Vlasnik Vinarije Rizman otkriva kako su od prve loze na kamenu dospjeli do statusa najljepše u Europi

U posljednjih gotovo dvadeset godina Vinarija Rizman prošla je put od krša, kamena, divljine do najljepše vinske destinacije u Europi. Iako im je u tijeku berba, možda i najvažnije razdoblje u godini, vlasnik vinarije Damir Štimac odvojio je vrijeme da novinare Forbesa Hrvatska provede imanjem, poslovnim uspjesima, ali i glavnim preprekama razvoja

Vinarija Rizman iz Komarne proglašena je u srpnju najljepšom europskom vinskom destinacijom u Europi. Rezultat je to istraživanja međunarodne trajektne kompanije DFDS koje je u obzir uzelo 20 tisuća recenzija na Googleu i analiziralo ih po kriteriju ljepote i zadovoljstva gostiju. Titula da su najljepši zatekla je obitelj Štimac fokusiranu na provođenje najnovijih investicija u razvoju vinske destinacije na mjestu gdje se nekoć moglo vidjeti samo autohtoni dalmatinski krš.

Od njih je u vinogorju Komarna sve krenulo. Pomalo iz ljubavi prema obiteljskoj tradiciji vinogradarstva, pomalo iz ludosti, Štimci su zakupili od države zemljište na pedeset godina i krenuli u melioraciju krša. Zasadili su lozu takoreći u kamenu. Koliko god takav pothvat bio rizičan, bilo je i drugih koji su ih u tome slijedili i od neuglednih padina napravili predivno vinogorje.

Dok stojimo na budućem vidikovcu s kojeg pogled puca na Pelješki most i vinograde kojih tu do prije dvadeset godina nije bilo, vlasnik Vinarije Rizman Damir Štimac pokazuje nam gdje su se smjestili preostali pripadnici najmlađeg hrvatskog vinogorja Komarne:

“Sve ovo što se vidi je naše. Tamo iza okuke uz cestu je naše odmorište gdje prodajemo vina, od njega skoro do mora je Rizman. Imamo 23 hektara vinograda i 7 hektara maslina, a ukupni posjed je 43 hektara. Vinarija je izgrađena na našem zemljištu, uspjeli smo ga otkupiti od države. Ovdje do nas je vinograd Saint Hillsa, tamo ispod Crkve Svetog Ante su Volarevići. Najzapadniji je OPG Deak, vlasnik Vile Stolovi, on ima mali vinograd i odmorište na cesti. Drugi po veličini u vinogorju i drugi koji je otvorio vinariju je Terra Madre, s ovim vinogradom oko šume u sredini, još jednog apsurda naše administracije. S te su strane još i vinogradi Modrozelene zadruge, to su branitelji iz Metkovića, a ovaj tamo vinograd je od braniteljske udruge Opus iz Opuzena.”

Iza naših leđa je veliki betonski tank s vodom koju se podzemno pumpa iz Komarne, a služi za zalijevanje. Okrenuta prema zavojitoj cestici koja vodi do vinarije tu se smjestila i kapelica Svetog Mihovila, obiteljskog zaštitnika. Podne je i sunce neumoljivo prži, a cvrčci su u posebnom zanosu, kao da ih je na tisuće oko nas. Osim njih, čuje se tek povremeni smijeh s terase vinarije s uistinu spektakularnim pogledom.

“Velika je razlika uzgojiti nešto na zemlji, gdje samo treba ubosti sadnicu, i na kamenu kao što je ovaj. Trebalo je potrošiti i do 70 tisuća eura na hektar da se pripremi tlo za sadnju. Dvije godine nakon nas, došao je prvi kolega, a onda i drugi. Sad nas je sedam. Status vinogorja Komarna je dobila 2013. godine. Osim što je najmlađe u Hrvatskoj, specifično je i po tome što imamo ekološko vinogradarstvo. Tlo je čisto, nikada ničime nije bilo prskano i takvim ga želimo zadržati. Mi smo pioniri ekološki certificirane poljoprivrede u Hrvatskoj i to nam je jedna od glavnih snaga”, daje nam uvid u temeljne informacije Štimac koji je u vinogradarski projekt krenuo s bratom Mihovilom i ocem Vladom, no s vremenom je preuzeo cijeli posao na sebe. Danas na godišnjoj razini zapošljava dvadesetak ljudi.

Povratak uzgoju vinove loze i proizvodnji vina zapravo je povratak obiteljskoj tradiciji. Štimac tumači kako je “tatin dida, kojem je nadimak bio Rizman, imao osam tisuća loza”. Na ulazu u vinariju postavljene su sačuvane fotografije koje pokazuju kako se nekoć do vinograda i grožđa plovilo trupom po neretvanskim jendecima.

“U starom podrumu našao sam pradidove škare kojima je obrezivao trsove tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća. Izložili smo i njih. To je naš identitet, mi smo vinogradari, vinari”, pasionirano nam govori poduzetnik koji je zbog prepoznavanja tog impulsa u svojim genima u potpunosti promijenio profesionalno usmjerenje.

Damir Štimac, inače brat nogometnog reprezentativca Igora, završio je Pravni fakultet, odradio praksu te bio pred pravosudnim ispitom i otvaranjem odvjetničkog ureda za sportsko pravo. No, taj je profitabilni posao obustavio zbog ljubavi koja se rodila prema obiteljskom poslu u koji su u tom razdoblju investirali.

“Djelovalo je apsurdno kad sam iz profitabilne branše odlučio izaći kako bih gurao novac u kamen, ali ja sam toliko zagrizao da sam u četrdesetima opet išao studirati. Čak sam išao i na repeticije iz kemije i matematike”, kroz smijeh govori Štimac koji je završio i stručni studij mediteranske poljoprivrede – smjer vinarstvo i vinogradarstvo ne bi li dubinski upoznao područje kojim se odlučio baviti.

U njegovim vinogradima najzastupljenije su dalmatinske sorte plavac mali, pošip i tribidrag, a vinogradi se prostiru na nadmorskoj visini od 50 do 250 metara. Riječ je o nekoliko mikrolokacija i uvjeti uzgoja nisu svuda isti. No, o tome svemu brine stručan tim na čelu s našim sugovornikom. Urod oscilira. Lani je bio slabiji zbog niza bolesti koje su napale vinovu lozu u regiji. U prosjeku se godišnje proizvodi između 60 i sto tisuća boca vina.

“U odnosu na neka druga vinorodna područja poput Slavonije, to je dosta mali prinos. Oni na 23 hektara proizvedu po 250 čak i 300 tisuća boca. No, ovdje su prinosi na bijelom grožđu oko jedne kile, a na crnom oko 700 grama”, tumači vlasnik vinarije koja u svom portfelju ima 11 etiketa. Dvije su dio brenda Brime namijenjenog maloprodaji, a preostale spadaju u premium segment i plasiraju se u HoReCa kanalu. Među njima su Pošip, Nonno, Rusula, Syrah, Tribidrag, Pri-mus i St. Michael.

“Većina proizvedenog vina prodaje se u Hrvatskoj. To je najučinkovitije financijski i logistički. Okrenuti smo turizmu, tako da već ionako plasiramo vina u svijet. Ipak, plan nam je sa sadašnjih desetak posto povećati izvoz na 20 posto. Prije pandemije bili smo na 18 posto. Taman prije nego što se razbuktao koronavirus ulistali su naša vina u hotel u Davosu u Švicarskoj i u poznati restoran Dan Tan u Los Angelesu gdje zalazi cijeli Hollywood. No, tada je sve stalo”, navodi Štimac. Dodaje kako najviše izvoze u Švicarsku zbog suradnje s uvoznikom koji distribuira samo ekološki proizvedena vina.

“U Hrvatskoj je teško naći restoran visoke kategorije koji nas nema na svojoj listi”, ističe Štimac koji nas je proveo po dizajnerski osmišljenom podrumu koji je u najmanju ruku impresivan.

Bačve od inoksa, drveta i betona smještene su u zasebnim prostorijama, svaka ima svoju priču, svoj ambijent. Vino u drvenim bačvama dozrijeva uz klasičnu glazbu s pogledom na originalnu stijenu kojoj je cilj posjetiteljima dočarati na kakvom terroiru dozrijeva grožđe u tom kraju. S jednog kraja prostorije sve to nadgleda naslikani dida Rizman. U podrumu je živahno, strojevi obrađuju grožđe ubrano u noćnoj berbi koja počinje u deset navečer i završava u ranim jutarnjim satima.

Obilazimo i sobe koje su prve goste primile u svibnju ove godine. S motivima vinogorja i predivnim pogledom na Pelješki most, kojem se, kako doznajemo u vinariju dolazi diviti i njegov slovenski arhitekt Marjan Pipenbaher, sobe odražavaju slogan vinarije koji glasi Gdje život uspori, a tijelo odmori.

Smještamo se u klimatiziranom uredu. Štimac nam priča kako je prošle godine uložio 1,4 milijuna eura u uređenje podruma i smještajnih kapaciteta. Predao je zahtjev za izgradnjom dodatnih smještajnih kapaciteta, a gostima bi bilo lijepo ponuditi i dodatne wellness sadržaje. No, to je na čekanju.

Mnogo se čeka i mnogo toga šteka kada je u pitanju razvoj vinske destinacije, saznajemo. Administrativne zavrzlame i spora birokracija guše investicijski zamah, a nejasne promjene pravila dodatno kompliciraju ulaganja.

“Na tri hektara može se napraviti jedan objekt sa 400 nadzemnih kvadrata. Nije to previše. No, nama koji smo tisuću metara udaljeni od mora pokušava se nezakonito zabraniti gradnja zbog zaštite malostonske kamenice. Iako se na obali mahnito gradi kuća na kuću, a ne postoje nikakva studija ili podaci koji bi pokazivali da bi dodatna izgradnja soba kod nas imala negativan učinak na kamenice. To nema veze sa zdravom pameti. Više od godinu dana je prošlo otkako smo predali zahtjev za izgradnju dodatnih soba i nismo još dobili odgovor. To koči daljnji razvoj cijele regije i zdravih vinskih priča ovdje koje su stvorene od ničega. Mi ne posustajemo, strpljivi smo. Ako nećemo moći fino, odvjetnici će imati s njima posla”, mirno će Štimac koji je član udruženja Vinogorja Komarna, a niz godina je i dopredsjednik u regionalnom udruženju Vino Dalmacije.

Ispričao je i kako kolega iz vinarije Volarević nije mogao otkupiti zemljište za izgradnju kušaonice sa sobama, kao što su to prije njega učinili oni i vinari iz Terre Madre, po cijeni poljoprivrednog zemljišta, nego mu se nalagalo da ga otkupi po cijeni građevinskog zemljišta.

“Mi smo platili po 30-40 tisuća eura, on bi trebao platiti po 800 tisuća eura. Pa tko je tu normalan”, pita se naš sugovornik koji je prije nekoliko mjeseci kao predstavnik vinara bio i na sastanku s premijerom Andrejom Plenkovićem kojem je objasnio zašto s takvim propisima dalmatinski vinari ne mogu konkurirati talijanskima, španjolskima i francuskima. Volarevićev projekt je već više od dvije godine na čekanju, dobio je i novac europskih fondova koji ne može iskoristiti zbog zapreke otkupa zemljišta.

“To su neki negativni oblaci nad vinogorjem Komarna koji koče daljnji razvoj”, konstatira Štimac koji bez obzira na sve nastavlja razvijati svoj biznis. Saznajemo kako će jedan od sljedećih koraka biti nastavak ulaganja u sustav navodnjavanja, za koji su nedavno dobili pozitivnu odluku EU fondova, kao i dovršetak opremanja podruma, za što su se također prijavili na natječaj EU fondova. Vinarija Rizman dosad je aplicirala i uspješno realizirala osam projekata iz europskih fondova.

A projekata koje su naumili napraviti još je mnogo. Dozvoli im se to, u planu je i bazen sa saunom i dodatni smještajni kapaciteti. U podrumu će napraviti i prostor za arhivu. Zasad se ona sastoji od 5.500 boca.

Također, intenzivno se radi na povećanju uzgoja bijelih sorti grožđa s kojima su u deficitu. Prije tri godine napravili su plan kako će u idućih šest godina površinu od četiri hektara na kojima uzgajaju bijelo grožđe povećati na sedam hektara. Već su nešto cijepili i posadili, ali imaju s time još posla. S vremenom će proširiti i kapacitete svoje kuhinje. Zasad je ona usmjerena na degustacijske menije i doručak za goste koji odluče prenoćiti, a mogla bi raditi i više, potencijala ima.

Brunch koji se sastoji od lokalnog pršuta, inćuna, tapenada i Gligora sira, koji odležava u dropu od Rizmanovog plavca malog, je uvijek dostupan i ne mora se unaprijed rezervirati. No, wine & dine program koji se sastoji od četiri slijeda hrane i šest vina zahtijeva prethodnu najavu. Ipak, titula najljepše vinarije i medijska pozornost privukli su toliko gostiju da se poželjno javiti i osigurati stol neovisno o tipu degustacije.

“Priznanje je neočekivana nagrada. Samo radiš i trudiš se, vodiš računa o detaljima, želiš biti izvrstan, a to je teško jer ima izazova i onda dođe tako nešto”, komentira Štimac. Pitamo ga što mu osobito ispuni srce u ovom poslu u koji se toliko dao.

“Često dođem tu i malo mi zasuzi oko. Na sve sam ponosan. Ne zato što smo mi to napravili, nego zato što tako sve lijepo izgleda. Bio ovdje ili dolje gdje je berba, kad vidim vinograd, kako grožđe dobro nosi, sve me to ispunjava velikom srećom i ponosom”, kaže vlasnik vinarije Rizman dok nas ispraća u vrelo dvorište ispred kojeg su se u međuvremenu nagomilali automobili posjetitelja. “Mi ne moramo ići po svijetu tražiti kupce, oni dolaze k nama. Čudo je odakle sve dolaze. Kupci su najbolji ambasadori”, smije se Štimac dok se rastajemo.