu čija sam članica.
Gorski kotar, uz koji često vežete riječ ljubav, postaje sve popularnije turističko odredište. Ide li to u dobrome smjeru ili bi na nešto ipak trebalo pripaziti? Što je dobro, a na čemu bi trebalo poraditi?
Gorski kotar je poput otoka, oaza gdje možete doživjeti i iskusiti još uvijek netaknutu prirodu, iskonsku ljepotu šume i gorskih potoka, jezera, rijeka, spilja, planina i livada. Mislim da je važno zadržati taj mir i zaštititi prirodne ljepote jer smo baš u vrijeme pandemije uvidjeli kako je ljudima bitno da mogu negdje “pobjeći” od gužve i pretrpanih gradova. Turistički rastemo i prepoznati smo kao zelena destinacija, no to još uvijek nije grana koja će donijeti dovoljno radnih mjesta da bi mladi odlučili ostati. Mislim da imamo ogroman potencijal i da bismo trebali povezati lokalne proizvođače hrane, ugostiteljske objekte, udruge koje čuvaju tradiciju, iznajmljivače i ustanove koje su odgovorne za očuvanje prirode u jednu zajedničku goransku priču. U posljednje vrijeme jača svijest o gastronomiji kao turističkom mamcu pa sve više restorana nudi domaća i autohtona jela, organiziraju se gastro događanja i sajmovi domaće hrane, običaja i domaćih proizvoda i tu vidim onu dobitnu kombinaciju koja Gorskom kotaru može donijeti brendiranje. Malo tko nije čuo za Risnjak, izvor Kupe, jezera u Lokvama i Fužinama, Kamačnik, spilje u Lokvama i Fužinama, Zeleni vir, Curak, Vražji prolaz, Bijele i Samarske stijene… sve su to naši biseri kojima se ponosimo, ali ih trebamo čuvati. Nisu to mjesta za masovni turizam i mislim da tu leži naša snaga.
Kakav je život u vašem kraju?
Vrbovsko je jedan od tri grada na području Gorskog kotara. U vrijeme mog djetinjstva, negdje tamo osamdesetih godina, bilo je u zamahu i rastao nam je broj stanovnika. Radile su mnoge tvrtke poput Drvne industrije Vrbovsko ili Prometa koje su zapošljavale jako veliki broj ljudi. Nakon njihovog gašenja stalno padamo brojem stanovnika. To se događa u cijelom Gorskom kotaru i mi nismo iznimka, ali još nismo pronašli formulu kako to ublažiti ili zaustaviti. Najveći izazov (da ne kažem problem) je nedostatak radnih mjesta, posebno za visoko obrazovani kadar. No, da ne bi bilo kako imamo samo probleme, ovdje život nudi neke druge mogućnosti. Nema redova i čekanja na šalterima, jutrom vas budi zbor ptica i kada pogledate kroz prozor, vidite ljepotu, vidite srnu kako pase. Kod nas možete u šetnji šumom susresti medvjeda ili čak i risa, možete disati punim plućima, zimi još uvijek ima snijega, možete za doručak ubrati svježe divlje kupine ili jagode, možete ići gljivariti ili mirno spavati u svježim noćima, a za pola sata ili sat biti negdje na plaži ili u gradu poput Rijeke i Zagreba. U životu svatko traži i bira svoje mjesto gdje se osjeća dobro. Meni se čini da je Vrbovsko izabralo mene jer od kada sam se s roditeljima doselila kao dijete, osjećam ga svojim domom. Ni studiranje u gradu me nije odvuklo od ovog osjećaja da tu pripadam. U Vrbovskom postoje poticaji za mlade obitelji u vidu sufinanciranja uređenje ili kupnje prve nekretnine, nude se građevinska zemljišta, učenici dobivaju stipendije, subvencionira se prijevoz srednjoškolcima te postoje programi za starije i nemoćne kako bi im se olakšao život. Sve je to dobar smjer, ali je još uvijek nedostatno da postanemo sredina u kojoj ljudi ostaju ili se žele doseliti. Događaju se sitni pomaci na bolje i optimistično vjerujem da postoji neka nada da ćemo opstati.
Kakva su vaša razmišljanja, kako vratiti ljude?
Na pitanje kako vratiti ljude doista ne znam odgovor i ne znam koja bi bila čarobna formula za to općenito u Hrvatskoj, a kamo li ovdje gdje je život izazovniji nego drugdje. U stvari, jednostavno je, radna mjesta s dobrim primanjima, dostupnost javnih ustanova i servisa, prometna povezanost, rješavanje stambenog pitanja i zapošljavanja mladih te dostupna zdravstvena skrb. Možda bi poticaj za život ovdje moglo biti smanjenje poreza ili neka druga olakšica, možda bismo trebali posuditi austrijski model i ljudima koji žele živjeti i raditi ovdje omogućiti neke pogodnosti (subvenciju za grijanje ili održavanje automobila, oslobođenje plaćanja nekih komunalnih naknada, poticaje za otvaranje obrta i privatnih tvrtki). Nisam stručnjak i ima puno pametnijih glava od mene, ali čini mi se da se nas ovdje malo pita što bi nas potaklo da ostanemo.
Koliko imate djece u svom razredu?
U školi svake godine bilježimo pad broja učenika i u posljednjih nekoliko godina smo zatvorili neke područne škole. U mom sedmom razredu u područnoj školi imam šest učenika, a postoje razredi i s manjim brojem učenika. Što se tiče opremljenosti i kvalitete rada, imamo predivnu, opremljenu školu i motivirane učitelje, učenici imaju brojne izvannastavne aktivnosti, mogućnost izbora kroz različitu izbornu nastavu i trudimo se držati kvalitetu. Manji broj učenika u razredu nam omogućuje da se svakom od njih posvetimo i prilagodimo njegovim potrebama i mislim da smo vrlo kvalitetna škola gdje naši učenici mogu ostvariti svoj potencijal i ambicije.
“Ako već niste, posjetite Gorski kotar, očarat će vas istovremenom ljupkošću bistrog potoka i impresionirati silnom ljepotom moćne prirode i mijena godišnjih doba. Natjerat će vas da usporite, podignete pogled i preplavit će vas osjećaj sreće u trenutku.”
Valentina Vukadinović
Što moramo obavezno iskusiti i probati u Gorskom kotaru?
Nakon što se nauživate ljepote prirode, iskusite neki adrenalinski doživljaj poput planinarenja, kajaka, kanua, raftinga, vožnje quadom, promatranja divljih životinja ili branja gljiva, najbolje je okrijepiti se nekom domaćom rakijom ili likerom. U mnogim ugostiteljskim objektima možete probati domaće sireve i suhomesnate proizvode, jela od divljači i gljiva, deserte s borovnicama i šumskim voćem, pastrvu, jela i slastice s namirnicama koje nam daje šuma ili livada poput medvjeđeg luka, drijena ili bazge. U vrijeme Uskrsa tu je goranski nadjev (nadelo, želudac), a u Vrbovskom imamo i festival posvećen bundevi, Bundevijadu, gdje možete probati čudesna jela i slastice od bundeve. Tijekom godine se u mjestima Gorskog kotara održavaju dani šljiva, jabuka, krušaka, malina, jagoda, borovnica, gljiva, ribarske večeri, kotlić festivali i natjecanja, salamijade, gljivarijade i slična događanja. Kada jednom okusite Gorski kotar, vraćat ćete mu se uvijek i uvijek će vas dočekati topla dobrodošlica zelenog srca Hrvatske.
