Tonči Tadić: Hrvatska se treba uključiti u gradnju nove nuklearke u Krškom ili izgraditi vlastitu

Nuklearna elektrana Krško u vlasništvu Slovenije i Hrvatske bit će operativna sve do 2043. godine, ali Slovenija već priprema teren za gradnju drugog bloka i najavljuje referendum. Trenutno se čekaju i rezultati nove analize o seizmičkoj sigurnosti lokacije. Da li bi i kako u gradnji NE Krško 2 trebala sudjelovati Hrvatska, što znači ideja o gradnji malih modularnih reaktora u budućnosti i zašto se čini da nuklearna energija u Europi opet postaje ‘in’, razgovarali smo s fizičarem Tončijem Tadićem

Slovenska Vlada je nedavno uputila u parlament Rezoluciju o dugoročnoj mirnodopskoj uporabi nuklearne energije „Nuklearna energija za budućnost Slovenije“, a u njoj se spominje i izgradnja drugog bloka Nuklearne elektrane Krško (NEK2), oko čega će još biti održan i referendum. Finalna odluka o investiciji, koja se u medijima procjenjuje na oko 10 milijardi eura, trebala bi biti donijeta najkasnije 2028. godine, a Hrvatska je dala do znanja da razmišlja o uključivanju u projekt.

Inače, hrvatski premijer Andrej Plenković na nedavnom summitu o nuklearnoj energiji u Bruxellesu rekao da je Hrvatska tijekom godina uložila više od 350 milijuna eura u jačanje sigurnosti NE Krško (koja će ostati operativna do 2043. godine), a što se tiče nuklearne energije u budućnosti, iza 2050. godine, zainteresirana je za razvoj malih modularnih reaktora. Smatra da je „nuklearna tehnologija ključna za energetsku tranziciju Europske unije“.

Više nego dovoljno povoda za razgovor sa stručnjakom za nuklearnu energiju Tončijem Tadićem, višim znanstvenim suradnikom Instituta Ruđer Bošković u Zavodu za eksperimentalnu fiziku.  

Što gradnja novog bloka nuklearke znači za Hrvatsku, u smislu sigurnosti i energetski? Iz HEP-a su rekli da podržavaju izgradnju drugog bloka nuklearke te da su spremni razgovarati o mogućnostima i modalitetima suradnje, no bez ikakvih detalja.

-HEP ne može reći više detalja jer još nije donesena odluka sa slovenske strane, a nije jasan niti financijski model gradnje te nuklearke – hoće li to opet biti joint venture dvije državne kompanije za električnu energiju, kao što je u NE Krško1, ili će biti neke druge kombinacije. Sa slovenske strane se čulo čak i da bi tu mogli biti privatni investitori, odnosno da bi se išlo možda na seriju malih modularnih reaktora, pa bi se onda oni slagali kao ‘lego kocke’. Svakakvi probni baloni se puštaju u javnost. Za Hrvatsku bi, naravno, bila zanimljiva kombinacija samo ako partneri mogu biti dvije zemlje, odnosno dvije državne kompanije.

Bi li i u Hrvatskoj oko takve odluke trebao biti referendum? Kako je to bilo kad se gradila NE Krško 1?  

-Mislim da ne treba, elektrana je na području Slovenije. Kad se radi o nuklearnoj sigurnosti, ona je u prvom redu odgovornost zemlje domaćina. Kad je građena NE Krško1 to se uopće nije niti postavljalo kao pitanje. Ne samo zato što ‘narodna vlast’ nije narod niti pitala, nego to tada nije bilo nigdje uobičajeno. Slovenija i Hrvatska su kao republike bivše SFRJ jednostavno kopirale sporazum između Belgije i Francuske, ponašajući se kao dvije suverene države, pri čemu ni Belgija i Francuska za gradnju dvije nukelarke  kroz joint venture također nisu raspisivale referendume.

Stvari su se malo promijenile.

-Sada slovenska vlada pokušava loviti političke poene i eliminirati prigovore zelenih. Sloveniji jako odgovara gradnja novog bloka jer joj Krško sada daje oko 35 posto električne energije (a Hrvatskoj 17 posto) te joj nije svejedno hoće li ostati bez tolikog izvora energije kad 2043. godine ta nuklearka prestaje s radom. Kad govorimo o NEK2 onda govorimo o početku proizvodnje  električne energije nakon 2043. godine, ali bi već sada trebale početi pripreme za to. Trebalo bi biti po prilici jasno koji model reaktora se želi i od kojeg proizvođača. Zasad postoji tek politička volja da se ide u taj projekt i za to se želi verifikacija na referendumu.  

Austrija je protiv, Hrvatska ne, barem ne ova vlast. Bi li neka druga vlast u Hrvatskoj to mogla zaustaviti, ako se radi o pitanju sigurnosti?               

-Prvo, ne vidim da je dobro izvedena nuklearka izvor nesigurnosti. Kao drugo, ne bi to mogla zaustaviti, to je autonomna slovenska odluka. Što se Austrije tiče, to je kod njih stvar domaćeg političkog folklora. Oni su 80-ih godina prošlog stoljeća sagradili nuklearnu elektranu  i kad je trebala biti puštena u pogon, oni su je konzervirali i pretvorili u muzej.  

Zašto Slovenija i Hrvatska ne bi umjesto novog bloka nuklearke gradile više obnovljivih izvora energije? Zašto u EU nuklearna energija opet, čini se, postaje ‘in’?

-Svaka zemlja nastoji imati tzv. energetski miks, da se ne oslanja samo na jedan izvor energije. Kod obnovljivih izvora morate imati instaliran nekoliko puta veći kapacitet od stvarne potrebe,  jer su to promjenjivi i nestalni izvori, može biti oblaka ili promijenjeni intenzitet vjetra, i morate poprilično investirati u spremište proizvedene energije da biste imali koliko-toliko stabilnosti. Kod nuklearki je skroz drukčije. Nuklearna elektrana zapravo radi neprekidno punom snagom, a jednom godišnje ima remont. Postoji neki razlog zašto Francuska, koja ima 80 posto električne energije iz nuklearki, ima jeftiniju struju nego Njemačka koja je pogasila sve svoje nuklearke i godišnje ulupava 25 milijardi eura u subvencioniranje obnovljivih izvora energije.

Uvijek postoje plusevi i minusi, za svaku odluku.

-Da, a kod nuklearke je minus strah javnosti i problem zbrinjavanja radioaktivnog otpada. Kod solarnih i vjetroelektrana je to što ih nakon određenog vremena možete zaboraviti jer, primjerice,  solarnim panelima kroz 20-30 godina pada intenzitet i treba ih demontirati, pa onda imate goleme količine otpada koji, doduše, nije radioaktivan, ali ga treba negdje pospremiti. I imate nestabilan izvor energije.

No, urana koji je potreban za rad nuklearne elektrane u Europi baš i nema, pa se tu postavlja pitanje ovisnosti.  Zadnjih godina mu je rasla i cijena.

-Postoji na svjetskom tržištu. Nisam primijetio da je u svijetu kod bilo koga došlo do blokade zamjene nuklearnog goriva, pa čak ni kod ukrajinskih nuklearki. Postoje opskrbni pravci, postoji proizvodnja goriva i, kao i kod nafte i plina, radi se o tolikom novcu da je skoro nemoguće da se neće naći rješenje.    

Postoje li napušteni rudnici urana koji bi se u Europi mogli ponovno otvoriti?

– Baš i ne. No, treba reći da će se, kada govorimo o budućnosti za 10 ili 20 godina, raditi  na 4. generaciji nukelarki koje će koristiti veći obuhvat urana – ne samo obogaćeni, nego i ‘obični’, jer će raditi s brzim neutronima i moći će eksploatirati više urana. Paralelno se razvijaju i koncepti s nuklearnim reaktorima koje pokreću akceleratori. Poznat je tu belgijski projekt MYRRHA, reaktor u kojem lančana reakcija starta udarom vrlo brzih protona iz akceleratora, a prestaje kad se pogasi akcelerator. MYRRHA bi također koristila istrošeno nuklearno gorivo. Svi ti koncepti zapravo pozivaju na korištenje istrošenog nuklearnog goriva. Naravno, to iziskuje posebne materijale koji mogu izdržati udar brzih protona i tehnologije koje se tek razvijaju.  Govorimo o drugoj polovici 21. stoljeća.  

Vratimo se na Krško. U Sloveniji se dovršava nova analiza seizmičke sigurnosti za planiranu lokaciju drugog bloka u Krškom, a kako je nedavno pisao FORBES Slovenija, 2013. godine je pariški Institut za nuklearnu sigurnost i zaštitu od radijacije (IRSN) pisao Upravi slovenske državne kompanije GEN da zbog geoloških i seizmičkih uvjeta ne preporučuje izgradnju novog bloka uz postojeću nuklearnu elektranu.  

-NE Krško je gradnjom predviđena za potres magnitude 9 po Richteru, to je pomicanje kontinenata. Gdje su potresne zone, gdje su rasjedi, za to se jako dobro znalo kad je planirana lokacija Krškog. Na koncu, cijeli Japan, Kina i Koreja imaju svoje reaktore na potresnim područjima. Kod nuklearki se te stvari planiraju. No, ponavljam, lokacija Krškog je izabrana 70-ih godina jer se vrlo dobro znalo gdje su rasjedi i vjerojatnosti potresa. Nije ta lokacija bez veze izabrana.

Zašto smatrate bi Hrvatskoj bilo dobro da se u uključi u projekt izgradnje drugog bloka nuklearke u Krškom?

-Ako želimo zadržati udio električne energije od 17 posto iz nuklearke, što nije malo, dobro je da smo u igri. Drugo, radi zadržavanja nuklearnih kompetencija, znanja, za budućnost. Čvrsto vjerujem da će neka iduća vlada u Hrvatskoj donijeti odluku da Hrvatska na svom teritoriju napravi nekoliko malih, modularnih nuklearki snage do 100 megavata. One će najvjerojatnije biti 4. generacija.

Ako želimo potpunu dekarbonizaciju kontinenta, što je poželjno, onda moramo maknuti sve plinske elektrane, elektrane na naftu i ugljen, a one moraju biti supstituirane obnovljivim izvorima i nuklearkama 4. generacije ili fuzijom. Želimo li se energetski osigurati u budućnosti, moramo dakle imati odgovarajuću razinu nuklearnih kompetencija, a to ćemo najbolje imati tako da sudjelujemo u NEK2, ili da smo sami domaćini barem jedne nuklearke.

Zeleni će reći da nuklearna energija nije zelena i da se može bez nje.

-Može. Ali neka se onda odmah naredi zatvranje svih termoelektrana. Ne možemo govoriti da su nuklearke opasne, a tolerirati odurne elektrane na ugljen ili plin.

One su prihvatljive samo u razdoblju tranzicije i postepeno će se gasiti.

-Zašto to ne bi mogle biti nukearne elektrane? Već smo došli do potpuno nadrealne situacije u Europi. Poljska vlada želi eliminirati svojih šest termoelektrana na ugljen koje su stravični zagađivači i uzrok golemog broja karcinoma, i zamijeniti ih s nukelarkama, te potpuno suprotnog procesa u Njemačkoj gdje se nuklearke gase, a aktiviraju termoelektrane na lignit. Po meni je ta odluka umobolna.     

Odluka o zatvaranju nuklearnih elektrana donijeta je u vrijeme kada je Njemačku vodila kancelarka koja je bila doktorica fizike.

-To je bio jeftini populizam.

Nemaju sve europske zemlje nuklearke.

-Nemaju ih Njemačka, Italija, Austrija, Poljska… Pritom ih Poljska želi graditi, a ostali povećavaju ‘flotu’ nuklearki. I Irska misli ići na mali modularni reaktor.  

Postoji li to već negdje?

-Još nije napravljena takva elektrana, to je u eksperimentalnoj fazi. Tema malih modularnih reaktora bila je hit prošle godine na predstavljanju novog programa Euratoma (Europska zajednica za atomsku energiju). Oni su manji, ukopani u zemlju i manje su izloženi vanjskim utjecajima jer su dizajnirani tako da budu pasivno sigurni.        

Sad smo znači u nekoj fazi nuklearne renesanse?

-Da, a došla je iz dva razloga. Prvo zbog očite potrebe dekarbonizacije – do konca ovog stoljeća Europa mora izbaciti fosilna goriva, to je sada svakome jasno. Drugi razlog je Putin. Zemlje koje  su sa svojim nuklearnim i obnovljivim izvorima energije bile bolje pokrivene u energetskom miksu manje su se bojale posljedica nedostatka plina.  

Hrvatska ima velike hidro potencijale. Mogla imati stabilne izvore energije i bez nuklearke.

-Ne baš tako jednostavno jer svaka hidroelektrana znači potapanje vrlo osjetljivih eko sustava. Nisam pristalica toga. Ono što Hrvatskoj nedostaje su reverzibilne hidroelektrane za pohranu viška energije, odnosno nedostaju nam stanice za zeleni vodik. O tome moramo ozbiljno misliti, kao i o dekarbonizaciji prometa. Ne možete imati tempo dekarbonizacije prometa i uvođenja električnih vozila, posebno u turističkoj zemlji, bez odgovarajuće količine novih izvora električne energije, bilo iz obnovljivih izvora ili malih modularnih reaktora.