Stručnjak poručuje: Vrijeme je za najveću upravljačku promjenu u povijesti hrvatskog turizma
Očekuje nas najveća upravljačka promjena u povijesti hrvatskog turizma. Bivša ministrica napravila je prvi korak, ali to je tek jedan posto promjena koje bi trebalo donijeti, sada slijedi 99 posto. Ako želimo preživjeti, moramo biti među 15 najboljih na svijetu, a za to imamo šanse, analizirao je stanje u turističkom sektoru za Forbes Hrvatska Branko Bogunović, partner u društvu Hotelsko i destinacijsko savjetovanje
Hrvatska hitno mora svoje turističke aktivnosti staviti u okvire održivosti jer agresivnom izgradnjom nekretnina i povećavanjem broja turista ne uspijeva zaštititi ono najvrijednije što ima – prirodne ljepote i naslijeđenu kulturnu baštinu. Znakovi prekomjernog turizma su vidljivi – od negativnih ekoloških učinaka, preko nezadovoljstva stanovnika i povećanja cijena nekretnina koje postaju nedostupne lokalnom stanovništvu.
Stanovništvo bi se zbog visokih cijena nekretnina moglo očitije povlačiti u unutrašnjost, a investitori sve više oklijevaju s velikim ulaganjima zbog cijena gradnje i sporijeg povratka investicije. Uz sve te prijetnje koje iz prikrajka vrebaju, razvoj turizma u Hrvatskoj dobio je ponovno zamah nakon pandemijskog prisilnog zastoja. Dobro je to uhodan mehanizam koji naizgled odlično odrađuje vrlo uspješan posao, ali srce tog mehanizma treba mijenjati.
Branko Bogunović, partner u konzultantskoj tvrtki Hotelsko i destinacijsko savjetovanje, ističe kako je nov Zakon o turizmu krenuo u dobrom smjeru za rješavanje ključnog problema hrvatskog turizma – održivosti. Međutim, zasad je sve stalo na toj deklarativnoj razini. Pravilnici koji bi trebali razjasniti što ta održivost znači, kako će se mjeriti i kako će se određivati prihvatni kapaciteti, trebali bi biti doneseni do kraja iduće ili početkom 2026. godine.
“Ulazimo u novu fazu. Očekuje nas najveća upravljačka promjena u povijesti hrvatskog turizma. Nadam se da ćemo je provesti u idućih pet do sedam godina. Novim zakonom bivša ministrica Nikolina Brnjac napravila je dobar korak, ali to je tek jedan posto promjena koje bi trebalo donijeti, sada slijedi faza u kojoj se mijenja i preostalih 99 posto. Bit će to, očekivano, proces pogodaka i promašaja jer održivost nije do kraja ni znanstveno riješena, a pogotovo u praktičnom smislu u uvjetima broja turista i stanovnika koje mi imamo. Očekujem da će administrativni okvir postepeno jačati, a samovolja lokalnih politika opadati”, navodi stručnjak za ekonomiju turizma, razvojne strategije i upravljanje u turizmu, koji je o tim temama predavao na Fakultetu ekonomije i turizma Dr. Mijo Mirković u Puli.
Novi će se ministar Tonči Glavina uz pravilnike i uvođenje održivosti, morati pobrinuti za još jednu kroničnu bolnu točku hrvatskog turizma – poreznu dihotomiju privatnih iznajmljivača i industrije.
“Krevet u privatnom smještaju posljednjih dvadeset godina bio je otprilike deset puta manje oporezovan nego u hotelskom smještaju. Takav beneficirani porezni tretman za privatne iznajmljivače ostavština je devedesetih kada na većem dijelu obale nije bilo nekih drugih ekonomskih prilika za lokalno stanovništvo. Jedinice lokalne samouprave od siječnja ove godine dobile su priliku to mijenjati, ali s obzirom na to da su iznajmljivači važan dio biračkog tijela, lokalnim političarima takve je odluke iznimno teško donijeti”, kaže naš sugovornik. Ne bi bilo loše da postoji jača regulacija na nacionalnoj razini, jer premijeru je ipak lakše povećati porezno opterećenje nego načelniku općine ili gradonačelniku, objašnjava.
Njegov je stav jasan: To je biznis koji bi se trebao oporezivati kao i svaki drugi. Slaže se kako nije isto je li riječ o iznajmljivaču koji ima jedan apartman ili o vlasniku desetaka apartmana. Morala bi se, napominje, praviti razlika između pravog obiteljskog smještaja i nekretninskog biznisa. Poveća li se potreba javnog sektora za financiranjem, nekretnine će biti logičan novi izvor prihoda jer, s obzirom na gospodarsku strukturu države, nekog drugog bazena u koji bi se moglo jače porezno posegnuti zapravo i nema.
Branko Bogunović ne vidi ništa problematično u tome što novi ministar turizma dodatne prihode ostvaruje od najma kuće za odmor. “Kuću je izgradio prema prostornom planu, kapital s kojim je to napravio nije upitnog podrijetla. Ne vidim problem da se bavi s tim ili bilo kojim drugim biznisom. Drugi bi slučaj bio da je vlasnik neke velike hotelske firme. Ovako kad ima jedan objekt u Klisu koji ni ne spada u prvi ešalon turistički atraktivnih destinacija, nema pravih elemenata sukoba interesa”, rekao je. |
Nekretninski bazen prihoda
Istraživanje kojim se analiziralo županijski proračun Istre i lokalni proračuni za 2019. godinu pokazalo je kako su davanja za novogradnje poput građevinskih dozvola, poreza i komunalnih doprinosa činila 8,5 posto ukupnih proračuna, naveo je. Istovremeno, porez na nekretnine doprinio je proračunu sa svega dva posto. To, pak, reflektira jedan drugi problem.
“Naša porezna regulacija namještena je tako da se na obali graditi mora. Ako gradnja stane, lokalne zajednice ne mogu graditi škole, uređivati zelene površine. S jedne strane tu su privatni iznajmljivači koji nisu spremni izdvajati više, a s druge pritisak je i da se ne stane s gradnjom. Uskladiti te pritiske sa zahtjevima za održivosti neće biti gladak proces, to je sigurno”, naglašava. Ipak, nužan je. Prostorno-planski aspekt te gradnje je dosad bio zanemaren, dopuštene su svakakve interpolacije, nadogradnje, ekscesivna potražnja dovela je do preizgrađenosti pa i do zagađenja na obali.
“Iz Centra za more pri Institutu Ruđer Bošković u Rovinju rekli su mi kako se povlači vegetacija u pojasu 20 metara od obale. More u sjevernom Jadranu je zatoplilo 1,8 stupnjeva u samo sedam godina. Mi moramo shvatiti da nam je dominantan turistički proizvod sunce i more. Ako zbog divljanja izgradnje i posljedičnih infrastrukturnih učinaka uništimo more, to nije reverzibilan proces, nema povratka. Ljude treba osvijestiti da moramo iznimno paziti na prirodu”, kaže Bogunović.
Novim pravilnicima oformit će se fond za turizam koji će subvencionirati održive destinacije ili one koje rade na tome. No, vjerojatno neće imati nikakve “batine” za one koji neće ići u tom smjeru. I tu se ponovno spotičemo o isti problem.
Što će biti s općinama kao što je Medulin koji ima 32 kvadratna kilometra, 6.000 stanovnika i ima 60 000 kreveta, gdje je broj kreveta u odnosu na broj stanovnika 10 na prema 1, pita se naš sugovornik.
Jedan od odgovora bio bi i prihvatne kvote, ali i intenzivnije inspekcije s obzirom na to da se u nekomercijalnom smještaju odvijaju noćenja na crno. No, kako to utvrditi kada za ulazak u kuće inspektori nemaju ovlasti. Dobra vijest po tom pitanju je što je potpisan ugovor s Europskom unijom prema kojem će digitalne platforme za rezervaciju smještaja morati dijeliti podatke s državama.
Opasna monokultura
“Turizam u Istarskoj županiji nosi 40 posto gospodarstva, a u dalmatinskim još i više. To je strahovito puno, u ultraturističkoj Barceloni udio turizma je tek 14 posto, a oni sami tvrde da je to stanje turističke monokulture. Dakle, možemo shvatiti gdje smo mi. Osamdesetih je dokazano da se svaka gospodarska monokultura ubrzava, a to na našem primjeru možemo vidjeti u činjenici da se udio ljudi koji se bave turizmom neprestano povećava”, tumači Bogunović.
Dodaje kako je to opasan trend kojim se ugrožava i prostor i društvo. Mladi na obali više ne žele studirati, ne mogu kupiti nekretnine zbog visokih cijena, sve je u funkciji turizma i život polako u priobalnim mjestima izumire.
“Stradun se ispraznio početkom 21. stoljeća u nekoliko godina. Cijene nekretnina dosegnule su 5 do 6 tisuća eura po kvadratu. Ljudi plaču da im je prazan grad, ali nisu Marsovci ni Londončani ni Njujorčani prodali Stradun, prodali su ga Dubrovčani sami, kao što smo, usprkos sve većoj zastupljenosti stranih nekretninskih vlasnika na obali, veliku većinu negativnih pojava na obali kreirali sami. Gospodarska kultura malo po malo melje društvo i mi se s tim moramo suočavati. Nastave li rasti cijene nekretnina, oni koji žive na obali vjerojatno će se preseliti u unutrašnjost kako bi mogli više iznajmljivati. To je naša realnost. Ti gradovi pretvorit će se u neku vrstu muzeja”, upozorava stručnjak za ekonomiju turizma.
S druge strane, ne podupire tvrdnje da će visokim cijenama Hrvati otjerati turiste. Samo neka ti koji prigovaraju odu popiti kavu na Kranjsku goru ili na Kopaonik koji su, tvrdi, skuplji što se tiče hrane i pića od većine hrvatskih destinacija. Naravno, pritom je esencijalan odnos vrijednosti za novac, gdje opet dolazimo do održivosti.
Ipak, lokalnom stanovništvu takve cijene ne idu u korist. Stoga je potrebno dobro promisliti i napraviti pametnu strategiju.
To podrazumijeva i uvođenje relevantne ekonomske računice o doprinosima turizma. Devizni priljev i broj noćenja nisu ozbiljni indikatori ekonomskog učinka turizma na gospodarstvo. “Trebamo prestati brojati noćenja i raditi satelitske bilance koje, između ostalog, mjere udio turizma u dodanoj vrijednosti, udio zaposlenosti i prema glavnim grupama potrošnje. Prema novom zakonu, ideja je da se osim na državnoj razini, satelitska bilanca radi za sve obalne županije, za gorsku i kontinentalnu Hrvatsku.”
Prema onome što stoji u strategiji, uzor Hrvatskoj su zemlje zapadnog Mediterana – Francuska, Španjolska, Italija. No, Hrvatska je daleko od njih što se tiče prihoda koje ostvaruje od turizma, ostvaruje tek pola njihove prosječne dnevne potrošnje turista.
Među 15 najboljih u svijetu
Ipak, uz sve ranjivosti i neuralgične točke o kojima se može još šošta reći, Hrvatska u svom turizmu ima i mnogo svijetlih točaka. Bogunović ih izdvaja nekoliko.
Sustav turističkih zajednica u segmentu informiranja i servisiranja osnovnih potreba turista funkcionira jako dobro, toliko da su ga kopirale i neke druge zemlje. Konkurentni smo i imamo iznimnu geografsku poziciju. Prirodne zadanosti idu nam u korist. Turistička ponuda se razvija i nastaju sadržaji koji privlače turiste i izvan sezone. Hotelski smještaj, kao i smještaj u kampu uvelike se unaprijedio. Više od pedeset posto kreveta u hotelskom smještaju ima četiri do pet zvjezdica, a kampovi se također približavaju toj brojci. Istina, u ukupnim smještajnim kapacitetima u Hrvatskoj hoteli su zastupljeni tek oko desetak posto, kampovi dvadesetak. No, kad bi kvalitetna hotelska ponuda bila znatno veća, pitanje je bi li se mogle održati postojeće, visoke cijene kvalitetnih objekata, naprosto zbog promjene odnosa ponude i potražnje.
“Mi još uvijek imamo dosta dobru količinu turističkih zona koje bi se mogle upotrijebiti za hotele i turistička naselja. Međutim, s novim cijenama gradnje te investicije se više neće vraćati kao u razdoblju između 2007. i 2016. godine. Vodeće hotelske kompanije tada su vraćale brownfield investicije za sedam godina. To je u globalnim razmjerima bilo nevjerojatno”, komentira Bogunović.
Napominje kako svakim danom jačaju i rizici, a neki od njih trenutno se ne čine velikima no s vremenom bi to mogli postati. Primjerice, tumači kako Albanija jako agresivno izlazi na tržište, resorti se ubrzano grade, a to podupiru Europska banka za obnovu i razvoj (EBRD), Svjetska banka te ulagači iz Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Nastave li tako i osiguraju kvalitetan zračni most, kroz desetak godina mogli bi predstavljati ozbiljnu konkurenciju Hrvatskoj.
“U turizmu vlada veliki pritisak. Želimo li preživjeti i izvući se iz pozicije u kojoj jesmo, moramo biti među 15 najboljih u svijetu. Naša obala je u globalnim okvirima mala. Nemamo velikih šansi u turizmu visokog obujma, nego jedino na način da održavamo i/ili povećavamo kvalitetu za koju je održivost postala ključna”, izjavio je Bogunović koji smatra da to nije nedostižno.
“Turistička industrija je kod nas premašila 15 milijardi eura prihoda, oni se penju i prema 20 milijardi eura. Imamo i akademske i savjetničke i arhitektonsko-urbanističke pameti, a novac ne bi smio predstavljati problem. Sve što nam treba je malo više političke hrabrosti i nešto mudrosti”, zaključio je.