Tko pakira Lucky Donkey Shit koji je postao pravi hit? Obitelj Jagić s Dugog otoka ima ozbiljan biznis
Magarci su hrvatske zlatne koke, proizvodi pa i nusproizvodi tih životinja bude zanimanje. Kupci žele suvenir magarećeg izmeta za sreću i ne pitaju za cijenu, iako je i ona, slijedeći inflacijske trendove, fino porasla, piše dopisnik austrijskog Kleine Zeitunga. Baš u tjednu kada su o čuvenom suveniru pisali Austrijanci, dobio ga je na dar i premijer Plenković – što je izazvalo veliko zanimanje medija. Provjerili smo stoga tko proizvodi te suvenire i čime se sve bave
Cijene prirodnih otočkih proizvoda prate trendove rasta cijena i inflacije. Sretni magareći izmet, suvenir s Dugog otoka koji je nedavno i hrvatski premijer Andrej Plenković dobio na dar, prije pet godina mogao se kupiti za 5,31 eura, odnosno za tadašnjih 40 kuna. Danas se, nakon što je u Hrvatsku uveden euro, cijena tog suvenira popela na deset eura. No, kupci ne brigaju, samo da je sreće, tumači zagrebački dopisnik austrijskog Kleine Zeitunga.
Opisuje pritom zaneseno kako su s dalmatinskih krških krajolika nestali sivi dugouhi tegljači drva za ogrjev, kanta s čistom vodom ili maslinovim uljem. Mehanizacija ih je otjerala s otoka i planina i to, s pomalo brutalnom izravnošću piše on, ravno u talijanske klaonice gdje su postali kobasice.
Odnedavno su Hrvati, ali i svi ostali u Adria regiji shvatili da magarci privlače turiste, ali i dobre kupce pa je krenuo njihov veliki povratak. Magareće mlijeko puno vitamina i blagotvornih učinaka lijepo se prodaje. Stoga su krenule nicati magareće farme, nastavlja austrijski kolega svoju zanimljivu ljetnu temu koja se čita u jednom dahu.
Zaključuje kako se, unatoč tom rastućem interesu za njih, još uvijek češće mogu vidjeti na razglednicama nego u maslinicima i vinogradima. Prisjetio se, međutim, kako su ih neki čak ponovno krenuli i zapošljavati na stare pozicije nosača. Pokušali su ih učiniti balkanskim dilerima koji nehajno prelaze prirodne granice Crne Gore i Albanije s torbama punim kanabisa. No, koliko god oni bili cool na tom radnom mjestu, nije im prošlo.
Nešto ipak vrlo dobro prolazi, to je biznis koji je razvila obitelj Jagić iz mjesta Sali na Dugom otoku. Pažnju javnosti dobili su prije nekoliko dana kada ih je posjetio hrvatski premijer Andrej Plenković, a svi mediji izvještavali su o daru koji je tamo primio. Istina, bio je to pomalo neuobičajen dar, ali donio je osmijeh na mnoga lica, ne zove se uzalud suvenirom za sreću.
Biznis koji je nenadano promovirao i premijer
Premijer je znao što dobiva na dar jer već ima jedan primjerak u svom uredu. Darovao mu ga je jedan bliski suradnik, za FORBES Hrvatska nekoliko dana kasnije kaže Sebastijan Jagić. To mu je donijelo sreću, zato i je premijer tako dugo, smije se dok pričamo preko telefona. On s pogledom na more, mi s pogledom na, za Zagreb začuđujuće praznu, Magazinsku cestu.
Obitelj Jagić već godinama vodi izletište Kršovica u istoimenoj uvali u Parku prirode Telašćica. Iako se uvijek o njima govori u kontekstu jednog suvenira – Lucky Donkey Shita, oni rade mnogo, mnogo više toga.
“Imamo OPG izletište, tu nam je konoba, a imamo i kokoši, koze, janjce, magarce, 300 stabala maslina. Tu je i ploveći market s kojim idemo od broda do broda u uvali Telašćica svakoga jutra i prodajemo voće, povrće, kruh, kroasane, krafne, svašta. Moj dida je s tim počeo 1979. godine, a ja to radim zadnjih 17 godina”, kaže naš sugovornik.
Ispred njihove su uvale bove pa im u konobu uglavnom svraćaju gosti koji tu usidre svoje brodove i jedrilice. “Ljudi vole ovu divljinu, ispod borova imamo konobicu i svaki dan su tu”, priča nam razdragano.
Pitamo ga što se finoga poslužuje u toj njihovoj konobi.
“Spravljamo tradicionalna jela, znači peke, ribe sa žara, šparoge s jajima od naših koka i šparoga koje sami beremo kad im je sezona, salate od hobotnica. Nudimo malo mesa, stvarno minimalno mesa, jer idemo na naš dalmatinski đir. Imamo i brudete, lignje sa žara, punjene lignje, malo pašte od rakova i tako”, nabraja nam ljubazni domaćin preko telefona.
Sada u sezoni, saznajemo, dođe im desetak ljudi za ručak i dvadeset do trideset za večeru. “Za nas je to sasvim dovoljno”, kaže predstavnik obitelji Jagić koja je cijela angažirana oko posla.
Obiteljski 365 biznis
Desetak članova obitelji na čelu sa Sebastijanovim ocem Goranom brine se o imanju, o životinjama, suvenirnici, a pomogne im i nekoliko prijatelja. Nekad su se bavili i iznajmljivanjem apartmana u svojoj uvali, ali sada je više ne izdaju, već sami uživaju u njoj kad se umore od posla.
U zenitu turističke sezone posla ima, ali nisu ni hladniji mjeseci puno sporiji jer tada se “ide u ribu”, love se hobotnice, ribe, lignje koje će se posluživati u restoranu.
“Zimi se pobrinemo da ljeti imamo dovoljno te naše, sto posto jadranske, ribe iz Telašćice. Zime su kod nas aktivne. Skupljam morske spužve uz obalu, izrađujemo aromatizirane soli. Kad imam vremena, radim suvenire od maslinovog drva, razne daščice i tako to. Radi se i rakija. Sve to prodajemo u našoj suvenirnici”, objašnjava.
Nezaobilazno je s obzirom na sugovornike dotaknuti se glavnih zvijezda koje su o obitelji Jagić pronijele glas po Europi, a možda i po svijetu – magaraca. Sada imaju pet ženki i jednog odraslog magarca te, kako ih od milja naš sugovornik naziva, pulića.
Obično godišnje budu dva puleta koja poklone nekome u selu jer ne žele širiti farmu. Sada je kod njih jedno pule koje je ostalo od prošle godine, a nedavno im je nakon okota uginula jedna magarica i njezino malo. Osjeća se tuga u njegovu glasu dok nam govori o gubitku na njihovoj farmi koja svojim stanarima tvrdoglavog karaktera uveseljava mnoge.
Ljubav prema magarcima dolazi na vidjelo i kada nam tumači kako nisu razmatrali ideju da prodaju proizvode od magarećeg mlijeka. Ne žele, pojašnjava, svojim pulićima uzimati ono što im je najpotrebnije. “Rađe neka oni piju to mliko”, srčano kaže Sebastijan Jagić.
Taj čovjek i njegova obitelj pronašli su jedan sasvim poseban način na koji će privređivati od magaraca. Skupljaju njihov izmet, ali samo jedan poseban komad koji se od ostalog sadržaja razlikuje po svom sastavu, pun je trave i ne smrdi te ga pakiraju u ukrasnu drvenu kutijicu i prodaju kao Lucky Donkey Shit.
Dosad nije bilo pokušaja kopiranja tog suvenira, no turisti se ponekad sami bace u potragu, ali ubrzo shvate da su stigli prekasno. “Mi čekamo i prvi pokupimo to što treba. Magarci imaju nuždu tri puta dnevno, tako da u danu skupimo 18 sretnih govana. Sve ih prodamo. Godišnje ih prodamo od 200 do 500, ovisno kakva je sezona”, kaže inovativni poduzetnik.
Škrtare li turisti, provjeravamo.
“Ma di ćete, jarca mu, sriću jeftinije kupit? Deset eura i sretan čovik! I lipo staviš u džep i ideš uplatit eurojackpot”, odvraća nam Jagić.
Obitelj nema plan širiti poslovanje jer ne žele izgubiti na kvaliteti svojih usluga. “Zadovoljni smo ovim ća imamo”, zaključuje.
