Ovaj bračni par osnovao je Muzej čokolade u Zagrebu. Okrivaju nam poslovnu stranu tog slatkog projekta
Bračni par Cerovac na ideju pokretanja muzeja čokolade došao je 2019. godine nakon putovanja po Europi. Od tada do danas razvili su uspješan muzej, okupili hrvatske proizvođače čokolade i pripremili teren za prodaju franšize.
Domagoj Ilija Cerovac i Ružica Božić Cerovac već pune četiri godine vode Muzej čokolade Zagreb. Ideju su dobili kad su se vraćali s djecom s turističkog putovanja po Europi. Pitali su ih o dojmovima s putovanja, a kći – koja je tad imala 11 godina – rekla je kako je najgori bio muzej čokolade koji su posjetili. Domagoj objašnjava kako su se u tom trenutku muzeji čokolade u svijetu mogli podijeliti na dvije vrste. Muzeji koje su osnovale tvornice čokolade, uglavnom se fokusiraju na proizvodni proces. Kao primjere ističe Lindtov muzej u njemačkom Kölnu i Zotterov muzej blizu austrijskog Graza. Druga vrsta su oni fokusirani na povijest.
Započeli su razgovor o tome kako bi izgledao dobar muzej čokolade i pretresli sve dobre ideje. Ružica i Domagoj razmišljali su o edukaciji, a sin i kći o doživljaju muzeja. Nakon osmosatne vožnje već su imali koncept koji su smatrali dovoljno dobrim i zanimljivim za širu publiku. Ideja je bila napraviti muzej u kojem se posjetitelj može kretati od početka do kraja kroz povijest čokolade, koji uzimaju u obzir zemljopis, degustacije, ali nudi i mjesta za fotografiranje. “Nove generacije žele i vizualni element, da sve bude instagramabilno” – pojašnjava Domagoj.
Ni Kraš ni Zvečevo nemaju arhivu
Uslijedilo je razrađivanje koncepta, traženje prostora, investiranje i konačno – pokretanje muzeja u studenom 2019. godine. To nije bio nimalo lak posao, s obzirom da je trebalo nabaviti eksponate što je bio proces kojim se bave i danas. Neke su nabavljali na aukcijama na kojima se pojavljuju relativno rijetko. Eksponata iz Hrvatske imaju tek oko stotinu, a i to su teško nabavili. Zvečevu je izgorjela arhiva, a Kraš nema fundus. Osim Muzeja grada Zagreba, njih i dva privatna sakupljača, nitko ništa nije ništa čuvao iz hrvatske čokoladne povijesti koja je započela krajem 19. stoljeća.
Osim nabavljanja eksponata, trebalo osmisliti razne detalje, kao i pronaći njihovu idealnu mjeru. U svakoj od prostorija muzeja čuju se zvukovi koji odgovaraju tematici prostorije. Tihi su, pa ih dio posjetitelja čak niti ne percipira. Cijelim muzejom širi se i vrlo blagi miris čokolade i naranče. Domagoj pojašnjava kako i taj miris mora biti diskretan. Ulaznicu su osmislili sami i unaprjeđivali je kroz – za sada – šest iteracija. Riječ je o papirnatoj kutijici u kojoj se nalaze komadići koji se degustiraju na označenim mjestima u muzeju. Kroz vrijeme su uočili kako napraviti kutiju koja se najbrže sklapa, koju vrstu čokolade je bolje ponuditi u netekućem obliku i slično.
U muzeju se i čokoladna skulptura teška gotovo pola tone. Naravno, kad su je nabavili, nisu razmišljali o njezinom unošenju u muzej. To je bio popriličan izazov, s obzirom da je niti šest muških osoba nije imalo snage uspraviti, zbog čega su je na kraju rezali i ponovno lijepili.
Za jednu od soba u muzeju, nabavili su i tandem bicikl koji su prilagodili kako bi bio donekle sličan onome iz filma Willy Wonka i tvornica čokolade.
Sjajan početak, a onda Covid
Muzej je odlično startao, a vijest o njemu se proširila velikim brojem medija bez angažiranja ikakve PR agencije. Samo par mjeseci nakon toga nastupio je Covid koji je prekinuo funkcioniranje muzeja. Kratko razdoblje prije Covida pokazalo im je kako imaju dobru perspektivu, ali je Covid situaciju preokrenuo preko noći. Imali su 10 zaposlenih, zalihu za prvih par mjeseci funkcioniranja i najmodavca koji im je tri najamnine smanjio za 50 posto kako bi im pomogao da prežive. Nakon toga morali su otpustiti nekoliko ljudi, raditi s gubicima i snaći se prodajom dva stana koji su još bili pod kreditom kako bi zatvorili te kredite i financirati muzej koji je te godine imao gubitak veći od 100.000 eura.
Sljedeća godina donijela je prvu dobit, a 2022. godine kad je Covid bio na zalasku, pokrenuli su i manifestaciju Dani čokolade (od 2023. godine Dani čokolade i kave) koja je nedavno imala svoje treće izdanje. Prvo izdanje nastalo je u vrijeme kad epidemija još nije bila završena, pa nije bilo jamstva da neće doći do otkazivanja događaja. Zbog toga je na njemu tada nastupilo tek 20-ak najhrabrijih izlagača. Godinu kasnije već ih je bilo oko 50, a ove godine zabilježili su 75 izlagača i 40.000 posjetitelja u tri dana održavanja.
Ružica pojašnjava kako su na ideju organiziranja događaja došli kad su shvatili kako imaju dobre odnose s mnogim malim hrvatskim proizvođačima čokolade, dok se oni međusobno ne poznaju iako se radi o malom krugu ljudi. Sad se već ti ljudi znaju, vidi se dobra energija i nastanak scene koja ranije nije postojala. Već u prvom tjednu priprema za sajam koji se održao ove godine prodali su 60 posto prostora za izlagače. Family mall pokazao se izvrsnim partnerom.
Muzeji u drugim hrvatskim gradovima ne bi ostvarili dovoljno prihoda, ali franšiza za EU ima smisla
Na pitanje o tome jesu li razmišljali o pokretanju muzeja na drugoj lokaciji u Hrvatskoj, kažu kako misle da drugi gradovi u Hrvatskoj vjerojatno ne mogu generirati potreban prihod kroz cijelu godinu. U Zagrebu nema negativnog utjecaja sezonalnosti, jer ljeti i tijekom adventa muzej pune stranci, dok izvan godine imaju posjete Zagrepčana i primjerice posjete škola o kojima nisu uopće razmišljali prilikom pokretanja muzeja.
“Mi pričamo o povijesti, geografiji, umjetnosti, gastronomiji,… Mnogi od vrtića preko studenata do predstavnika firmi kod nas mogu pronaći nešto zanimljivo” – kaže Domagoj. Dodaje kako bi s poslovne strane možda imalo smisla otvoriti sezonski muzej u Dubrovniku.
Kao dio poslovnog modela vide i prodaju franšize. O njoj su počeli razmišljati kad su imali jedan upit iz Kine, ali na njega nisu pristali, jer su osjećali da na takvoj udaljenosti ne mogu lako provjeravati poštuju li se određeni standardi i pravila do kojih im je stalo. S franšizom ciljaju na Europsku uniju, u idealnom slučaju na Njemačku.
Iako svatko može osnovati svoj muzej čokolade bez ikakve dozvole, franšiza rješava niz zahtjevnih pitanja. Pojašnjavaju kako je potrebno jako puno know-howa da se shvate svi sitni detalji, napišu tekstovi, ‘hendla’ čokoladama, kutijicama, osmisle radionice… Za razliku od Muzeja iluzija (koji je nastao u Zagrebu i ima niz franšiza diljem svijeta), muzej čokolade je teško skalirati jer treba imati izloške koje nije lako nabaviti na tržištu. Domagoj i Ružica korisnicima franšize nude postav koji se može rotirati, usluge kustosa, dokumentacije, izložbi koje mogu ići s lokacije na lokaciju…
Priča o najboljoj čokoladici iz drugog svjetskog rata
Kad su pokretali muzej, svima su rekli da se jave ako imaju nešto dobro. Jedna poznanica ispričala je scenu iz života svoje bake, koja je bila dijete u drugom svjetskom ratu. Njemački vojnici tada su njoj i drugoj djeci ponudili limenku s čokoladom u zamjenu za voće koje su imali. Cijeli život baka je obitelji prepričavala kako je to bila najbolja čokolada.
Ispostavilo se da tvornica koja radi identične čokoladice kao nekad još uvijek postoji. Bila je to velika vijest za navedenu baku koja ih je nestrpljivo očekivala. Kad ih je konačno probala, rekla je da su odvratne. Izgleda da je cijeli život živjela je u iluziji tog kušanja čokolade u ratu. Uz njenu priču u muzeju su izložene nekadašnja i današnja limenka tih čokolada.
Hrvatski proizvođači Nadalina i Taman jedini ne rade čokoladu od tuđe sirovine
Na izlasku iz njihovog muzeja je i mala trgovina čokolade. “Business case nam je prodaja ulaznica, a trgovina je tu jer ljudi to očekuju. Prodaja čokolade nam nije primarna djelatnost” – kaže Domagoj. Otpis robe koja nije imala dug rok trajanja koštao ih je 40.000 kuna u vrijeme korone i tada su donijeli odluku kako ne žele imati velike zalihe ničega.
Nude male hrvatske proizvođače i dosta austrijskog Zottera, koji je veliki brend, ali ga cijene jer ni on ne prerađuju tuđu sirovinu, nego proizvodi od zrna. U Hrvatskoj zrna kakaovca nabavljaju jedino mali proizvođači Nadalina i Taman. Prema njihovim informacijama svi ostali nabavljaju tuđu sirovinu. Vlastito zrno omogućuje stvaranje nečeg originalnog, što ne mora nužno biti i bolje. Pojašnjavaju i kako cijena čokolade ovisi o njezinom sastavu. Kakao maslac najskuplji je dio čokolade, dok je suha tvar jeftina.
Taman je imao i velike zahtjeve vezane uz skladištenje. Tražili su da prostorije u kojima se rukuju čokoladom budu orijentirane na sjever kako sunce ne bi utjecalo na čokoladu, zbog odbljeska sunca sa susjedne zgrade tražili su dodavanje zavjesa, a zbog njih imaju i backup grijanja i hlađenja prostorije kao i umjereno hlađenje i odvlaživanje vitrine.
Žale se kako su ljudi znali pitati koja je najskuplja čokolada, a kad su je konačno nabavili, skoro nitko je nije kupovao pa je prije nekoliko dana išla u otpis. Ružica kaže kako puno ljudi u Hrvatskoj jede lošu čokoladu jer su još kao djeca naučili da je čokolada šećerna tabla. Uspoređuje čokoladu i vina i povlači paralelu kako previše ljudi “pije Juru” (jeftino vino, op.FH.)
Muzej se polako razvija i Ružica i Domagoj u planu za siječanj 2025. godine imaju širenje. Tada planiraju selidbu u malo veći prostor koji tek trebaju naći. Do sada su bili u 400 kvadrata, a sad ciljaju na minimalno 500. Nastavljaju i dalje nabavljati razne eksponate i tako obogaćivati svoju kolekciju.
