Majka i kći koje u svom OPG-u na Korčuli goste pretvaraju u vremenske putnike
OPG Eko škoj, koji je prije 17 godina osnovala Diana Marović, a sada ga vodi njezina kći Jelena, smjestio se u unutrašnjosti Korčule. U svom izletištu, na terasi seoskog trga, pored vrtova, dnevno ugoste 30-ak gostiju kojima poslužuju iznimno ukusna jela od lokalnih i ekološki uzgojenih namirnica. Od iduće sezone posao sele na imanje nekoliko kilometara dalje, koje su godinama obnavljali i oplemenjivali, a za FORBES Hrvatska govore o svojim planovima
Malo je restorana na Jadranu u kojima možete blagovati na mirnom, kamenom seoskom trgu pod krošnjama drveća i uživati u doista vrhunskoj lokalnoj hrani dok iz okolnih vrtova stižu ljetni mirisi i zvukovi prirode. Nema glazbe, samo diskretni žamor gostiju i poneka pčela ili osa; dojam je, zapravo, da ste na domjenku kod rođaka, ali vjerojatno u neka druga, prošla vremena, kao da ste vremenski putnik. Djeca ispred stolova igraju „školice“, a ispod se svako malo pojavi neka ljubopitljiva mačka, ovdje je posve dobrodošla.
Takvu domaću atmosferu i hranu u svom izletištu nudi nagrađivani OPG Eko škoj iz Žrnova u unutrašnjosti Korčule, koji je prije 17 godina osnovala Diana Marović, a sada ga vodi njezina kći Jelena. Od 2008. godine registrirani su ekološki proizvođači, bili su u tome prvi na otoku.
Uskoro selidba na imanje
Trg o kojem govorimo, koji im služi kao terasa jer je selo skoro pa pusto, zove se Barina, a uz njega je i iznajmljena stara kamena kuća u kojoj obitelj živi i – kuha. Dnevno ugoste oko 30 turista, a uz to obrađuju oko 2,4 hektara zemlje na kojoj imaju 500 maslina, uglavnom domaćih sorti lastovke i drobnice, te voćnjake i vrtove. Ekološki proizvode ekstradjevičansko maslinovo ulje, od 600 do 800 litara godišnje, vinski ocat, marmelade, rakije, likere, čajeve i tradicijske slatkiše, a skupljaju i samoniklo jestivo i ljekovito bilje. Od 2017. godine su i nositelji europske Zaštićene oznake izvornosti „Korčulansko maslinovo ulje“.
Ljude privlači što i kako rade, a Jelena to opisuje kao holistički pristup poljoprivredi, hrani i životu. Gosti, kojima nude i degustacije te edukacije o maslinovim uljima, uglavnom su pak stranci koji dolaze preko turističkih agencija, uz ponekog stalnog, domaćeg sladokusca. Slične ponude u okolici nema, dodaje.
No, ovo je, kako saznajemo, zadnja sezona Eko škoja na trgu u središtu sela. Kreću u novu razvojnu fazu, i u drugi ugođaj. Najam seoske katnice uskoro ističe te ugostiteljsku sezonu 2025. godine startaju na svom imanju Dubrovica, dva kilometra dalje od samog Žrnova, okruženi šumom. Usred te divljine je, nakon godina rada i ulaganja, stvoreno imanje u amfiteatarskom obliku sa suhozidima, opisuje ga Jelena i obećava da će nam poslati fotografiju iz ptičje perspektive, snimljenu dronom. Ulaganje je bilo veliko, ukupno čak 300 tisuća eura, pa su morali prodati neke obiteljske nekretnine. Naime, i uz dobro poslovanje njihov OPG ne uspijeva još donositi iznose dovoljne za poslovne investicije, „još to nije onako kako bi trebalo biti, tu je puno privatnog novca uloženo“.
Dubrovicu postupno obnavljaju i oplemenjuju od 2011. godine.
„Imanje je na 3,5 hektara. Tamo nam je glavni maslinik, voćnjak, povrtnjak, aromatično bilje – to je prekrasan biodinamički, bioraznolik teren na kojemu imamo i kuću. Nabavili smo solarne panele i baterije, a kišnica se skuplja u cisterni, tako da je imanje u energetskom smislu samoodrživo. To nam je prilika da se širimo s popratnim sadržajima. Kad je riječ o kapacitetu, i ne želimo previše jer nemamo za to suradnike, teško je doći do ljudi koji se žele nečemu takvom posvetiti, napredovati. Zasad ćemo zato, što se tiče restorana, ostati u kapacitetu od 30 do 40 ljudi dnevno. Popratni sadržaj planiramo širiti jer su na imanju mogućnosti neograničene, od radionica za poljoprivredu, kuhanje, za škole… To smo i ovdje radili, ali u manjem opsegu“, kaže nam Jelena.
Na pitanje zašto nisu koristili fondove EU-a za investicije, odgovara da su pokušali, no nisu uspjeli. „Kriteriji su strogi i nisu prilagođeni različitim područjima u Hrvatskoj i različitim okolnostima. A i kad nam je jedan EU natječaj bio odobren, predviđeni iznos nam nije odgovarao. Cijene na otoku, pogotovo za dostavu građevinskog materijala i građevinske radove, višestruko su više nego drugdje u Hrvatskoj. No, čekamo sad nove natječaje“, napominje. Kušaonicu u selu su, dodaje, 2016. godine bili uredili uz 40 tisuća kuna potpore od Ministarstva turizma.
Tek joj je 27 godina
Jelena je u obiteljski biznis s majkom odavno zaronila punim plućima, a poljoprivreda i hrana su joj najveće ljubavi. OPG pak formalno vodi šest godina. Neizbježno pitanje o tome koliko ona ima godina zateklo ju je. „Pa imam… Hm, joj… Da, hm, imam 27 godina“, kaže uz smijeh. Taj podatak joj je očito bio negdje zakopan kao nebitan. Od malih nogu pomaže majci, dok je OPG još imao svoju prodavaonicu u gradu Korčuli, a potom i u proizvodnji, pa „papirologiji“, a na kraju je uz majku počela kuhati, organizirati prezentacije i baviti se gostima. Dućan su u međuvremenu zatvorili i općenito obustavili prodaju svojih proizvoda osim maslinovog ulja, kojeg jedino imaju dovoljno za prodaju, a sve ostalo plasiraju za izletište, za hranu koju kuhaju gostima. Menije s nekoliko sljedova mijenjaju dnevno, a na njima se nađu mladi kozji sir i sušene pamedore (rajčice), namaz od graška i morača (komorača), patlidžan i rajčica s umakom od badema i maslinovog ulja (balančana i pamedora s umakom od mindela i maslinovog ulja), pečena polenta sa šalšom i sirom, jetrena pašteta od kozlića s višnjama, “podušeni kozlić” s njokima i kremom od tikvice i mente ili sporo kuhana grdobina s umakom od vrganja, lumbarajskim tikvicama i fažoletima.
Nedostaje li joj Zagreb, gdje je odrasla, pitamo Jelenu. Naime, majka i otac su medicinari koji su se 2010. godine preselili iz Zagreba na Korčulu, odakle su porijekom – otac je tu otvorio privatnu liječničku ordinaciju dok se majka bacila u razvoj OPG-a.
„Totalno je to suprotan život od zagrebačkog, ali meni jednako paše i predivan je. Od 2016. godine sam ovdje za stalno. Moram priznati da mi ništa ne fali, samo neke sitnice, ali nije ni Korčula kraj svijeta, sve ja to preko zime mogu nadoknaditi“, kaže nam. Zime ipak ne provodi daleko od otoka, tek povremeno ode nekamo za gušt ili radi neke edukacije. Na pitanje što je po zanimanju, odgovara ovako: „Po iskustvu svašta, ali nemam formalno obrazovanje agronomije ili ekonomije. Već gotovo 10 godina imam iskustvo knjigovodstveno-administrativnih poslova OPG-a, rad u kuhinji i ovdje i u korčulanskom restoranu s Michelinovom zvjezdicom, a u poljoprivredi sam prošla jako puno tečajeva. To je cijeloživotno obrazovanje koje provodim u svoje slobodno vrijeme, a pogotovo zimi. Ono što nas zanima, taj holistički pristup poljoprivredi, hrani i životu, to se ne može dobiti u formalnim obrazovnim sustavima, to se traži i stječe sa strane. Majka mi je također prenijela mnoga znanja, a ja ih nadograđujem“, objašnjava.
Tim od pet žena
Tim žrnovskog izletiša Eko škoja danas čini pet žena – uz Dianu i Jelenu tu su njihove dvije dugogodišnje radnice te, od ove sezone, konobarica iz Nepala. Naravno, jedva izgovara domaće nazive jela i pića, opise kako se hrana priprema i koji su sastojci izlaže uz osmijeh na dobrom engleskom, ali vidi se da joj nije lako pohvatati sve konce. Pomalo smo iznenađeni da izletište s tako tradicionalnom ponudom nema domaćeg konobara ili konobaricu, ali na oglas za posao jednostavno se nitko nije javio.
Jelena priznaje da je radnicima iz drukčijih sredina i kultura teško razumjeti što i kako oni u Eko škoju rade, ali svemu tome ima racionalan pristup: „U startu treba prilagoditi očekivanja od tih radnika. I jezik im je barijera, pogotovo kad nam dođu domaći gosti. Radnica iz Nepala pomaže nam oko kuće i pokušavamo joj prenijeti što više znanja. Voljela bih je zadržati, ako vidim da ide u tome naprijed, no svjesna sam da bih zapravo trebala imati domaćeg čovjeka“, objašnjava. Smatra i da su radni uvjeti kod njih bolji nego u drugim restoranima jer nema rada do kasnih noćnih sati, nema terase sa 100 ljudi, „nema toliko znoja i muke nego normalan rad, svi su ovdje opušteni i ležerni“. Pa je li onda problem bio u plaći, kad se nitko nije javio za posao? Jelena odgovara da je plaća radnice koja koja je s njima već četiri godine 1700 eura neto, a radnici iz Nepala su za početak ponudili 1000 eura neto, dok bi domaćem konobaru ili konobarici bili voljni ponuditi plaću od 1300, 1400 eura. „No nitko se nije javio niti da pita za uvjete“, kaže nam pomalo u nevjerici.
Inače, na popisu onog što pružaju potencijalnom konobaru ili konobarici – kako stoji oglasu koji smo pronašli na njihovu Instagram profilu – nabraja se i “rad u vedroj atmosferi”, “obrok, dok se glad ne namiri”, pa i “koncerti u kuhinji”, uz stimulativnu plaću i slobodan dan tjedno.
Ugostiteljski posao OPG-a, smatra, ima prednosti i mane, a ocjenjuje da i dalje uspijevaju zadržati dobar omjer kvalitete, financijske stabilnosti te zadovoljstva i njih i gostiju. Priznaje ipak da je to sve i naporno, a za njih nije sezonski nego cjelogodišnji posao.
Odnos prema poljoprivredi i hrani
Ne čudi da je i cijena pripremljenih jela koje nude na dva menija, jednom ribljem i jednom mesnom, za one s malo dubljim džepom. „To je problem današnjice, da je kvalitetna hrana nedostupna prosječnom čovjeku, a najskuplja hrana je ta ekološka, zdrava. Teško je opravdati takvu cijenu onome tko zapravo ne razumije o čemu se tu točno radi i zašto je to tako. No, nije nam se dogodilo da je netko odavde otišao nezadovoljan, imao lošu kritiku, osjetio se zakinutim ili gladnim“, kaže Jelena.
Na imanju Dubrovica nastojat će posjetiteljima približiti svoj odnos prema poljoprivredi i hrani, a usmjerava ih to što uočavaju potrebu ljudi da se educiraju, vide dobre primjere iz prakse i druže s ljudima istih afiniteta. „Tamo će to funkcionirati odlično jer imamo mnogo toga za pokazati, i sadržaja i prostora. Širit ćemo ponudu i za one koji samo žele doći u posjet imanju, za one koji žele degustirati, sjesti i uživati, te ugoditi ljudima različitih interesa i mogućnosti, a ne da se fokusiramo samo na jednu ciljanu skupinu, ljude koji uživaju u vrlo ukusnoj hrani“, zaključuje naša sugovornica, priznajući da uče u hodu i da su „pametniji svake godine malo više“.