Što Petrokemiju čeka u 2025., sad kad je opet strateška, kako ju je nazvao ministar Šušnjar
Po prvi puta od osnivanja 1968. godine, tada u krilu Ine, kutinska Petrokemija ima jasnog većinskog privatnog vlasnika kojemu taj biznis nije usputni – tursku Yildirim grupu koja u svom portfelju ima i tvornice mineralnih gnojiva u Turskoj te Belgiji i Nizozemskoj, a država jednog člana uprave i 25 posto plus jednu dionicu. Uz mali pogled u turbulentnu prošlost domaćeg proizvođača mineralnih gnojiva, donosimo analizu stanja i što se može očekivati u 2025. godini na osnovu trenutne raspodjele karata, kao i najave ministra gospodarstva Ante Šušnjara da je Petrokemija strateško poduzeće
Točka na kojoj se plin pretvara u granule, kako je golemu tvornicu mineralnih gnojiva u Kutini svojedobno slikovito opisao Radimir Čačić, tada u funkciji ministra gospodarstva, čini se da je ponovno dobila status strateške. Možda (još) nije na nekom takvom državnom popisu, ali aktualni ministar gospodarstva Ante Šušnjar je poručio da je država zadržala kontrolni paket dionica jer je riječ o – strateškom poduzeću.
Bilo je to rečeno nakon postizanja dogovora o Dodatku II. Ugovoru o dokapitalizaciji i restrukturiranju Petrokemije koji su 17. prosinca 2024. godine potpisali predstavnici države i većinskih vlasnika, turske Yildirim grupe.
Krenula je tako još jedna runda za kutinske granule. Hoće li biti uspješnija od dugog niza prethodnih koje su se izmjenjivale kroz pusta desetljeća, od vremena socijalizma, potom rata, ekonomske tranzicije i kuponske privatizacije 1998. godine, povratka u većinski državne ruke zbog zaduženosti 2006. godine i onda novije kutinske epopeje, kako bi se mogla opisati potraga za privatnim vlasnicima?
Prvi put s privatnim vlasnikom iz sektora, i svi ostali putovi
Svakako, možemo se nadati. Po prvi puta od osnivanja 1968. godine, tada u krilu državne Ine, Petrokemija zapravo ima jasnog većinskog privatnog vlasnika kojemu taj biznis nije usputni – tursku grupu koja u svom portfelju ima i tvornice mineralnih gnojiva, a država ima tek jednog člana uprave i 25 posto plus jednu dionicu.
Podsjetimo što je prethodilo ovome, u zadnjoj rundi prije dolaska turskih vlasnika. Tamo negdje 2017. godine se očekivalo da će se za dokapitalizaciju zadužene i gubitaške Petrokemije javiti neki od europskih proizvođača mineralnih gnojiva, austrijski Borealis ili poljska Azoty grupa, ali to se nije realiziralo; tako je država iduće godine preuzela 450 milijuna kuna dugova prema bankama te k tome sudjelovala u dokapitalizaciji oko koje je sklopljen deal s tvrtkom u vlasništvu Ine i PPD-a (Terra mineralna gnojiva), dobavljača plina. Te su tvrtke za svoj udjel od 54,5 posto platile 300 milijuna kuna, a u ugovoru s državom o dokapitalizaciji i restrukturiranju bilo je predviđeno da ulaganja u modernizaciju u roku deset godina dosegnu 600 milijuna kuna. Taj ugovor i obveze je 2023. godine preuzela Yildirim grupa, uz određene izmjene, Dodatak I.
Što sad, dakle, treba pratiti? Prvo, kako se investira u obnavljanje kutinskih pogona, da bi kompanija mogla obnoviti i svoje okolišne dozvole u skladu s EU standardima te nastaviti proizvoditi. Drugo – kako će se kretati cijena plina, osnovne sirovine za mineralna gnojiva. Ukoliko se nastavi rast cijene, proizvodnja (opet) postaje neisplativa, a pogoni miruju i kreće uvoz s tržišta izvan EU-a gdje su mineralna gnojiva povoljnija. Jedno od njih je i rusko, odakle se plin u Hrvatsku ne uvozi, ali jeftina gnojiva se može uvoziti.
Rečenica o visokim troškovima proizvodnje zbog nabavne cijene sirovine je valjda jedna od najčešćih u Petrokemijinoj prošlosti, s time da je svojedobno problem bila i vrlo visoka cijena transporta plina koju je naplaćivao Plinacro, a još 1990-ih državno određivanje cijene mineralnih gnojiva „zbog potrebe obnove ratarske proizvodnje koja je tijekom rata pretrpjela značajne gubitke“. Najmanje je pak problema oko cijene plina u Kutini bilo u nekoliko prvih godina nakon što su je preuzeli Ina i PPD (koji je tada imao ugovor s Gazpromom, što je trajalo do pred kraj 2022. godine). Petrokemija je, primjerice, 2019. godine prvi put nakon dugog razdoblja zabilježila i dobit; poslovni su prihodi rasli, ali najviše je to bio rezultat smanjenja rashoda.
Što kažu u sindikatu
Vlasnički gledano, Vlada Andreja Plenkovića se ove godine na jedvite jade iskobeljala iz problema u Petrokemiji u koje je upala kad je u dokapitalizaciji pokrenutoj s turskim suvlasnikom došlo do jedne “zabune”. Naime, Yildirim je uplatio više od najavljenog iznosa, pa je država sa 45 posto udjela i svojom uplatom skoro pala na samo 20 posto vlasništva. Nakon što su sindikati zbog toga digli uzbunu, sat je vraćen unazad i država je na koncu osigurala 25 posto plus jednu dionicu jer je turski vlasnik povukao dio uplaćenog novca u dokapitalizaciji. Nakon tog čudnovatog manevra, stvari „idu u dobrom smjeru“, barem prema onome što nam kaže šef tamošnjeg sindikata Davor Rakić. Turski su menadžeri ukinuli, naime, korporativni odjel za odnose s javnošću i otpustili ljude zadužene za komunikaciju s medijima – to ne smatraju važnim, pa sindikat, koji je u toj kompaniji uvijek imao iznimnu ulogu (sjetimo se Stožera za obranu Petrokemije), služi kao neformalni glasnogovornik.
U Kutini je trenutno oko 1200 radnika i proizvode se mineralna gnojiva, kaže nam, ali samo u dva od nekoliko pogona jer je u tijeku zamjena plamenika kako bi se zadovoljili uvjeti jedne od okolišnih dozvola, vezane za emisije dušičnih plinova. „To će trajati oko 2,5 mjeseca, u pitanju je velika investicija i posao“, napominje Rakić.
Dokapitalizacija, ulaganja i teška 2024. godina
Novac od dokapitalizacije iz 2024. godine – nakon silnih peripetija sve je završilo na ukupno 93 milijuna eura – ulagat će se u modernizaciju proizvodnje, kako je rečeno prilikom potpisivanja ugovora države i Yildirima, uz naglasak na “ozelenjivanje” tehnologije, a u to je ekspertizom uključen i Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije. No, ova dokapitalizacija neće biti dovoljna za sve investicije, kaže naš sindikalni sugovornik, a država je u ugovoru osigurala pravo da sudjeluje i u budućoj dokapitalizaciji. Inače, kad je početkom ove godine tadašnji predsjednik Uprave Ali Odabaş sazivao Glavnu skupštinu, objavio je da je nužna hitna dokapitalizacija jer bi u suprotnom kompanija „mogla biti u opasnosti od tehničkog bankrota u nadolazećem periodu uslijed vrlo teškog okruženja“. (Valja ovdje još podsjetiti da je, s ruskim napadom na Ukrajinu 2022. godine i izbijanjem energetske krize u EU, Petrokemija zaustavila pogone jer su cijene plina bile u oblacima, te su oni stajali idućih 16 mjeseci, do dolaska turskih vlasnika.)
Što se poslovnih brojki tiče, još nisu poznati rezultati u 2024. godini, a u 2023. godini je prihod Petrokemije bio 98 milijuna eura (pad od čak 63 posto u odnosu na 2022. godinu), uz gubitak od 63 milijuna eura. Prema informaciji sindikata, gubitak je za očekivati i u ovoj godini. Član Uprave Faruk Özkısa je 2024. godinu opisao riječima “teška” i “ne baš najbolja”, ali i naveo da od 2025. i 2026. godine imaju “bolja očekivanja”. Bilo je to rečeno prilikom potpisivanja Dodatka II. Ugovoru o dokapitalizaciji i restrukturiranju Petrokemije u prosincu. Dodao je još nešto, pomalo u političkom stilu koji smo običavali slušati od predstavnika hrvatske Vlade, o tome da će vidjeti što donosi budućnost, ali da će Yildirim, kao Uprava Petrokemije, „podržavati naše radnike, stanovnike Kutine i hrvatske poljoprivrednike“.
Turska braća Yildirim
Velika turska Yildirim grupa, obiteljska kompanija u vlasništvu dva brata, Ali Rıze i Roberta Yüksela, ušla je u Petrokemiju u proljeće 2023. godine kupivši tvrtku Terra mineralna gnojiva od Ine i PPD-a, o čemu se pregovaralo više od godinu dana. Iznos transakcije nije objavljen. U tijeku pregovora je kompanija i delistana sa Zagrebačke burze, a država je to prešutno amenovala jer nije iskoristila priliku da u tom trenutku izađe iz vlasništva i primi pravičnu naknadu od većinskog vlasnika. Tako je Yildirim, u sklopu kojeg u Turskoj posluje tvornica mineralnih gnojiva Gemlik Gübre, lani stekao 54,5 posto vlasništva kutinske tvornice, a država je imala ostatak uz male dioničare; nakon najnovije dokapitalizacije u 2024. godini, braća su se popela na skoro 75 posto. Uz CERP, koji sada drži 10,4 posto, državni Fond za financiranje razgradnje NE Krško 7,4 posto, Janaf 5,3 posto, a Plinacro 2 posto; uz njih, tu je i dalje niz malih dioničara.
Sada se u sklopu Yildirimova portfelja proizvođača mineralnih gnojiva nalaze tri kompanije – turska, koju su kupili 2004. godine, hrvatska te Rosier, belgijsko-nizozemska kompanija koju su od Borealisa preuzeli 2023. godine. Hrvatska je javnost do sada uglavnom imala prilike čuti što o Petrokemijinu mjestu u planovima Yildirima kaže Robert Yüksel Yildirim kao izvršni direktor grupe. Uz angažman u pregovorima o preuzimanju, on je razgovarao i s medijima, a zajedno s bratom se krajem 2022. godine, kad su potpisali kupoprodajni ugovor, susreo s kutinskim radnicima na poziv sindikata. Tada je izjavio da žele ulagati u Petrokemiju i „podići ju na višu razinu u cilju postizanja veće efikasnosti”, odnosno da su svjesni da “postrojenja Petrokemije nisu u najboljem stanju, ali je Yildirim grupa spremna investirati u modernizaciju”. Uvjerio je također sindikate da “plaće nisu problem“ (iako tvornica u tom trenutku nije proizvodila), a to se pokazalo točnim, barem do sada. U međuvremenu je potpisan i novi kolektivni ugovor.
No, kako doznajemo, među braćom Yildirim se ove godine dogodio ne baš prijateljski razlaz, a pitanje je kako će se to odraziti na Petrokemiju. Prema dostupnim neslužbenim informacijama koje kolaju i u Hrvatskoj, za Petrokemiju će ubuduće biti bitno što kaže stariji brat, Ali Rize. Na službenim korporativnim stranicama Yildirim grupe se zasad nikakve promjene ne vide, a Ali Rıza Yildirim se tu predstavlja kao predsjednik Upravnog odbora i pionir glavnih inicijativa koje čine industrijske i trgovačke aktivnosti grupe, dok je mlađi brat predsjednik i izvršni direktor koji se u obiteljskoj kompaniji aktivirao u menadžmentu 1993. godine. Ipak, specijalizirani talijanski portal Ship2Shore je početkom prosinca objavio tekst o tome da su se braća razišla te da je Ali Riza preuzeo Yildirim grupu kao jedini vlasnik s „novom vizijom budućeg razvoja“. Yildirim grupa se bavi vrlo širokim spektrom poslova u industriji (osim mineralnih gnojiva, tu je metalska industrija i rudarstvo te energetika), a vrlo važan dio poslovanja čine luke i njihovi terminali te brodarski biznis. U Hrvatskoj im je stoga posebno zanimljivo bilo to što je u sklopu Petrokemije i Luka Šibenik, tvrtka specijalizirana za pretovar sirovih fosfata i umjetnog gnojiva.
U vrijeme vrućeg finiša pregovora oko načina provedbe zadnje dokapitalizacije, država je prijevremeno ukinula koncesiju Luci Šibenik zbog neizvršenih ulaganja – što se može tumačiti kao dio pritiska na turskog većinskog vlasnika – ali za pretpostaviti je da više neće biti problem. No, vidjet ćemo kako će se na hrvatskom terenu odraziti navodni obiteljsko-poslovni lom među braćom, a mogao bi najprije biti vidljiv kroz promjene u nadzornom odboru.
Što će značiti državnih 25 plus jedna dionica?
Što će pritom značiti činjenica da se bez suglasnosti države ne može donijeti nijedna važna odluka, što ističe Šušnjar? Zasad bi se to moglo prevesti kao obećanje da će Hrvatska zadržati proizvodnju mineralnih gnojiva, a ne ih uvoziti. No, realno, to je ipak u rukama turskih menadžera i vlasnika, odnosno tržišta prirodnog plina i gnojiva. Nadajmo se pak da se u doglednoj budućnosti neće događati takvi potresi da se ponovi scenarij u kojem država preuzima dugove i „spašava“, kao i da je radnički „Stožer za obranu Petrokemije“ – u kompaniji koja je dala preko 1000 branitelja, kako se to nekad naglašavalo – stvar vrlo teške i komplicirane prošlosti. K tome, neke analize, a spomenimo ovdje onu o energetskom sektoru koju je objavio Gong početkom 2022. godine, pokazuju kako je država znala biti spašavatelj radnih mjesta, ali loš upravljač.
